Piše: Danijela Blažeka

Sa svih strana obasipali su nas savjetima kako se valja ponašati pri takvim vrućinama: Ministarstvo zdravstva savjetovalo je izbjegavanje boravka na suncu, pogotovo u središnjem dijelu dana kad je sunce najjače, pijenje većih količina tekućine, pokrivanje tijela i glave za boravka na suncu i mazanje nepokrivenih dijelova tijela kremama s visokim faktorom zaštite.

Slični savjeti mogli su se naći i po svim časopisima, uz opsežna razmatranja kvalitete pojedinih krema i stvarne zaštite koju pružaju ti "visoki faktori" označeni na njima. Vrvjele su naše tiskovine i mnogobrojnim drugim preporukama - o laganijoj hrani koja bi se trebala jesti za tih vrućina, osvježavajućem voću, hladnim juhama, malo ribe itd. Sve krasno, sve lijepo, briga "odgovornih" za ljude kao i "briga" onih koji baš i ne brinu previše, ali im je do prodaje svojih časopisa koje prodaje upravo taj lepršavo-lagodni stil života koji promoviraju, a koji baš i nema podloge u stvarnom životu...

S druge pak, strane slika je radnika koji rade na najjačem suncu, visoko na skelama na kući koju grade, uz onaj monotoni i pomalo otužni zvuk miješalice za beton, na «zvjezdanu», kad nikoga tko vani ne mora biti tamo ni nema.

Gledala sam ih ljetos na jednoj kući koju su gradili uz put kojim sam s djecom išla do mora.

Kakav kontrast: S jedne strane plaža, vrisci i izležavanje u hladu, šareni ručnici i suncobrani, glazba iz okolnih kafića i barova i pijuckanje rashlađenih sokova i koktela. S druge pak strane, niti kilometar dalje, ali tamo gdje glazba više ne dopire, jednako kao ni hladniji povjetarac s mora, ljudi potamnjeli i kože već gotovo uštavljene od sunca, polugoli i bez ikakvih zaštitom o radu propisanih kaciga (jer po takvoj vrućini ništa drugo nije ni moguće), u tišini u kojoj se samo čuje taj zvuk miješalice i povremeno njihovi glasovi... rade. Na visini, na najjačem suncu.

Kako smiješno i licemjerno zvuče pri pogledu na njih oni savjeti o čuvanju od vrućine, mazanju zaštitnim faktorima i izbjegavanju sunca! Tko njih pita bi li se maknuli sa sunca ili ne bi , posao im je da rade i šute, ako žele dobiti ono malo plaće kojom će prehraniti do idućega mjeseca obitelj. Kako smiješno djeluju priče o "laganoj prehrani" i "voćnim salatama" pred tim ljudima koji na najvećoj vrućini rade težak fizički posao, koje najčešće nitko ni ne pita imaju li vode za piće, a kamo li imaju li je da se njome malo osvježe...

Pita li ih itko kako je raditi na toj vrućini, na visini, ili negdje u prometu, uz teške strojeve, u nedovoljno zaštićenim iskopima...? Nedovoljno zaštićenima, bez kaciga, nevezanima jer rokovi ne čekaju i ne pitaju za sunce i vrućinu, posao se mora odraditi, a ljudski život još ima vrijednost samo u časopisima koji nam preporučuju toliko "brige" o samima sebi da bi onima koji ih slušaju dan trebao trajati i dvaput da bi stigli napraviti sve ono što se od njih očekuje. Kakvi zaštitni faktori, kakve tekućine...!

Za običnoga čovjeka pita se samo onda kad se desi kakva nesreća, a i to traje kratko. Tko će odgovarati ako se nekom od tih ljudi zavrti u glavi na suncu i padne sa skele, ako se na radnika u iskopu odroni neučvršćena zemlja i zatrpa ga, ako profesionalnom vozaču kojeg poslodavac tjera da vozi preko norme u trenutku premorenosti popusti pažnja i skrivi nesreću sa smrtnim posljedicama? Tko će odgovarati ako jednoga dana dobiju rak kože od višegodišnjeg rada na najjačem suncu, ako dobiju plućnu bolest jer rade nezaštićeni u zraku zagađenom štetnim česticama, ako obole od stresa i premorenosti? Poslodavac sigurno neće! Poslodavac je u našoj zemlji, u ovom divljem kapitalizmu koji smo tako olako prihvatili, zaštićeniji nego itko - ne možda toliko zakonima, koliko time da su oni uglavnom samo mrtvo slovo na papiru, koje nitko ne provodi. 

Tko se danas zauzima za radnika? Tko ih štiti? Sindikati, koji su i te kako jaki i dobro organizirani na zapadu, kod nas su, dijelom i zato što riječ "sindikat" ima pomalo negativne konotacije jer se povezuje s komunizmom i bivšim režimom, praktički u povojima, a poslodavci uz prešutnu podršku države čine sve da ih i takve, slabe, koliko god mogu onemoguće. Tko štiti običnoga čovjeka, radnika, koji radi od jutra do sutra, kojem se prekovremeni sati ne plaćaju i kojeg se, da se ne bi bunio, ucjenjuje poslom? Koji radi često u lošim, nezdravim uvjetima, iako sve na papirima inspekcija djeluje savršeno i u redu...? Nitko! Jedino glas Crkve tu i tamo, koja upozori na probleme, prozove odgovorne, i koju se nakon toga po medijima najčešće grubo napadne.

Kad se samo sjetim koliko je priče bilo samo oko neradne nedjelje za koju se Crkva pokušavala, i još uvijek se pokušava, izboriti... Ispalo je kao da bi jedan dan zatvorenih dućana predstavljao smak svijeta, kao da bi pola pučanstva Hrvatske umrlo od gladi ako baš toga dana ne bi na stolu mogli imati najsvježiji, tek pečeni kruh. I našlo se odmah "dušebrižnika" po novinama koji su tvrdili da radnicima ta neradna nedjelja i nije baš najvažnija (i da Crkva inzistira na njoj samo zato da bi se ispunile crkve), da im je najvažnije da budu plaćeni za prekovremene sate (kao da se Crkva nije i za to založila!) i da imaju jedan neradan dan bilo kad u tjednu. No nije isto imati neradan dan bilo kad u tjednu i imati neradnu nedjelju. Radnim su danom djeca u školi, suprug/supruga je na svome poslu, rođaci i prijatelji kojima bi se možda otišlo u posjet također nisu kod kuće. I radni se "neradni" dan na kraju iskoristi za obavljanje poslova koje nismo stigli - odlazak liječniku ili obilazak administracije. Nije to loše, i to je nešto što treba obaviti. No to ne ostavlja vremena običnom čovjeku za ono što prava neradna nedjelja pruža: Mirno vrijeme provedeno u krugu obitelji (a ne u kakvim čekaonicama ili na poslu), siguran dan u tjednu za koji ćemo znati da je naš i da nam ga nitko, pa ni svemoćni poslodavac, nema pravo oduzeti.