Obljetnica zločina Armije BiH u Grabovici

Kad će Sarajevo probuditi "Uspavanka za Mladenku"?!


Prošle godine još se nisu stekli (koncepcijski) uvjeti da predstava Uspavanka za Mladenku Mostarskog teatra mladih igra na sarajevskom Teatarskom festivalu. No, uoči ovogodišnjeg obilježavanja zločina u Grabovici, umjetnički ravnatelj Sead Đulić za Katolički tjednik kaže kako neće odustati od te nakane.

Žrtve masakra u Grabovici još čekaju pravdu

Žrtve masakra u Grabovici još čekaju pravdu

Piše: Josip Vričko

  Svako bolno podsjećanje na brojne zločine što su ih postrojbe Armije BiH počinile tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba od 1992. do '94., istodobno je podsjećanje i na haašku (ne)pravdu, ujdurmu domaćeg pravosuđa, ali i izgubljeni medijski rat. Malo se, naime, o njima zna, padaju, osim prigodom komemoracija, čak i u zaborav. A „slučaj Grabovica“ vjerojatno je najilustrativniji primjer. Taj je zločin počinjen u noći između 8. i 9. rujna 1993. u okviru akcije Neretva '93 čiji je cilj bio osvajanje područja pod nadzorom HVO-a od Bugojna do Mostara. Bestijalni su egzekutori nad 33 civila bili iz postrojbe Crni labudovi.

Među 33 ubijena civila bila je i četverogodišnja Mladenka Zadro, dok je najstarija žrtva Marko Marić imao 87 godina. Od 33 civila njih 17 se još vodi nestalima, a kod većine ubijenih pronađeni su samo dijelovi tijela.

 Kakva je bila Seferova koordinacija?!

Pet godina poslije kontroverzni je bošnjački general Sefer Halilović u emisiji radija Glas Amerike svjedočio kako su Alija Izetbegović i general Rasim Delić znali za ovo zlodjelo te da su, poglavito Delić, činili sve da ga zataškaju. Halilović je svoju tvrdnju i publicirao ponovivši je u knjizi Lukava strategija. Međutim, tri godine nakon njegova, za bošnjački dio bh. javnosti, šokantna istupa, Halilović je i sam 2001. u Haagu optužen za zločin u Grabovici. Ali i u – Uzdolu gdje je 13. rujna ubijena 41 osoba – 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Sumnjičilo ga se po zapovjednoj odgovornosti jer je za vrijeme obaju zločina obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH, te s te pozicije koordinirao operaciju Neretva 93. Nekoliko tjedana poslije predao se Tribunalu gdje je 2005. oslobođen krivnje.

„Tužiteljstvo nije izvan razumne sumnje dokazalo da je Halilović 'de jure' i 'de facto' zapovijedao operacijom Armije BiH Neretva '93, niti da je imao efektivnu kontrolu nad postrojbama Armije BiH koje su počinile zločine u Grabovici i Uzdolu. Stoga vijeće zaključuje da nije odgovoran za ubojstva počinjena u Grabovici i Uzdolu. Vijeće donosi odluku da optuženi Sefer Halilović nije kriv i stoga se oslobađa optužbe za ubojstvo kao kršenje ratnog prava i običaja“, pročitao je predsjedavajući sudac Liu Daqun u obrazloženju presude. No, Vijeće je utvrdilo i kako su postrojbe koje su izvršile masakr efektivno nadzirali Zulfikar Ališpago i Enver Buza te kao zapovjednik Glavnog stožera Armije BiH general Delić, dok je Halilović, kao vođa inspekcijskog tima u rečenoj operaciji, samo koordinirao po Delićevim naputcima. Tako je, zapravo, Halilović prometnut u ključnog svjedoka – dijelom možda i pokajnika – haaškog tužiteljstva. Sudska farsa u slučajevima Ališpago i Buza još traje...

A osobito je znakovit „slučaj Delić“. Taj je Halilovićev nasljednik na mjestu načelnika Generalštaba Armije BiH 15. rujna 2008. pred Tribunalom nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora. Ne, međutim, za masakr nad Hrvatima, nego za zločine koje je odred El Mudžahid počinio nad zatočenim vojnicima bosanskim Srbima u razdoblju od 1992. do '95.

 Kako je pukla Delićeva veza

I ne samo da Delić, usprkos konstataciji Pretresnog vijeća u „slučaju Halilović“ o njegovoj zapovjednoj odgovornosti, nije osuđen ni za Grabovicu ni za Uzdol, već je oslobođen odgovornosti za zločine počinjene u selima Maline i Bikoši u općini Travnik u lipnju 1993., kada su mudžahedini ubili 24 civila i vojnika bosanska Hrvata i ranili još šest drugih. Zaključeno je, naime, kako u to vrijeme između Delića i počinitelja nije postojala veza nadređeni-podređeni. Preminuo je 2010. i ukopan na Šehidskom groblju na Kovačima uz sve vojne počasti. A dirljiv govor održao je Haris Silajdžić.

„General Delić bio je prisiljen nastaviti borbu i nakon završetka agresije na BiH. Nije se borio samo za svoju nevinost, borio se i za pravdu. Borio se da se ne prekroji povijest agresije na BiH. Prema tome, mi koji smo ostali moramo govoriti istinu i ne smijemo dopustiti da se povuče crta jednakosti između agresora i žrtve“, kazao je tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH koji je u prosincu 2007. službeno primio toga bivšeg zapovjednika Armije RBiH, nakon što je pušten na privremenu slobodu iz Haaškog tribunala. Uz (službeno) tumačenje kako Delić (još) nije osuđen te kako se Silajdžić želio osobno uvjeriti kakvo je generalovo zdravstveno stanje.

U godinama prije negoli će se bošnjački Član informirati za generalovo junačko zdravlje, tri vojnika Armije BiH nepravomoćno su osuđena za zločin u Grabovici, a kasnije još dvojica. No, samo za pojedinačne zločine ubojstva, a ne za ratne zločine: Enesa Šakraku Županijski sud u Sarajevu osudio je na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na devet godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro – Ivana, Matije i Mladena.

Znakovit događaj vezan za presuđene zločince zbio se u ljeto 2014. Rečeni je Šakrak 1. srpnja inspektorima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Federalnoj upravi policije prijavio kako je dan ranije imao neugodan susret s Vlahovljakom, također osuđenim zločincem, koji se, kako je to prenijela Slobodna Bosna, „službeno“ nalazio na izdržavanju kazne u zeničkom zatvoru. Prema iskazu Šakrka, Vlahovljak mu je prijetio kako „neće proći dobro ako ne uradi nešto za njega“. Jasno, trebao je promijeniti iskaz po kojemu je Vlahovljak svojim vojnicima naredio da u Grabovici nijedna glava ne smije ostati živa. Zanimljivo je, međutim, da se nad činjenicom da se dva osuđena zločinca šetkaju po Sarajevu skandalizirao – i o tomu uopće izvješćivao – samo jedan medij u glavnom gradu BiH.

 Zašto je nastala Uspavanka

Nije, međutim, tu kraj priče o tomu kako su u Sarajevu okretali glavu od zločina u Grabovici. Osnivač i dugogodišnji umjetnički voditelj Mostarskog teatra mladih Sead Đulić postavio je 2018. na daske toga teatra predstavu Uspavanka za Mladenku. Đulić je inače tijekom rata bio časnik Armije BiH i svjedočio je kako je za masakr u Grabovici doznao odmah u rujnu, ali ne i sve činjenice. Znao je, uz ino, da su počinitelji došli iz Sarajeva, ali ne i tko su točno bili. Mučilo ga je to, kaže, i zbog nevinih žrtava, ali i zbog toga što je ta hrvatska tragedija opterećivala odnose u Mostaru. Predstava zato i jest nastajala, a onda i premijerno prikazana u godini kada je obilježavana 25. obljetnica zločina. Nakon čega su on i njegov teatar bili izloženi (zapravo očekivanom) pitanju: A kada ćete raditi predstavu o Vranici?!

Đulić, iza kojega je pola stoljeća umjetničkog rada, drži kako bi tu predstavu trebalo raditi mostarsko Hrvatsko narodno kazalište. „Nije problem da ja radim predstavu o Vranici ili Ahmićima, ali to ne bi imalo isto značenje i istu težinu kao kada bi to uradilo neko hrvatsko kazalište. Usprkos svemu, Uspavanka je nastavila svoj teatarski život, igrana je, dakako, u Mostaru, Banjoj Luci, Cetinju... COVID-19 je spriječio brojna gostovanja te realizaciju već dogovorene ideje da igra na daskama HNK-a Mostar, a da Mostarski teatar mladih ugosti Logorijadu, predstavu nastalu prema memoarskoj prozi Ilije Jakovljevića Konclogor na Savi, zbirci pjesama Lirika nevremena te motivima Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša.

Uspavanka se, međutim, teško probijala do Sarajeva...

 Više od predstave

 „Prvotna je ideja bila da igramo na MESS-u u okviru programa Modul memorija. U tom je povodu, na sugestiju svoga prethodnika Dine Mustafića, ravnatelj festivala Nihad Kreševljaković gledao našu predstavu i nakon toga kazao kako ćemo nastupiti na tom festivalu. Kasnije nam je, međutim, javio kako su promijenili koncept te da se Uspavanka (više) ne uklapa. No, u Sarajevu smo, ipak, igrali, ali u okviru Sarajevske zime. Ali, gotovo bih mogao reći, bez publike. Prije svega zbog toga što ovo naše gostovanje nije adekvatno najavljeno. Bilo je, istina, nešto gledatelja. Ali ja sam očekivao više osoba iz javnog, osobito političkog života... Jer zlo u Grabovicu i jest došlo iz Sarajeva. I zato Uspavanka i jest više od predstave“, kaže za Katolički tjednik Đulić naglašavajući kako neće odustati od toga da Mostarski teatar mladih igra Uspavanku u glavnom gradu BiH.

I, doista, Uspavanka jest više od predstave. Baš kao što je i Grabovica, poglavito nastavak te strašne priče, više od zločina. Osim bjelodane sudske farse, bolna je istina da obitelji 17 grabovičkih mučenika ne znaju gdje zapaliti svijeće za svoje najmilije. Njihovi egzekutori kriju i tu istinu.