Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Još je, istina, razmjerno daleko listopad. Ali, već je danas jasno u kakvom ozračju čekamo , još, eto, jedne naše tzv. povijesne izbore. Neke od slika koje sugeriraju gdje (i kako) živimo i kako ćemo dočekati ranu jesen svakako su i one prošlotjedne, kada se u većim bosanskohercegovačkim gradovima „dogodio narod“.  Tzv. oporbeni, a zapravo dnevnik, povremeno vladajuće, Stranke za bolju budućnost pokušao je dramatičnim naslovom Narodu prekipjelo! stvoriti dojam nekakve izvanredne situacije. Ili, što bi jednom davno, također u predizborno vrijeme, kazao Alija Izetbegović; „Narod nije blećak!“... pa će, eto, znati izabrati.

Neću šutjeti, nisam glup

  Što je, čini se, parafrazirao jedan sarajevski prosvjednik napisavši na transparentu: „Neću da šutim nisam glup!“ Međutim, u bh. prijestolnici, na Marijin dvoru, ispred zgrade Institucija BiH okupilo se oko 2 000 nezadovoljnika.  Što je to za grad od 350 000 stanovnika?! U Tuzli oko 1 000, u Zenici ni toliko... Nekima je, dakle, prekipjelo, ali većini očito – ne (!), ma što o tomu mislio Avaz. A i Alija...

  Puno je dramatičnije – ali uistinu! – bilo  početkom mjeseca kada je održana konvencija opozicije pod sloganom Ujedinjeni za slobodnu BiH, a na kojoj je službeno promoviran bošnjački predsjednički kandidat Denis Bećirović. Sarajevski list pod nadzorom temeljne stranke u Bošnjaka žurno je, odmah poslije rečenoga oporbenoga skupa, detektirao jednu, po njima, nelogičnost. Naime, isti dan kada je Bećirović krenuo u predizborno pripetavanja  s Bakirom Izetbegovićem, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik ponovio je najavu (i tamo daleko je, naime, predizborna groznica već počela) otcjepljenja RS-a i njegovog pripajanja Srbiji. „U nekoliko sati“, piše Faktor, „koliko je trajala konvencija , nitko od predsjednika 11 stranaka koje podržavaju Bećirovića nije čak ni spomenuo Dodikove secesionističke prijetnje, a pogotovo ponudio odgovor na njih. Umjesto zaustavljanja Dodika ili njegovog partnera Dragana Čovića, okupljeni su kao svoj ultimativni cilj postavili pobjedu protiv SDA i njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. 'Želimo da ih ponizimo' – poručeno je s govornice ilidžanskog hotela“.

  Ne daju, eto, mira hrvatskome stožerniku čak ni nakon što je, pomalo i iznenađujuće, obznanio kako neće biti niti na jednoj list na sljedećim izborima. No, bošnjački su mediji, bliski vlasti, ili opoziciji, svejedno, Čovića i Dodika naviknuli tretirati – zapravo denuncirati! – kao tandem... i te se navade ne odriču ni sada kada je hadezeovski čelnik odlučio listopadski rasplet promatrati iz duboke hladovine.

Autentičan, da 'prostite!

   A u kakvoj državi živimo, bolje od ičega ilustrira govor jednog od Bećirovićevih promotora: „Fašisti iz nacionalne trojke ponižavaju nas 20 godina, nazivaju nas fake Alijinim Hrvatima, Srbima, izdajnicima. Mi smo iz tih razloga odlučili podržati Bećirovića da vide kako nećemo živjeti u njihovoj fašističkoj mantri“, ispalio je Zlatko Miletić, a kako je završio vojne škole te neko vrijeme bio istaknuti federalni policajac, prijetila je realna opasnost da malo (i) pripuca – s govornice. Srećom, ipak, nije. Ali, i bez te zvučne kulise njegova zapjenjenoga  juriša na „fašiste“ i (valjda) ostale „domaće izdajnike“, Miletić je jedan vrlo, vrlo živopisan lik.

„Ja sam Hrvat. S tri sudske presude sam to dokazao. Jednom sam pokrenuo postupak protiv Slobodne Dalmacije, upravo dokazujući jesam li Hrvat ili ne, pa sam taj postupak imao u Zagrebu. Nekoliko godina je trajao i ostvario sam satisfakciju da mogu kazati da sam Hrvat“, pohvalio se Miletić. A riječ je o tekstu u kojemu je splitski dnevnik, nakon izbora 2018., problematizirao Miletićev izbor u Klub Hrvata Doma naroda BiH, budući da su mu otac Jovan i majka Aiša. Malo kasnije, tumačeći vrlo rabljenu riječ – autentičan, priznao je (pošteno) kako, ipak, nije – autentičan (Hrvat). Ali, u Klubu Hrvata je dočekao i novi „praznik demokracije“.

Alijin jedinac – (samo) jedan od Bošnjaka

     I nije tu kraj sage „pošteni (neautentični) Hrvat“ u epizodi Izbori; Nervozan (i srećom, ipak, nenaoružan) Miletić je nedavno (baš) u Domu naroda optužio skupštinske kolege Čovića i Izetbegovića da su najodgovorniji što sedam dana prije proglašavanja izbora nisu osigurana sredstva za njihovo održavanje. (Kasnije je, podsjetimo, visoki predstavnik posegnuo za bonskim ovlastima te nametnuo odluku o financiranju Općih izbora 2022.)

„Gospodine Miletiću, ja ne predstavljam Bošnjake nego SDA. Ja sam samo jedan od predstavnika Bošnjaka. Nije krivica Čovićeva i moja što imamo ovaj problem. Nije SDA kandidirala Komšića. Ne kažem da niste trebali to raditi, ali jeste uradili i imali ste blokade. Kakve veze ima SDA s tim? Ponovo, neću reći da niste bili u pravu što ste kandidirali Komšića, ali ja imam veze s tim koliko imam veze s ulaskom Finske u NATO“, uzvratio je Izetbegović II. početkom lipnja.

    A o „autentičnosti“ je bilo riječi i nedavno kada je delegacija SBB-a Središnjem izbornom povjerenstvu predala svoje kandidacijske liste za sve razine vlasti. Stranački je lider Fahrudin Radončić tom prigodom pitan u svezi Čovićeve preporuke-poziva bošnjačkim strankama da na svoje liste ne stavljaju Hrvate, napose u Srednjobosanskoj županiji. „Čuo samo to“, priznao je Radončić“, „ali objektivno vi imate članove koji imaju ustavno pravo kandidirati se, a izjašnjavaju se kao Hrvati“. I, u pravu je! Jer, kad je Jovin i Aišin mezimac na sudu – u Zagrebu! – dokazao da je Hrvat... Tko onda nije?! Dobro je, međutim, što prvak Bolje budućnosti drži kako ta situacija nikako ne znači da treba majorizirati Hrvati. „Što se tiče Komšića, on ako pobijedi, pobijedit će, budimo direktni, bošnjačkim glasovima. A hoće li to biti dovoljno da pobijedi Krišto, o tomu će odlučiti glasači“, najavio je glasoviti graditelj tornjeva i inih građevina po Bosni poharanoj.

Kako je procvjetala (naša) Borjana?

   I kad smo već kod Ljiljana Zlatnog, koji je odavno spreman i po četvrti put sjesti u hrvatsku fotelju ispod Broza u ulju, malo mu je predizbornu kampanju poremetila Čovićeva nakana da mu sučeli „najpametnije i najljepše biće koje možemo ponuditi za tu poziciju“. Ne bi je, vala, ni muž rođeni ovoliko nahvalio. A zapravo je to i logično; Jer, ako se (već) neće kandidirati hadezeovski čelnik, zna se tko je (onda drugi) „najpametniji i najljepši“. Malu, međutim, dvojbu imam glede toga je li Krišto bila najpametnija i najljepša i 2010., kada ju je, osvojivši trostruko više glasova (337 000 : 109 000), porazio glasoviti mitraljezac Armije BiH? Ili je u međuvremenu napredovala na oba polja – kako estetskom, tako i intelektualnom?

  Ne gledam tuđe žene, ali, ipak,  vjerujem -  a što drugo?! – prvom u Hrvata na riječ kako je, eto, naša Borjana, zagazivši u sedmo desetljeće, naprosto procvjetala u svakome smislu te kako će se dostojno sučeliti Ljiljanu bošnjačkom.

  Mada, kada bi odlučivala pamet i ljepota, teško da bi se taj (ne) autentični Hrvat maknuo iz načelničke fotelje (ako i to...) jedne sarajevske općine. Evo zato upozoravajuće matematike; Kada su, dakle, Bošnjaci drugi put, 2010. svoga mitraljesca kooptirali u hrvatsku fotelju, (pomalo zaboravljeni) Martin Raguž dobio je oko 60 000, a trećeplasirani Jerko Ivanković Lijanović blizu 45 000 glasova. Da su Hrvati – što se, nažalost, nikad nije dogodilo – prije izbora dogovorili da svi podrže jednog kandidata, opet bi se Bošnjaci radovali svome favoritu. Naprosto, dosadašnja izborna iskustva govore kako je hrvatski izborni kapacitet oko 200 000. Bio! Naime, u odnosu na broj stanovnika egzodus je najviše pogodio najmalobrojniji narod, koji je usput glede neizlaznosti – prvi!

 Bošnjački dvoboj 

 Indikativni su i izbori 2014. Tada je Čović pobijedio osvojivši malo više od 128 000, Raguž je (opet) bio drugi s 95 000, a Živko Budimir treći s 15 000, pa je, eto, dojam da hrvatski glasača, ipak, ima (malo) više. No, treba imati u vidu da du za drugoplasiranog te poglavito trećeplasiranog glasovali i Bošnjaci... kad se (već) te godine nije mogao natjecati Komšić.

U listopadu bošnjačko bi pokroviteljstvo „poštenome Hrvatu“, ipak, moglo biti znatno manje negoli mu se on nadao. Radončić je, baš nakon što je predao kandidatske liste, podsjetio kako je Bećirović kada je na prošlim izborima izgubio od Šefika Džaferovića osvojio nešto više od 190 000 glasova, a pobjednik oko 214 000.

  Međutim, o bošnjačkoj izbornoj moći najzornije svjedoči 2014. Te je godine Alijin jedinac osvojio 247 000 glasova i pobijedio (baš) Radončića kojemu je glas dalo 200 000 Bošnjaka. Uz to, Emir Suljagić je dobio 115 000, Bakir Hadžiomerović 75 000 te Sefer Hadžiomerović 66 000. Dakle, oko 700 000 glasova je tada bilo u opticaju, uz solidnu – za razliku od Hrvata – izlaznost. Ove će godine u Bošnjaka u listopadu biti dvoboj Izetbegović-Bećirović. Naime, treći pretendent na tzv. Alijinu fotelju u Titinoj 16, Mirsad Hadžikadić apsolutni je autsajder.

  U takvim okolnostima, dvije će (već žestoko sukobljene) strane morati homogenizirati svoje glasačko tijelo. Svaki je, naime, bošnjački glas važan. Slijedom čega bi Bošnjaci mogli odustati od stare navade biranja (i) Hrvatima člana troglavog državnog vrha. To je (mala) prigoda Krišto, a ne to što je „najpametnije i najljepše biće“.  

Uostalom, najpametniji i najljepši nikada, koliko me pamćenje služi, i nisu pobjeđivali.