Hoće li ikada doći barem isprika zbog atomskih bombi?!

75. obljetnica stradanja Hiroshime i Nagasakija


Amerikanci znaju kako je to ubiti dva grada te ni nakon 75 godina od toga ne ponudiše ispriku za to. Hiroshima je 6. kolovoza 1945. u 8:15h postala prvim gradom na svijetu bombardiranim atomskom bombom. Ista sudbina snašla je i Nagasaki…

Eksplozija atomske bombe bačene na Hiroshimu

Eksplozija atomske bombe bačene na Hiroshimu

Priredila: Josipa Prskalo

Kada su Njemačka i Italija kapitulirale, Japan je ostao jedina država Sila Osovine koja se nastavila boriti u Drugom svjetskom ratu (1. rujna 1939. – 2. rujna 1945.) planirajući daljnja imperijalna osvajanja, iako je gotovo 60% njezinih velikih gradova bilo uništeno. Borio se, ali onda je došlo do ovoga mračnog trenutka svjetske povijesti…

(Ne)upozoriti
Američki Privremeni odbor (Interim Committee) osnovan u svibnju 1945. s prvotnom nakanom savjetovanja predsjednika Harryja S. Trumana o pitanjima koja su se odnosila na uporabu nuklearne energije i oružja, prioritetno o uporabi atomske bombe – u lipnju iste godine predložio je korištenje netom usavršena atomskog oružja protiv japanske vojne industrije. Prvi put atomska bomba uspješno je isprobana u pustinji New Mexico 16. srpnja 1945. Potom je SAD predložio japanskoj Vladi kapitulaciju, na što ona nije pristala, te je Truman naredio uporabu atomske bombe prepustivši generalu Carlu Spaatzu da sam izabere ciljeve.

Neki od dužnosnika nagovarali su američkog predsjednika da baci atomsku bombu na nenaseljeno područje kako bi se Japanu demonstrirala razornost i smrtonosnost novog oružja – rekli bismo kao svojevrsno upozorenje, dok su drugi tražili da bomba bude bačena bez upozorenja na neki grad. Što je u konačnici i učinjeno, i to dva puta.

Uz Hiroshimu, koja je bila jedan od malobrojnih gradova pošteđenih bombardiranja konvencionalnim oružjem, bili su predloženi i drugi ciljevi: Kyoto, Yokohama, Niigata, čak i carska palača u Tokyju.

Samo jedna bomba
Hiroshima, čije ime u prijevodu znači široki otok, bila je luka i glavni grad istoimene prefekture na južnoj obali otoka Honshua, u delti rijeke Ota, te na sjevernoj obali Unutarnjeg japanskog mora – Seto Naikai. U tom trenutku imala je oko 255 000 stanovnika, te je bila glavni stožer generala Hata Shunrokua koji je bio zadužen za obranu južnog dijela države. No, većina pučanstva bili su civili. Ondje se nalazilo također i važno skladište ratne opreme, te je upravo iz ovih potonjih razloga i odabrana za metu napada.

Na drugoj pak strani svijeta, 31. srpnja 1945. SAD je pripremio uransku bombu Little Boy, tešku četiri tone te dugu tri metra. Ubrzo, tog kobnog nadnevka – 6. kolovoza 1945. s otoka Tiniana u zapadnom Pacifiku u 2:45h ujutro, u pratnji još dvaju bombardera B-29 opremljenih uređajima za bilježenje, fotoaparatima i kamerama, poletio je bombarder – Enola Gay. On je umjesto uobičajenog tereta konvencionalnih bombi i oružja u svom spremištu nosio samo jednu bombu od „neznatnih“ 4 090 kg. Odredište tih zrakoplova, nažalost, sada nam je poznato: japanska Hiroshima, udaljena šest sati leta.

Iako su oko 7h po lokalnom vremenu japanski radari otkrili tri zrakoplova i pokrenuli uzbunu, ipak su ju prekinuli budući da su mislili kako zrakoplov leti tako visoko jer je samo izviđačka letjelica. No, i te kako su bili u krivu. Na visini od 9 450 m Enola Gay u 8:15h izbacila je atomsku bombu koja se detonirala na visini od 580 m. U blizini središta eksplozije – na tlu, temperatura je dosezala i 5 000 °C, a snažni udarni val brzine 800 km/h, zajedno s plamenim olujama uništili su skoro sve unutar 12 km2. Eksplozija je uzrokovala i vreli gljivasti oblak prašine i krhotina visok 15 250 m, vidljiv i s udaljenosti od 560 km. Posada triju bombardera nije ni sama bila svjesna kolike će biti posljedice detonacije.

Posljedice (Nagasaki)
Prema podatcima objavljenim na Encyclopaedia Britannica, od eksplozije i nastale vatrene oluje poginulo je više od 70 000 osoba, a od zračenja ljudi umiru još i danas, tako da je do ukupne – konačne brojke smrti prouzrokovanih ovim atomskim napadom („atomskom bolesti“) skoro nemoguće doći. Samo prema procjenama Japana iz 1968., oko 250 000 stanovnika Hiroshime umrlo je odmah nakon eksplozije ili u roku od pet godina od bolesti uzrokovanih radijacijom…
Od tadašnjih ukupno 75 000 zgrada u tom gradu razoreno je njih oko 63 000.

Zrakoplovni snimak Nagasakija prije i nakon bacanja bombe

Japanska Vlada i vojni dužnosnici najprije nisu znali što se dogodilo, no kasnije su, nakon što ih je SAD upozorio, pokrenuli raspravu i bili spremni na kapitulaciju, ali pod određenim uvjetima. To je, po svemu sudeći, „razljutilo“ Ameriku te je 9. kolovoza bačena druga atomska bomba na grad Nagasaki koji je ciljem, navodno, postao uslijed povoljnijih vremenskih uvjeta, nego li su oni bili u Kokuri – gradu koji je bio prvotni cilj za drugu atomsku bombu. Bomba Fat Man bačena je u 11:02 h s glavnim ciljem pogoditi Mitsubishi koncern, ali ga je promašila za više od dva kilometra. Ipak, i to je bilo dovoljno da uništi pola grada. Bomba je detonirana na visini od 470 m i ubila je između 60 000 i 80 000 ljudi. I u ovom slučaju, prema Britannici, točne brojke je teško iznijeti jer su i mnogi zapisi uništeni bombom, a cjelokupna devastacija područja onemogućila je precizno obračunavanje žrtava. Neke procjene govore kako je oko 40 000 osoba odmah ubijeno, dok su ostali umrli u sljedećih nekoliko mjeseci zbog opeklina, ozljeda ili izloženosti zračenju.

Najzad, kako bi zaustavio i moguće treće bombardiranje, Japan je odlučio bezuvjetno kapitulirati čime je završen II. svjetski rat, a SAD je postao i ostao jedina država koja je koristila ovo oružje.

Obnova obaju gradova započela je već 1950-ih i danas su oni značajni kao duhovna središta pokreta za zabranu nuklearnog oružja.

U studenom 2019., prilikom svog apostolskog pohoda Japanu, posjetio ih je i papa Franjo. Tom prigodom kazao je kako je Japan iskusio razaranje kakvo nijedna druga zemlja nije, a uzrokovao ga je čovjek. Pozvavši na sveobuhvatno razoružanje, poručio je kako istinski mir može postojati samo bez oružja. „On se postiže samo razoružanjem, pravdom, razvojem, solidarnošću, brigom za zajednički dom i promicanjem zajedničkog dobra. Propast Hiroshime i Nagasakija te njihove ruševine i patnja naroda najbolje svjedoče o težini posljedica uporabe atomskog oružja. To se očituje i na odrazu drvenog Gospina lika pronađena u ruševinama Nagasakija“, rekao je tada Sveti Otac.

Argument koji to nije
Danas, 75 godina od ovih nemilih događaja, čovječanstvo se pita zašto se Sjedinjene Američke Države nikada nisu ispričale za ovakvo postupanje. To je prilično dobro sažeto u jednom članku The Washington Posta iz svibnja 2016. kada je tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama postao prvi američki predsjednik koji je posjetio Hiroshimu – i, naravno, nije se ispričao. U članku se navodi kako je jedan dobro istrošen argument taj da je bombardiranje Hiroshime (a zatim i Nagasakija) bilo moralno opravdano jer je to bio najbrži način okončanja Drugog svjetskog rata – sukoba koji je već do tada odnio milijune života. Jasno je zašto ovaj argument nimalo „ne drži vodu“.

No, drugi je argument širi i možda uvjerljiviji: Ispričavanje jednostavno nije nešto što rade Sjedinjene Američke Države, niti mnoge druge zemlje. „Ne ispričavamo se nikada“, rekla je Jennifer Lind, profesorica na Dartmouth Collegeu i autorica knjige Sorry države: Isprike u međunarodnoj politici. „To nije jedinstvena strana američke diplomacije. Zemlje se općenito ne ispričavaju zbog nasilja nad drugim zemljama“, dodala je Lind napominjući kako su Njemačka i, u manjoj mjeri, Japan zapravo odmetnici jer su se ispričali. Odmetnici, zaista?! Onda se valja pitati: zašto imamo kompleks od riječi oprosti?!

Ne može se objasniti…
Od neizgovaranja „oprosti“ nije se otišlo daleko ni na pravnom promatranju ove tragedije čovječanstva. Naime, uoči 70. obljetnice atomskog napada na Hiroshimu i Nagasaki tadašnji predsjednik Državne Dume Ruske Federacije i Ruskog povijesnog društva Sergey Yevgenyevich Naryshkin predložio je da se s točke gledišta međunarodnog prava razmotri pitanje korištenja atomskih bombi prilikom bombardiranja japanskih gradova 1945. „Smatram da ovu temu treba razmotriti zajedno s pravnicima, stručnjacima u području međunarodnog prava, jer zločin protiv čovječnosti ne zastarijeva“, kazao je tada Naryshkin naglasivši kako, kao što je dobro poznato, s vojne točke gledišta, bombardiranje dvaju civilnih japanskih gradova ne može se ničim objasniti.

Međutim, od ovog Naryshkinova apela do danas, kada obilježavamo 75. obljetnicu, nije se ništa znatno promijenilo. Tragično ali istinito: još uvijek ne postoji jedinstveni pravni dokument kojim bi se sve zemlje pravno obvezale da će zaustaviti proizvodnju nuklearnog oružja ili da ju nikad neće ni započeti, te kako će zaustaviti ili zabraniti nuklearne pokuse.

Nažalost, nismo izvukli nikakvu pouku iz posljedica tog događaja. I danas se provode nuklearni pokusi, a nuklearno oružje diljem svijeta spremno je za uporabu u slučaju sukoba. Onda nam je jasno kako se zapravo čovječanstvo „nosi“ s posljedicama ovog čina.

Nuklearno oružje

Razvoj nuklearnog oružja započeo je s otkrićem fisije jezgra urana potaknute neutronima 1938., i to istodobno u Francuskoj i Njemačkoj. Početak II. svjetskog rata prekinuo je intenzivni eksperimentalni rad na ovom polju u Europi, no brojni europski znanstvenici nastavili su svoja istraživanja na sveučilištima u Velikoj Britaniji i SAD-u. Začetnici ideje da se proces cijepanja atomske jezgre iskoristi za pravljenje novog oružja bili su američki znanstvenici okupljeni oko Alberta Einsteina.

Krajem 1942. talijanski fizičar Enrico Fermi pokrenuo je prvu lančanu reakciju te je započela proizvodnja nuklearnog eksploziva, a usporedo s njom izgrađen je i istraživački laboratorij u New Mexicu. Ondje su, pod vodstvom Roberta Oppenheimera, bili okupljeni najpoznatiji stručnjaci nuklearne fizike, kemije i drugih znanosti.

Kada govorimo o samim nuklearnim eksplozivima, oni su materije koje pod određenim uvjetima u procesu nuklearne reakcije oslobađaju velike količine nuklearne energije. Dijele se na fisijske i fuzijske. Fisijski su oni kod kojih dolazi do oslobađanja energije dijeljenjem atoma, a fuzijski su oni eksplozivi kod kojih dolazi do oslobađanja energije spajanjem atoma.