Sveti je Otac svoju ovogodišnju poruku za korizmu potpisao u Rimu na spomendan Sv. Martina biskupa, 11. studenoga 2021., a Tiskovni ured Sv. Stolice ju je objavio 24. veljače.

Poruku u osobnom neslužbenom prijevodu donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre,

Korizma je povlašteno vrijeme za osobnu i zajedničku obnovu, jer nas vodi do vazmenog otajstva smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Za naše korizmeno putovanje 2022. dobro ćemo razmisliti o poticaju Svetog Pavla Galaćanima: Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena [kairós], činimo dobro svima“ (Gal 6,9-10).

1. Sjetva i žetva

Apostol ovim riječima dočarava Isusu tako dragu sliku sijanja i žetve (usp. Mt 13). Sveti Pavao nam govori o kairósu: zgodnom vremenu za sijanje dobrote s obzirom na buduću žetvu. Što je ovo „zgodno vrijeme“ za nas? Korizma je zasigurno tako pogodno vrijeme, ali i cijelo naše postojanje, čija je korizma na neki način slika [usp. Sv. Augustin, Serm. 243, 9,8; 270, 3; En. in Ps. 110, 1]. Prečesto u našim životima pohlepa, inat i želja za posjedovanjem, gomilanjem i konzumiranjem imaju prednost, kao što vidimo iz priče o blesavom čovjeku iz evanđeoske prispodobe, koji je smatrao kako je njegov život siguran i osiguran zbog obilja žita i dobara koje je pohranio u svojim ambarima (usp. Lk 12,16-21). Korizma nas poziva na obraćenje, na promjenu načina razmišljanja, kako bi se životnu istinu i ljepotu pronašlo ne toliko u posjedovanju koliko u davanju, ne toliko u gomilanju koliko u sijanju i dijeljenju dobrote.

Prvi koji sije jest sām Bog, koji s iznimnom velikodušnošću „nastavlja sijati obilno sjeme dobra u našoj ljudskoj obitelji“ (Fratelli Tutti, 54). Tijekom korizme pozvani smo odgovoriti na Božji dar prihvaćanjem njegove riječi, koja je „živa i djelotvorna“ (Heb 4,12). Redovito slušanje Božje riječi čini nas otvorenima i poslušnima njegovu djelovanju (usp. Jak 1,21) te donosi plod u našim životima.

To nam donosi veliku radost, ali još nas više poziva da postanemo Božji suradnici (usp. 1 Kor 3,9).

Iskupljujući sadašnje vrijeme (usp. Ef 5,16), i mi možemo posijati sjeme dobra. Na ovaj poziv na sijanje dobra ne treba gledati kao na teret, nego kao milost kojom Stvoritelj želi da se aktivno sjedinimo s njegovom izdašnom dobrotom.

Što je sa žetvom? Zar ne sijemo sjeme da bismo požnjeli žetvu? Naravno! Sveti Pavao ukazuje na vezu između sijanja i žetve kada kaže: „Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti“ (2 Kor 9,6). Ali o kakvoj je žetvi riječ? Prvi plod dobra kojega sijemo pojavljuje se u nama samima i našem svakodnevnom životu, čak i u našim malim djelima dobrote. U Bogu nikada neće biti izgubljen nijedan čin ljubavi, ma koliko malen bio, a niti „velikodušni trud“ (usp. Evangelii Gaudium, 279). Kao što stablo prepoznajemo po plodovima (usp. Mt 7,16.20), tako i život pun dobrih djela zrači svjetlošću (usp. Mt 5,14-16) i nosi Kristov miomiris u svijet (usp. 2 Kor 2,15). Služenje Bogu u slobodi od grijeha donosi plodove posvećenja za spasenje svih (usp. Rim 6,22).

Uistinu, vidimo samo mali dio plodova onoga što sijemo, budući da, prema evanđeoskoj izreci, „jedan sije, drugi žanje“ (Iv 4,37). Kada sijemo za dobro drugih, sudjelujemo u Božjoj dobrohotnoj ljubavi: „S druge strane, potvrda je velike plemenitosti pokretati procese čije će plodove ubirati drugi, polažući nadu u skrivenu snagu sjemena dobrote koje sijemo“ (Fratelli Tutti, 196). Sijanje dobra za dobrobit drugih oslobađa nas od uskog vlastitog interesa, daje našim postupcima besplatnost te nas čini dijelom veličanstvenog horizonta Božjeg dobrohotnog plana.

Riječ Božja proširuje i uzdiže našu viziju: govori nam da je prava žetva eshatološka, žetva posljednjeg, besmrtnog dana. Zreli plod naših života i djelovanja je „plod za život vječni“ (Iv 4,36), naše „blago na nebu“ (Lk 12,33; 18,22). Sam Isus koristi sliku sjemena koje umire u zemlji kako bi urodilo plodom kao simbol otajstva svoje smrti i uskrsnuća (usp. Iv 12,24); dok Sveti Pavao upotrjebljava istu sliku kada kazuje o uskrsnuću naših tijela: „Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno. Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno“ (1 Kor 15,42-44).

Nada uskrsnuća je veliko svjetlo koje uskrsli Krist donosi svijetu, jer „ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ (1 Kor 15,19-20). Oni koji su srasli s njim u ljubavi „očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću“ (Rim 6,5) također će biti sjedinjeni s njegovim uskrsnućem za život vječni (usp. Iv 5,29). „Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega“ (Mt 13,43).

2. „Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro“

Kristovo uskrsnuće oživljava zemaljske nade „velikom nadom“ u vječni život, sije sjeme spasenja u današnje doba (usp. Benedikt XVI., Spe Salvi, 3;7). Gorko razočaranje raspršenim snovima, duboka zabrinutost za izazove koji su pred nama i obeshrabrenje zbog oskudnosti  naših resursa, mogu nas dovesti u iskušenje da potražimo utočište u egocentričnosti i ravnodušnosti prema patnji drugih. Doista, čak i naši najbolji resursi imaju svoja ograničenja: „Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću“ (Iz 40,30). Ipak, Bog „umornome snagu vraća, jača nemoćnoga... Al' onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se“ (Iz 40,29.31). Korizmeno nas vrijeme poziva da svoju vjeru i nadu položimo u Gospodina (usp. 1 Pt 1,21), jer samo ako svoj pogled usmjerimo na uskrslog Krista (usp. Heb 12,2) moći ćemo odgovoriti na apostolov apel: „Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro“ (Gal 6,9).

Nemojmo se umoriti od molitve. Isus nas je poučio kako „valja svagda moliti i nikada ne sustati“ (Lk 18,1). Trebamo moliti jer nam je potreban Bog. Misliti da ne trebamo ništa osim nas samih opasna je iluzija. Ako je pandemija pojačala svijest o našoj osobnoj i društvenoj krhkosti, neka nam ova korizma omogući iskusiti utjehu koju nam pruža vjera u Boga, bez kojega ne možemo biti čvrsti (usp. Iz 7,9). Nitko se ne može spasiti sam, budući da smo svi u istoj lađi, usred oluja povijesti [usp. Molitva pape Franje na izvanrednom blagoslovu Urbi et Orbi, 27. ožujka 2020.]; a sigurno nitko ne postiže spasenje bez Boga, jer samo vazmeno otajstvo Isusa Krista trijumfira nad mračnim vodama smrti. Vjera nas ne štedi životnih bremena i nevolja, ali nam omogućuje suočiti se s njima u jedinstvu s Bogom u Kristu, s velikom nadom koja ne razočarava, čiji je zalog ljubav koju je Bog izlio u naša srca po Duhu Svetom. (usp. Rim 5,1-5).

Nemojmo se umoriti od iskorjenjivanja zla iz naših života. Neka nam tjelesni post, na koji nas poziva korizma, učvrsti duh za borbu protiv grijeha. Nemojmo se umoriti od traženja oproštenja u sakramentu pokore i pomirenja, znajući da se Bog nikad ne umara opraštanjem [usp. Angelus, 17. ožujka 2013.]. Nemojmo se umoriti od borbe protiv požude, te slabosti koja navodi na sebičnost i svako zlo, a otkada je svijeta i vijeka pronalazi razne načine da namami muškarce i žene u grijeh (usp. Fratelli Tutti, 166). Jedna od njih je ovisnost o digitalnim medijima, koji osiromašuju međuljudske odnose. Korizma je povoljno vrijeme da se odupremo tim iskušenjima i umjesto toga njegujemo cjelovitiji oblik ljudske komunikacije (ibid, 43) koji se sastoji od „autentičnih susreta“ (ibid, 50), licem u lice i osobno.

Nemojmo se umoriti činiti dobro u zauzetoj ljubavi prema bližnjima. U ovoj korizmi, dijelimo milostinju dajući radosno (usp. 2 Kor 9,7). Bog koji sijaču daje sjeme i kruh za hranu (2 Kor 9,10) omogućuje svakomu od nas ne samo da imamo hranu za jelo, nego i da budemo velikodušni u činjenju dobra drugima. Iako je istina kako cijeli život imamo za sijanje dobra, posebno iskoristimo ovo korizmeno vrijeme kako bismo se pobrinuli za svoje bližnje i kako bismo došli do one naše braće i sestara koji leže izranjeni na putu života (usp. Lk 10,25-37). Korizma je povlašteno vrijeme za traženje – a ne izbjegavanje – onih koji su u potrebi; doprijeti – a ne zanemariti – one kojima je potrebno suosjećajno uho i lijepa riječ; posjetiti – a ne napustiti – one koji su usamljeni. Pretvorimo u praksu svoj poziv činiti dobro svima i odvojimo vrijeme za ljubav prema siromasima i potrebitima, napuštenima i odbačenima, diskriminiranima i marginaliziranima (usp. Fratelli Tutti, 193).

3. „Ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti!“

Svake se godine tijekom korizme podsjećamo da se „dobro, jednako kao i ljubav, pravda i solidarnost, ne može postići jednom zauvijek; mora ih se stjecati svaki dan iznova“ (ibid, 11). Zamolimo Boga da nam podari strpljivu ustrajnost ratara (usp. Jak 5,7) i da ustrajemo činiti dobro, korak po korak. Ako padnemo, pružimo ruku Ocu, koji nas uvijek podiže. Ako smo izgubljeni, ako smo zavedeni zavodljivostima zloga, ne oklijevajmo se vratiti Bogu, koji je „velikodušan u praštanju“ (Iz 55,7). U ovom razdoblju obraćenja, uzdržavani Božjom milošću i zajedništvom Crkve, nemojmo se umoriti činiti dobro. Tlo se priprema postom, zalijeva molitvom i obogaćuje dobročinstvom. Vjerujmo čvrsto da „ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti“ i da ćemo, darom ustrajnosti, zadobiti obećano (usp. Heb 10,36) za svoje spasenje i spasenje drugih (usp. 1 Tim 4,16).

Negujući bratsku ljubav prema svima, sjedinjujemo se s Kristom koji je dao svoj život radi nas (usp. 2 Kor 5,14-15) i zadobijmo predokus radosti kraljevstva nebeskoga, kada Bog bude „sve u svemu“ (1 Kor 15,28).

Neka nam Blažena Djevica Marija, koja je u svom krilu rodila Spasitelja i „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19), izmoli dar strpljivosti. Neka nas ona prati svojom majčinskom prisutnošću, kako bi ovo vrijeme obraćenja urodilo plodovima vječnog spasenja.

KT