Piše: Danijela Blažeka

Nedavno sam na televiziji gledala film Korablja (The Arc, 2015.). Film pristupa biblijskoj temi Noe na jedan nov način i zapravo je manje film o jednom događaju koji se zbio prije puno godina i koji je ostao zabilježen u sjećanju cijelog čovječanstva, a više priča u kojoj se može prepoznati svaka današnja kršćanska obitelj, sa svojim strahovima, problemima i nadama.

Stvarajući jake obitelji

  Film govori o Noi i njegovoj obitelji: Njegovoj supruzi i četvorici sinova od kojih trojica imaju već vlastite obitelji. Obitelj živi udaljena od grada, na zemlji koju obrađuju i od koje žive. Težak je to život, suša je, nisu imućni ali imaju dovoljno za život. Nije uvijek bilo tako, dok su mu sinovi bili mali, Noa se mučio radeći teško na polju da bi prehranio obitelj. Sada je već stariji, sinovi su odrasli, svi pomažu, steklo se u međuvremenu nešto imovine, lakše je. Žive zajedno, no u trenutku kad film počinje, Noa odlučuje da će zemlju podijeliti tako da svaki sin može imati svoj komad zemlje i sagraditi na njemu vlastitu kuću kako bi svaki postao glava vlastite obitelji. Ali i dalje će ostati jedni pored drugih i pomagati si međusobno jer je tako cijela obitelj jača. To je sasvim suprotna poruka od one koja nam danas dolazi sa "zapada", po kojoj je normalno da djeca odu od roditelja, ne samo u drugi grad, nego i u drugu zemlju i da se nakon toga vide vrlo rijetko - niti su roditelji previše zainteresirani za tu svoju djecu jednom nakon što odu, niti su ona zainteresirana za njih. Takav način života stvara naizgled jake, u životnoj borbi ogrubjele pojedince, ali zapravo vrlo slabe ljude, u pravilu i moralno posrnule jer su prekinuli vezu sa svojim korijenima odakle prirodno dolazi poticaj na moralan život.

Definicija ljubavi

  Noi se javlja anđeo i on počinje graditi Arku. No, manje je ovdje težište na tom događaju, a više na reakciji obitelji na Noine riječi o tome što mu se dogodilo i što mora napraviti. Cijela je obitelj vjernička i prije obroka se uredno zajedno mole, no ovo osobno vjersko iskustvo oca obitelji sve ih ostavlja zbunjene. I ne vjeruju mu, misle da je "stari konačno prolupao". Koliki se očevi i majke obitelji mogu prepoznati u ovoj ulozi Noe kad pokušavaju svojoj djeci, koja unatoč svem njihovu odgoju ipak rastu u ovom vremenu koje je Boga odbacilo, prenijeti vlastito vjersko iskustvo i vjeru? "Živu" vjeru, a ne samo zapise u nekoj prašnjavoj knjizi po kojoj (možda) idu u crkvu i mole? Noina djeca odbacuju riječi oca i odbijaju mu pomoći u gradnji Arke. Nastavljaju obrađivati zemlju, a Noa se sam, iako u godinama, prihvaća teškog posla. Kao i na početku, kad je tek podizao obitelj i kad se sam, krvavih ruku, vraćao kući s posla, i sada opet sam radi. No, nakon početne zadrške pridružuje mu se supruga. Ne zna ona je li se njemu zaista anđeo javio, ne zna uistinu ni ima li uopće tog Boga o kojem on govori, ali zna da joj je muž pošten, dobar čovjek koji je cijeloga života skrbio za nju i djecu ne štedeći se - i vjeruje njemu. Ima li ljepše definicije ljubavi od te? Ima li ljepšeg iskaza ljubavi od tog? Poruka je to svakom djetetu i mladom čovjeku današnjice: Što god vam ovaj svijet poručivao, hoćete li vjerovati njemu ili roditeljima koji su za vas život dali? Naravno, ima i drugačijih roditelja, onih koji pobacuju djecu i koji ne mare za njih i njihov odgoj, koji im nisu primjer požrtvovnosti i morala. No, ne govorim o takvima, već o onima poput Noe.

U kandžama grijeha

  Malo-pomalo uviđaju to i sinovi i pridružuju se svi radu na Korablji. No, najmlađi sin teško odolijeva zavodljivom zovu grada (grijeha) i razbludne djevojke koju je u njemu upoznao. Doznaje tamo da Boga nema i da za sve postoji "znanstveno objašnjenje". Otac djevojke, ateist i lihvar, nudi se da će mu naći posao u gradu. Dok cijela obitelj zajedno radi na Korablji i noću umorna spava, najmlađi sin svake noći bježi u grad i provodi se tamo. Mladić nije loš, ali grijeh ga pomalo obuzima i udaljava od obitelji i jednostavnog, poštenog života. Ne želi on teško raditi, ne želi se mučiti, želi lagodan život bez moralnih ograničenja.

  Noa prekasno shvaća što se događa. Kad Potop krene, otići će za sinom u grad u zadnjem pokušaju da ga spasi. Fizički ga više ne može dovući natrag, ali mu zato kaže: "Podignuo sam te, radio sam za tebe teško, nikad ti nisam lagao, vjeruj mi sada!" Što bi sina koštalo da je, čak i ako nije vjerovao ocu, još taj jedan put otišao natrag s njime i prespavao jednu noć u Korablji, čisto za svaki slučaj? I još mu kaže otac zdvojno: "Ne daj da se tvojoj majci vratim bez tebe!" Ali neće sin! Grijeh ga je već prejako uhvatio u svoje kandže, niti ima povjerenja u oca koji je krvario da bi ga othranio, niti ima srca za majku koja plače za njim. Ostao je u gradu. I nestao u Potopu zajedno sa svim drugim ljudima svijeta koji su odbili poziv na spas.

  "Ne žele ljudi prihvatiti da nemaju kontrolu nad svojim životom", rekao je anđeo Noi. A ipak, upravo je u toj spoznaji i u povjerenju u Oca, koji je iz svoje neizmjerne ljubavi krvario za nas, ključ spasa.