Katolički teolog i filozof Dietrich Von Hildebrand u knjizi pod naslovom My Battle Against Hitler. Faith, Truth, and Defiance in the Shadow of the Third Reich koja je kolekcija njegovih autobiografskih opisa vremena provedenog u Beču između 1933. i 1938. i eseja u kojima se ne različite načine žestoko obračunava s nacizmom i boljševizmom, u jednom od eseja pod naslovom Austrija i nacionalizam opisuje „nacionalizam“ kao identifikaciju nacije i države, kao apsolutni kriterij života jednog naroda i jedne države.

Patriotizam nasuprot nacionalizmu
S druge strane nacionalizmu suprotstavlja ono što on shvaća kao „patriotizam“ kao moralno pozitivan i obvezan stav prema vlastitoj naciji u kojoj je čovjek rođen i iz koje je potekao. Za von Hildebranda patriotizam je iskrena, obvezna i duboka ljubav i briga za vlastiti narod i naciju bez obzira žive li svi pripadnici nacije na jednom teritoriju ili ne, dok je nacionalizam prema njemu oblik, kako ga on zove, „kolektivnog egoizma“ koji ne poznaje postojanje drugih nacija. Temeljna razlika između patriotizma i nacionalizma prema Hildebrandovu eseju jest „sposobnost prepoznavanja“ drugih nacija i njihove želje za vlastitim nacionalnim prostorom i državom. Patriotizam kao ljubav prema vlastitoj naciji prepoznaje potrebu drugih nacija da imaju svoj jezik, svoju državu, svoju kulturu, svoj jezik... jednom riječju svoj identitet, dok nacionalizam kao pretjerano kolektivno samoljublje ne prepoznaje tu mogućnost za druge.

Nešto slično tvrdi i kanadski filozof Charles Taylor kada pokušava povući temeljnu razliku između nacionalizma i patriotizma. Stoga nacionalizam možemo opisati kao „nesposobnost prepoznavanja“ drugih i njihova samoodređenja u pravcu vlastite nacije, države, kulture i jezika.

Opterećenost termina patriotizam i nacionalizam
Pisati o patriotskom ponosu, patriotskom duhu, patriotskoj ljubavi prema vlastitoj naciji i vlastitom narodu danas je do te mjere zabranjeno da bilo kakav pokušaj iskazivanja ljubavi prema vlastitoj naciji nailazi na osude, prijezir, prijetnje. Nadalje, termin patriotizam i termin nacionalizam kod nas su opterećeni termini s obzirom da se patriotizam susreće kod onih koji su nekoć znatnim dijelom bili Jugoslaveni i komunisti, dok se nacionalizam pripisuje svima onima bilo hrvatske, srpske, bošnjačke nacionalnosti koji imaju i razvijaju jak osjećaj nacionalne svijesti i pripadnosti određenom narodu. Od te opterećenosti i straha da je svaki govor o nacionalnom ujedno nacionalistički, a time i opasan, prijeteći, nije izuzeto ni razumijevanje samog kršćanstva i Crkve.

Je li „Katolička Crkva u Hrvata“ nacionalistička?
Dežurni i sveprisutni čuvari čistoće jezika bilo kakvu povezanost Katoličke Crkve s, recimo, hrvatskim narodom, tumače kao nacionalizam, nacionalističko, klero-fašističko pa se, primjerice, i izričaj „Katolička Crkva u Hrvata“ tumači kao nacionalistički, šovinistički iako govori o prisutnosti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu kao što je ona prisutna i može se reći Katolička Crkva u Filipinaca, Brazilaca, Talijana, Španjolaca itd. Međutim, stvaranje jedne Crkve koja bi u svom nazivu bila i„katolička“ i recimo „hrvatska“ bio je upravo pokušaj onih koji danas najviše govore o Katoličkoj Crkvi u Hrvata kao nacionalističkoj, jer se tada nije uspjelo stvoriti jednu nacionalnu Crkvu pod državnom vlašću.

Stoga i termin „nacionalistički“ pridaju Katoličkoj Crkvi u hrvatskom narodu oni koji su najviše i inzistirali da se oformi nacionalna Katolička Crkva odvojena od Katoličke Crkve u svijetu, kao što danas u Kini postoji nacionalna Crkva koja je pod kontrolom države i to je jedina „nacionalistička“ Katolička Crkva u svijetu.

Na taj način, onako kako ga je von Hildebrandrazumio i nazivao u to vrijeme, nacionalizam teži potpunoj apsorpciji svega onoga što stoji na putu naciji i državi kao jednoj te istoj stvarnosti. Odatle se može zaključiti kako je nazivanje Katoličke Crkve u Hrvata nacionalističkom, klero-fašističkom i slično, zapravo ostatak neuspjeha boljševizma, a kasnije komunizma da u sebe apsorbira i Katoličku Crkvu jer se nacionalno smatralo opasnim i prijetećim za stvaranje drugog oblika nacionalizma, onoga koji je umjetno stvaran i nazivan jugoslavenski, a koji je bio oblik nadnacionalizma, isključivog sebeljublja koje je sve što je moglo nositi prefiks nacionalni smatralo prijetnjom i opasnošću.

Jugoslavenski nadnacionalizam
Iz tog razloga zbog pokušaja „stvaranja nadnacionalnog jugoslavenskog nacionalizma“ bilo kakav oblik nacionalne svijesti i izričaja smatran je također nacionalizmom. Zbog toga se ideja patriotizma kao ljubavi prema vlastitoj naciji, narodu uz priznavanje postojanja drugih i njihova prava na samoodređenje, nikada nije uspjela razviti. Zato su ideja i koncept „patriotskog“kršćanstva ostali nerazvijeni, a bilo kakav oblik i pokušaj patriotizma proglašavan je teškim nacionalizmom što nije mimoišlo ni razumijevanje Katoličke Crkve koju se neprestano i uporno, proziva kao nacionalističku iako ona sama i hrvatski narod nisu imali ideju stvaranja nacionalne Crkve odvojene od ostatka katoličkog svijeta. Paradoksalno, oni koju su željeli izrazito nacionalnu Crkvu pod kontrolom države i koju su na tome i radili tu istu Crkvu danas nazivaju nacionalističkom. Von Hildebrand je primijetio kako su nacizam i boljševizam bili dvije strane iste medalje jer su se obje ideje napajale na izrazitom „kolektivnom samoljublju“ bilo naroda bilo radničke klase, bez mogućnosti priznavanja postojanja drugih nacionalnosti i njihove želje za vlastitim teritorijem, jezikom, i kulturom. Za njega su to bile „ideologije apsolutne absoprcije“ naroda, nacije, kulture, jezika, religije…

„Nacionalističko“ kršćanstvo nije moguće
Zato je von Hildebrand kao kršćanin i katolik smatrao da su obje ove pojave opasnost za čovječanstvo, dok je kao jednu od obrana isticao zdravi patriotizam kao ljubav prema vlastitom, narodu, naciji i religiji uz prepoznavanjei drugih koji imaju pravo na ljubav prema svojoj domovini i narodu.

Za njega„nacionalističko“ kršćanstvo stoga nije ni moguće jer to bi nijekalo osnovne postavke samog kršćanstva koje se prije svega u ovom kontekstu odnose na ljubav i priznavanje postojanja drugog, ali se von Hildebrand nije stidio zdravog patriotizma i „patriotskog“ kršćanstva koje je kao ljubav prema vlastitom narodu i religiji uključivalo „priznavanje“ postojanja drugih i njihova prava na njihovu ljubav prema vlastitom narodu, domovini i religiji.

Iako vođen isključivo svojim katoličkim načelima zbog kojih je morao napustiti prvo Njemačku, a kasnije i Austriju von Hildebrand nije smatrao grijehom svoj vlastiti „patriotizam“ prema svom njemačkom narodu za kojega je smatrao da je bio zaveden i zaluđen. Iako je bio Nijemac, u okolnostima u kojima je živio, nikada se nije ustručavao govoriti o ljepoti i snazi duha i kulture  njemačkog naroda jer je bio „patriotski“ kršćanin, kršćanin svjestan da nacionalizam, nacizam i boljševizam donose uništenje njegova naroda, ali kršćanin koji je svojom moralnom obvezom smatrao da svoju domovinu i svoj narod treba ljubiti i za njega se boriti da se oslobode sva tri zla koja su ga zadesila.

I danas čitljivo štivo
Von Hildebrandov esej Austrija i nacionalizam se isplati i danas pročitati i nekoliko puta jer iako pisan 1934. za Der Christlische Ständestaat časopis kojemu je on bio glavni pokretač i začetnik. I danas je to štivo aktualno svojim sadržajem i razlikovanjem onoga što kršćanin treba izbjegavati i onoga čega se kršćanin ne treba stidjeti i za što se treba zauzimati.