Neustrašivi borac na prvoj crti obrane života


Bio je jedan od šačice ljudi u Hrvatskoj koji su pokušavali nešto učiniti da se ubijanje nerođene djece smanji i zaustavi. On sam prošao je kroz kalvariju kad je kao mladi kirurg u nekoliko navrata odbio asistirati kod pobačaja u bolnici u kojoj je radio – i nakon toga dobio otkaz... dr. Antun Lisec.

Piše: Danijela Blažeka

Prvi lipnja ove godine preminuo je doktor Antun Lisec. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na nekoliko, uglavnom katoličkih, portala. Ne želim navoditi ovdje biografske pojedinosti dr. Liseca jer se one lako mogu pronaći i u tim tekstovima. Umjesto toga htjela bih napisati nekoliko riječi o njemu kao čovjeku kojeg sam imala čast osobno poznavati.

Vrijeme kada se ginulo

Naš je najstariji sin imao tek godinu dana kad me suprug upoznao s doktorom Antunom Liscem. Bila je to 1994., rat je bio u punom jeku i sirene su odzvanjale nad hrvatskim gradovima, zemlja nam je bila presječena, a hoteli na Jadranu prepuni izbjeglica iz okupiranih krajeva Hrvatske i BiH. Sjećam se kako sam se vozila tramvajem i gledala mladiće u onim šarenim zeleno-crnim odorama za koje sam znala da odlaze na prve crte obrane na kojima će mnogi izginuti, a još veći broj njih biti ranjeni i ostati s trajnim posljedicama, i na tijelu i na duši. Bio nam je nametnut rat kojeg nismo željeli, zemlja nam je bila napadnuta i nismo imali druge nego braniti se. Bile su to godine kad smo na televiziji gledali grozne slike pobijenih ljudi po selima, civile, stoku koja izbezumljeno luta, bradate spodobe u crnom kako mašu crnim zastavama s lubanjama i pjevaju o klanju Hrvata.

No, dok su se naši ljudi borili i ginuli u obrani naše zemlje, jedna druga fronta prolazila je puno manje medijski zapaženo, premda su i na njoj svakodnevno stradavali ljudi, i to djeca. Govorim o pobačajima koji su se i tih najstrašnijih godina u našoj novijoj povijesti i dalje nesmetano obavljali po bolnicama u Hrvatskoj. Naši su ljudi umirali i ginuli diljem prvih crta obrane, a istodobno su po našim bolnicama „doktori smrti“ i dalje svakoga jutra ubijali nerođenu djecu, našu djecu, našu budućnost – djecu koja su bila začeta i koja su trebala biti rođena, a čiji gubitak tek sada polako počinjemo priznavati, kad je postalo jasno da izumiremo. No, tada se o tome još vrlo malo govorilo, čekaonice za pobačaje bile su svakog jutra pune, a po srednjim školama su obilazile skupine „liječnika“ koje su mladima, pod krinkom planiranja obitelji, promovirale spolne odnose i pobačaj.

U takvim okolnostima upoznala sam doktora Antuna Lisca.

Borac protiv pobačaja

Bio je tada jedan od šačice ljudi u Hrvatskoj koji su pokušavali nešto učiniti da se to ubijanje nerođene djece smanji i zaustavi. On sam prošao je kroz kalvariju kad je kao mladi kirurg u nekoliko navrata odbio asistirati kod pobačaja u bolnici u kojoj je radio – i nakon toga dobio otkaz, jer tada još nije bilo priziva savjesti na koji bi se čovjek mogao pozvati. Tada je počela i njegova borba protiv pobačaja koju će aktivno voditi do samog kraja života. Puno puta dogodilo se da bi ga netko usred noći nazvao s viješću da netko želi pobaciti, i on je odmah sjedao u auto i odlazio do te osobe i njezine obitelji te bi na svoj blag, ali odlučan način učinio sve da spasi ugroženo dijete. Puno puta je uspio, puno puta i nije. Kad sam počela raditi s njim, jer mu je na tom poslu trebala pomoć, jedan od mojih prvih i najvažnijih zadataka bio je odlazak rano ujutro u čekaonicu za pobačaje i razgovor sa ženama u njoj. Bilo je to strašno iskustvo i često mi je bilo vrlo teško nakon toga, pitala sam se jesam li mogla nekako učiniti više i spasiti možda još koje dijete kao i još koju od onih žena koje su tog jutra nestale iza staklenih vrata prostorija za pobačaj. No, dr. Lisec me hrabrio. Rekao mi je kako sam tu da pokažem tim ženama, kao i osoblju koje obavlja pobačaje, da postoji i nešto drugo, da im pružim letak i istodobno ruku, ali da ne smijem sebe kriviti ako su oni taj letak i ruku odbili prihvatiti. Treba krenuti dalje. Sjećam se da sam tada pomislila kako je to nemoguće i pitala se kako on to može raditi iz dana u dan tako dugo, godinama... A danas znam da je riječ o čovjeku koji je na toj fronti, najtežoj od svih, onoj na kojoj se izravno bori za život djece u samoj čekaonici smrti, izdržao do kraja života. Premalo je takvih. Čak i oni najbolji prije ili kasnije „puknu“ i ne mogu više. No, on je ostao. Ostao je jer je znao da je prečesto jedina nada za toliku djecu i onaj zadnji glas ljubavi i ljudskosti koji će stati u njihovu obranu. I da zato ne smije „puknuti“.

„Sablazan“ i antikarizmatik

Ali negdje, u sebi, ipak jest. I ova bolest koja ga je u tako kratkom vremenu odnijela, prerano, vjerojatno u sebi nosi posljedice svih onih „Ne!“ koje je u životu, na svoj pruženi letak i ruku, dobio. I to ne samo od onih žena. Za njega se može reći da je za mnoge bio sablazan – ali onakva sablazan kakva je i Isus bio onima koji su ga poslali na križ.

No, neću ga se sjećati samo po tome. Sjećat ću se kako je kuhao u svojem malom uredu koji mu je istodobno bio i (spartanski) životni prostor i kako mu je zagorio ručak dok je pisao još jedno od svojih pisama protiv pobačaja za čije je slanje doslovno otkidao od svojih usta. Sjećat ću ga se kao čovjeka za kojeg nitko ne bi rekao da je karizmatik (prije antikarizmatik), ali koji je na svoj tihi, smiren način, samozatajno i s nevjerojatnom strpljivošću i upornošću, kroz sve godine koliko je proveo u borbi protiv pobačaja, spasio nebrojenu djecu – i njihove majke. I utro put aktivnoj borbi protiv pobačaja u našoj zemlji.

Suradnja s njim zauvijek je obilježila i mojeg supruga i mene na samom početku našeg braka. I ostala nam svjetionikom koji i danas svijetli. Hvala mu na svemu!