Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Zapravo se čudim kako – još! – nitko slijeva nije ismijao povjesničara i voditelja memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Antu Nazora koji je na N1 i uživo komentirao pronalaske posmrtnih ostataka trojice hrvatskih branitelja i Jeana Michela Nicoliera. Naime, Nazor je bio u studiju u trenutku kada je službeno potvrđeno da su nakon 34 godine identificirani i ostatci legendarnog Francuza. U tom trenutku taj se povjesničar slomio, nije mogao zadržati suze.

 „Došao je čista srca pomoći Hrvatskoj u obrani. Zaslužuje naše divljenje, posebno kada je dao intervju za francusku televiziju i kazao kako je uz nas i u dobru i u zlu…“, i nakon toga preplavile su ga emocije. Nije više mogao… i pustio je suzu.

Retoričko pitanje laj(kačici)

Dan poslije na društvenim se mrežama oglasila saborska zastupnica Dalija Orešković koja je na Facebooku lajkala prizemni komentar nekakva anonimusa koji je pokojnog Nicoliera proglasio (stranim) plaćenikom. U sabornici joj je uzvratio kolega iz saborskih klupa Ante Deur. „Tko ste vi, gospođo Orešković, da na ovakav način blatite najsvetija imena hrvatskog naroda? Hoćete to sutra reći i za Blagu Zadru, za Roberta Zadru, za Andriju Marića, za Matijaša, za mnoge znane i neznane hrvatske junake koji su svoj život položili na oltar domovine“, zapitao se taj hadezeovac.

Pitanje je u biti retoričko jer Domovinski rat je za veći dio lijeve Hrvatske, poglavito za pripadajuće im medije, lanjski snijeg koga se sjete tek kada ga trebaju minimizirati ili, poput Oreškovićeve, vrijeđati. Uostalom, nije li onaj nekadašnji feralovac, danas na kazanu (uvijek punom blagodareći hrvatskoj Vladi…) Milorada Pupovca, mrtav-hladan psovao Vukovar?! U naslovu! A u „slučaju Orešković“ zlobni je lajk sijevnuo vjerojatno ponajprije jer je legendarni branitelj Vukovara bio – još! – i HOS-ovac! A njih – takvo je ozračje stvorila u Hrvatskoj preglasna manjina – treba kompromitirati po svaku cijenu. Ali, dakako, i one koji pokazuju emocije vezane za najslavniji dio hrvatske povijesti.

Dakle, Nazor je dobro prošao. Zasad!

No, slijedom ove epizode, a praktički u predvečerje Dana Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje što se obilježava 18. studenoga, valja kazati kako je hrvatska metropola u rukama dužnosnika koji odlučuju manirom komesara iz druge polovice prošloga stoljeća. Krenimo redom: Zagrebački je gradonačelnik Tomislav Tomašević potkraj listopada obznanio kako će zabraniti zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona 28. prosinca. Unatoč tomu što je glazbenikov menadžment, uz nastup u Areni 27. prosinca, ugovorio i ovaj drugi koncert. Štoviše, Tomašević je zaprijetio kako ukoliko na koncertu, koji je (zasad) nedvojben, bude korišten „ustaški pozdrav“ ZDS, neće biti novih koncerata u prostorijama kojima upravljaju, bilo gradske ustanove, bilo gradska poduzeća u Zagrebu.

U prijevodu – nikad!

Bjesomučna ujdurma

Jasno, stigao mu je brzi odgovor iz Thompsonova stožera, u komu ga podsjećaju na notornu činjenicu da su hrvatski branitelji nosili i oznake s tim pozdravom, pa ako su oni „ustaše“, Tomašević mora malo razmisliti o svome viđenju povijesti. Ali i – pravne države. Pjesma Bojna Čavoglave već je bila predmet sudskog postupka te je pravomoćno oslobođena na Visokom prekršajnom sudu, čime je potvrđeno kako njezino izvođenje nije protuzakonito niti protuustavno. Nije, međutim, to važno prvom čovjeku Zagreba. U vrijeme kada se sprema Trg Republike Hrvatske vratiti trostrukom narodnom heroju, Tomašević nam pokazuje kako nepokolebljivo baštini njegov stari naputak: „Ne držite se zakona k'o pijan plota!“

U biti, obračun s Thompsonom, kojem nikako ne mogu oprostiti spektakularni Hipodrom, bio je samo uvod u bjesomučnu lijevu zabraniteljsku ujdurmu. Zagrebačka Gradska skupština 17. listopada je s 24 glasa „za“ i devet protiv donijela odluku da se preimenuju četiri ulice koje su, kako je tom prigodom rekao Tomašević, nazvane po osobama koje su bile povezane s NDH režimom. Slijedom čega su bez ulica u glavnom gradu, odnosno njegovoj periferiji, ostali: Vladimir Ark, Antun Bonifačić, Filip Lukas i Ivan Šarić. Već je na toj sjednici oporba upozorila kako je, iz perspektive demokratskih društava, skandalozan obračun s ljudima zato što su bili nečiji simpatizeri.

Aktualno je pitanje: Koja je Hrvatska prava – ona koju personalizira Ante Nazor koji emotivno, pun sućuti reagira na Domovinski rat i njegove junake, ili ona lajkačice Dalije Orešković za koju je sve to samo još jedna prigoda za igrariju po društvenim mrežama?!

Najprije pak treba konstatirati kako rečena četvorica nisu ulice dobili zato što su eventualno bili „Za Dom spremni“, nego zbog zasluga koje su iza njih ostale za hrvatsko društvo u cjelini. Povijest nas pritom uči da aktualne žrtve lijevoga terora nikad nisu bile uključene u političke strukture NDH-a, niti su bile dijelom ustaškoga pokreta, a još manje dijelom zločinačke politike režima NDH. U kontekstu čega je povjesničar Tomislav Kardum u Glasu Koncila podsjetio kako je primjerice Lukas u vrijeme NDH-a, 1942. na skupštini Matice hrvatske kazao kako tadašnja hrvatska država još nije u svojim stvarnim granicama. Misleći pritom na (okupiranu, ili, svejedno, prodanu) Dalmaciju, za što je u tadašnjim okolnostima trebala nemala hrabrost.

Promijeni kaput i ne boj se

Još je, međutim, zanimljivija, odnosno znakovitija činjenica na koju upozorava Kardum odgovarajući na pitanje zašto je sporna ponajprije trojka: književnik Bonifačić, svećenik Lukas i nadbiskup Šarić (industrijalac Ark izvršio je samoubojstvo kada su ga u njegovoj tvornici uhitile partizanske vlasti).

 „Zato što su oni emigrirali nakon prevrata 1945., čime su postali protivnici komunističkog režima“, drži ovaj povjesničar podsjećajući kako je čitav niz drugih osoba obnašao različite javne dužnosti pod Pavelićem i nastavile su djelovati nakon „oslobođenja“. Tako Branko Gavela, Krešo Golik, Slavko Batušić i Dragutin Tadijanović imaju svoje ulice i po njima se nazivaju obrazovne ustanove.

„Prema logici onih koji su pokrenuli inicijativu preimenovanja ulica, znači da nijedno djelovanje u NDH-u nije sporno ako se nakon ’45. promijenio kaput i prešlo na stranu suradnje ili koegzistencije s komunističkim režimom. To bi značilo da se samom suradnjom s komunističkim režimom svako djelovanje u NDH-u poništava… Uostalom“, drži Kardum, „samo javno djelovanje u NDH-u ne može biti istovjetno izravnoj potpori ustaškom režimu.“

Dobro je to, Tonček, ali…

Rečeno je dobar šlagvort za podsjećanje na „slučaj Augustin Augustinčić“. Naime, taj jedan od najvećih hrvatskih kipara uradio je 1942. brončani portret Ante Pavelića (i, doduše, Ante Starčevića…), koji je izlagan na izložbama u: Berlinu, Bratislavi i Beču iste godine. Kasnije se govorilo kako je sve to radio uz blagoslov Partije kao njezin čovjek u neprijateljskim redovima. A, iz toga vremena ostala je i povijesna anegdota: Augustinčić je, kao što je znano, poslije rata uradio i glasoviti Brozov brončani portret. Razne su se priče raspredale i o tome portretu. Jedna je, ipak, upečatljiva – pa makar bila i plod mašte. Na otkrivanju (svoga) spomenika u Kumrovcu puno poslije rata, trostruki je narodni heroj u povjerenju kazao autoru: „Dobro je, Tonček, ali čini mi se da ti je Pavelić bolje uspio!“

Eh, sad, treba li Tomašević – čuje li za Tončekov Poglavnikov portret – uzeti Augustinčiću ulicu, tj. aleju u Zagrebu?! Ili, mada mu to nije u ingerenciji, tražiti uklanjanje njegova kumrovečkog spomenika? Jer, prema aktualnim lijevim kriterijima, umjetnikove su ruke kontaminirane u vrijeme kada je ovjekovječio Pavelića?! Moglo bi se, dakako, još šaliti sa zagrebačkim gradonačelnikom, ali vremena su u Lijevoj našoj vrlo ozbiljna – svako malo se nešto brani.

Čim je najavljen okrugli stol Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca u Hrvatskom saboru, lijevi su se zabranitelji osovili na zadnje noge i tražili od predsjednika Gordana Jandrokovića da zabrani taj skup. A, nakon što se o tome ustaškom logoru, uistinu živopisno, raspredalo u Parlamentu, slijeva traže kazneni progon. Jer se, vele, pod krinkom znanstvenog skupa negira genocid. Ne kažu pritom kad je genocid – presuđen… Skup je inače organizirao Klub zastupnika DOMiNO-a i Hrvatskih suverenista, a hrvatski premijer Andrej Plenković nazvao ga je provokacijom. Čak i stranke koje pripadaju desnom spektru drže kako je riječ o populističkom i neozbiljnom pristupu po komu je, više-manje, u Jasenovcu bio hotel s pet zvjezdica.

Titini pioniri – retroaktivno

Ipak, upozoreno je i na činjenicu kako, primjerice, SNV-u Milorada Pupovca izrazito smeta okrugli stol o Jasenovcu, a nemaju ništa protiv spomenika četničkom vojvodi u Borovu Selu. Zapravo, okrugli stol je bio kakav je bio, organizatori su skrenuli pozornost na sebe i to je to. Riječ je, međutim, o tomu da ljudi poput Tomaševića, rođeni nakon što je iznenada – u 88-oj! – uvenula Ljubičica Bijela, a njegova (komunistička) tvorevina grabila k ropotarnici, imaju tu komunističku, gotovo boljševičku maniru kontinuirana zabranjivanja. Pa, što prođe prođe.

Slijedom čega se nameće pitanje: Koja je Hrvatska prava – ona koju personalizira Ante Nazor koji emotivno, pun sućuti reagira na Domovinski rat i njegove junake, ili ona Dalije Orešković za koju je sve to samo još jedna prigoda za igrariju po društvenim mrežama?!