Enciklika "Fratelli tutti" nadahnuta je Sv. Franjom Asiškim


Na blagdan Sv. Franje Asiškog, 4. listopada u Vatikanu je predstavljena nova enciklika pape Franje "Fratelli tutti" (Svi smo braća), koju je večer ranije potpisao u Asizu.

U Dubrovniku ju je istoga dana online putem predstavio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić čija promišljanja s naglascima enciklike donosimo. Dokument ima osam poglavlja i 287 brojeva, kroz koje tumači evanđeoski poziv na ljubav prema drugima kao braći i sestrama.

Otvoriti srce za cijeli svijet (I. – IV.)
U prvom poglavlju, upozoravajući na konkretne društvene probleme svijeta u kojemu živimo – koje naziva Sjenama zatvorenog svijeta – Papa želi poučiti kako, polazeći odozdo, od onih koji su ranjeni i leže nemoćni uz naše životne putove, možemo početi promišljati i ostvarivati otvoreni svijet.

Kroz drugo poglavlje naslovljeno Stranac na cesti, Sveti Otac se služi slikom iz evanđeoske parabole o milosrdnom Samarijancu. To je priča koja se i danas na različite načine ponavlja i u kojoj i mi trebamo zauzeti svoj stav i postati graditelj svijeta u kojem smo jedni drugima bližnji i kao bližnji podižemo svakog palog čovjeka osposobljujući ga kako bi dobro bilo zajedničko.

U trećem poglavlju naznačeno je kako je Bog sveopća ljubav i sve dok smo dio te ljubavi i dijelimo je, i mi smo pozvani Promišljati i ostvarivati otvoreni svijet zalažući se za sveopće bratstvo i otvorenost u kojemu ne postoje više „drugi“ ili „oni“, nego samo „mi“ i u kojemu stoga nitko ne smije biti isključen.

Govoreći o četvrtom poglavlju Srce otvoreno za cijeli svijet – u kojemu je ponovio i riječi iz svog govora izrečenog u Predsjedništvu BiH u Sarajevu, 6. lipnja 2015. – naznačeno je kako smo pozvani na susret, solidarnost, besplatnost. Bližnji su nam i migranti koje smo dužni prihvatiti, zaštititi, promovirati i integrirati. Svaka zdrava kultura otvorena je i gostoljubiva.

Prema civilizaciji ljubavi (V. – VIII.)
U petom poglavlju se ističe kako je Najbolja politika „u službi zajedničkog i općeg dobra“. To je politika za ljude i s ljudima, ona kojoj je stalo do naroda, s društvenim dobročinstvom, koja vodi računa o ljudskom dostojanstvu svakog čovjeka, koja je u službi istinskog općeg dobra. Ona je narodna jer promiče dobro svih ljudi i promiče dobro sviju, uključujući i one koji su siromašni kojima se najbolje pomaže kad im se omogući da mogu dostojanstveno živjeti od svoga rada, ali se razlikuje od populizma koji nastaje kad politički vođa iskorišćuje narodnu kulturu zbog vlastitih interesa i želje za vlašću. Također, papa Franjo u enciklici kaže kako je potrebna reforma Organizacije Ujedinjenih naroda i međunarodne ekonomske i financijske arhitekture kako bi koncept obitelji nacija mogao postati stvarno konkretan. Pravda je nužan uvjet za  postizanje  univerzalnog  bratstva  te se politika  ne  smije  podrediti ekonomiji, a ekonomija se ne smije podrediti diktatu i paradigmi učinkovitosti tehnokracije.

Polazeći od „socijalne ljubavi“, moguće je napredovati prema civilizaciji ljubavi  na  koju  se  svi možemo  osjećati  pozvanima.  To  je  sila  sposobna probuditi  nove  načine  za  suočavanje  sa  svjetskim  problemima  i  dubinsko  obnavljanje  struktura, društvenih organizacija i pravnih  sustava. Na kraju ovoga poglavlja Papa političarima stavlja kao ispit savjesti pitanja: „Koliko sam ljubavi uložio u svoj posao? U čemu sam postigao da narod napreduje? Kakav sam dojam ostavio na život društva? Koje sam stvarne poveznice izgradio? Koje sam pozitivne snage oslobodio? Koliko sam društvenog mira posijao? Što sam proizveo na povjerenom mi mjestu?“

Šesto poglavlje enciklike govori o važnosti Dijaloga i društvenoga prijateljstva. Osim najbolje politike za stvaranje ove kulture sveopćeg bratstva u kojoj nitko nije isključen, nego smo svi braća i sestre, potreban je dijalog koji poštuje, dopušta i traži istinu, stvara ozračje društvenog prijateljstva.

Jedna  zemlja  raste  kad  njezina  različita kulturna  bogatstva  međusobno  konstruktivno  razgovaraju:  narodna  kultura,  sveučilišna  kultura, kultura mladih, umjetnička i tehnološka kultura, ekonomska kultura, kultura obitelji i medija. Autentični  društveni  dijalog  pretpostavlja  sposobnost  poštivanja  gledišta  drugoga,  prihvaćajući mogućnost da sadrži legitimna uvjerenja ili interese. Papa stoga poziva na izgradnju kulture susreta. Riječ „kultura“ ukazuje na nešto što je prodrlo u ljude, njihova najdublja uvjerenja i način života. „Kultura susreta“ znači da smo kao ljudi strastveni u želji da se upoznamo, tražimo dodirne točke, gradimo mostove, planiramo nešto što uključuje sve.

Sveti Otac u sedmom poglavlju, govoreći o Putovima novog susreta, oprostu i pomirenju, pitanju smrtne kazne ili doživotnog zatvora, citira i Hrvatsku biskupsku konferenciju, odnosno njezino pismo u prigodi završetka II. svjetskog rata (1. svibnja 1995.) u kojemu se kaže da „dugujemo jednako poštovanje svakoj nevinoj žrtvi. Ne mogu postojati rasne, nacionalne, konfesionalne ili stranačke razlike“ u tom kontekstu. Zato Papa upozorava kako nije lak zadatak prevladati gorko nasljeđe nepravde, neprijateljstva i nepovjerenja koje je sukob ostavio. To se može postići samo nadvladavanjem zla činjenjem dobra.

Molitveni karakter enciklike
U posljednjem osmom poglavlju poglavar Katoličke Crkve progovara o ulogama religija i nužnosti vjere kako bi se moglo uspostaviti sveopće bratstvo.
U enciklici nadalje slijedi Papin apel za mir, pravdu i sveopće bratstvo u ime Boga koji nema potrebu da ga netko brani i koji je sva bića stvorio jednakima, u ime nevine ljudske duše kojoj je Bog zabranio ubijati, u ime siromašnih, jadnih i potrebitih, siročadi i udovica, izbjeglica i prognanika, svih žrtava ratova progona i nepravdi, slabih, onih koji žive u strahu, zarobljenih i mučenih, u ime naroda koji su izgubili sigurnost, mir, zajednički suživot, postali žrtve razaranja, ruševina i ratova, u ime ljudskog bratstva koje obuhvaća sve ljude i čini ih jednakima, u ime bratstva rastrgana različitim krivim politikama i podjelama i lošim ekonomskim sustavima, u ime slobode, pravde i milosrđa, u ime svih ljudi dobre volje.

Na kraju enciklike nalaze se dvije molitve. Jedna je molitva Stvoritelju koju možemo moliti s drugim monoteističkim religijama koji su nam braća i sestre po stvaranju, a druga je ekumenska kršćanska molitva koju možemo moliti sa svojom odijeljenom kršćanskom braćom i sestrama koji su nam braća i sestre u Isusu Kristu koji se učinio bratom svih ljudi.

I ova treća enciklika pape Franje, kao i prethodna Laudato si’ (2015.), inspirirana je svetim Franjom. „Franjo je izabrao riječi Asiškog svetca kako bi pokrenuo razmatranje o nečemu do čega mu je vrlo stalo: bratstvu i društvenom prijateljstvu. On se, stoga, obraća svoj braći i sestrama, svim ljudima i ženama dobre volje koji nastanjuju zemlju“, napisao je Andrea Tornielli, voditelj uredničke direkcije Dikasterija za komunikaciju.

J.P., KT