Josip Vričko, Katolički tjednik

Prije 25 godina, 3. listopada u Mariji Bistrici papa Ivan Pavao II. proglasio je, prigodom njegova drugog posjeta Hrvatskoj, Alojzija Stepinca blaženim. Gotovo milijun vjernika iz Hrvatske i inozemstva, sedam kardinala, 70 biskupa te više od 1 000 svećenika bilo je nazočno na tome povijesnom događaju.

Zanimljivo, na isti dan 1948. Stepinac je održao svoj obrambeni govor pred jugoslavenskim komunističkim sudom.

„Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti“, poručio je zagrebački nadbiskup svojim egzekutorima, ne plašeći se nimalo sudske farse koju su mu pripravili.

Što su govorili svetci

I baš poput tih blaženikovih riječi, kojih bi se trebalo češće sjetiti, odjekuju danas i riječi Ivana Pavla II. s mise beatifikacije: „Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnost komunističkog sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke Crkve, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva.“ Budući da je Karol Josef Wojtyla kanoniziran 2014., kao „najbrži svetac“ u povijesti katoličkih kanonizacija, prisjetimo se i Sv. Ivana XXIII. kojega je svetim proglasio papa Franjo, i njegove propovijedi na misi zadušnici za kardinala Stepinca 17. veljače 1960.

„Razlozi izvanredna poštovanja i ljubavi ponukali su naše srce da održimo ovaj posmrtni obred u bazilici Sv. Petra za spokoj duše kardinala Alojzija Stepinca, premda nije običaj da se to čini za kardinala koji nije pripadao Rimskoj kuriji. Jednostavni i odlični lik ovoga oca i pastira Crkve Božje bio je našoj duši veoma mio. Njegova dugotrajna patnja 15-godišnjega izgona u vlastitoj domovini, kao i vedro dostojanstvo kojim je on pun pouzdanja nastavio trpljenje, izazvalo je sveopće divljenje i poštivanje“, kazao je Papa ističući kako je kardinal Stepinac u posljednjim, odveć dugim godinama bolne odijeljenosti zgrnuo toliko bogatstvo zasluga, da ih je zauzvrat nebeski Otac sigurno upisao kao glavnicu milosti i blagoslova za sve obitelji i sve vjernike gorljive i bogoljubne Hrvatske.

Nejasne (povijesne) točke…

Toliko, dakle, dvojica svetaca o Bl. Alojziju. Slijedom čega se, evo četvrt stoljeća, nameće isto pitanje: Zašto (još) nije kanoniziran?! Pitanje je to koje se svih ovih, a poglavito nekoliko posljednjih godina adresira na Vatikan. Ponajviše na Rimskoga biskupa. A ništa manje glasno to pitanje nije niti nakon što je, primjerice, Franjo u okviru susreta Međunarodne mreže katoličkih zakonodavaca potkraj kolovoza 2017. primio hrvatsku europarlamentarku Marijanu Petir koja je tom prigodom govorila o izložbi o Bl. Alojziju Stepincu, koju je u lipnju 2016. organizirala u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Uz to, Petir je izravno pitala Svetog Oca kad će Bl. Alojzije biti kanoniziran, napominjući kako to hrvatski narod očekuje i moli za tu nakanu. Papa joj je (kratko) odgovorio kako će zagrebački nadbiskup biti kanoniziran. Dvije godine kasnije Franjo nije (više) bio tako siguran.

U razgovoru, naime, s novinarima na povratku iz Sjeverne Makedonije hvalio je, doduše, Stepinca, ali nije rekao kada bi proces kanonizacije mogao biti završen.

„Stepinac je čovjek pun vrlina, zato ga je Crkva proglasila blaženim. Može mu se moliti jer je blažen, ali u jednom trenutku, u procesu kanonizacije, pojavile su se nejasne točke, povijesne točke, a ja, koji moram potpisati kanonizaciju pod svojom odgovornošću, molio sam se, razmišljao i shvatio da trebam tražiti pomoć Irineja, velikog patrijarha“, tumačio je razlog što je, eto, hrvatski kardinal na – čekanju.

Franjin geovjerski kontekst

Budući da je „veliki patrijarh“ na ovim, ne samo hrvatskim, prostorima u najmanju ruku kontroverzan, ovo tumačenje izazvalo je brojne, nerijetko i neprimjerene reakcije vezane – čak! – uz osobu koja je na ovakav način atributirala patrijarha srpskog. Neki su se vjernici čak pritom i pitali: Je li grijeh što me žalosti Papa koji još uvijek ne priznaje svetost Bl. Alojzija Stepinca? Jedan od onih koji je doista iz „prvih redova“ mogao pratiti ovaj „slučaj“, svakako je hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici od 2011. do 2015. Filip Vučak koji je u travnju 2016. na predavanju na zagrebačkom Katoličkom sveučilištu govorio o tomu kako je aktualni poglavar Katoličke Crkve već dokazao da je spreman na velike rizike te kako ne bježi niti učiniti i poneki ustupak. Pravoslavcima, dakako.

Taj diplomat, također, drži kako Franjinu odluku o zastoju Stepinčeve kanonizacije treba staviti u dugoročni njegov geo-vjerski kontekst. Istodobno, međutim, Vučak misli i kako bi ovakva odluka mogla imati – iz današnje bismo perspektive kazali kako već ima – dalekosežne posljedice.

Predstavlja, naime, presedan, o čemu je svjedočio kardinal Kurt Koch priznavši kako je uistinu riječ o neobičnu postupku. „Katkad se u sličnim postupcima uvažavalo mišljenje židovskih zajednica, ali nikada se nije pribjeglo formiranju mješovitog povjerenstva za pitanja koja se tiču samo Katoličke Crkve. Međutim, pravoslavne crkve, posebno Ruska, postavljaju ponekad nemoguće zahtjeve i krše kanonska pravila. Katolička Crkva pak nikad ne pribjegava reciprocitetu jer joj je iskreno stalo do ostvarenja istinskog ekumenizma. Zato će Papa biti jako razočaran ako SPC zloporabi njegovu velikodušnu inicijativu“, kazao je taj kardinal koji je i osobno imao (ne)priliku uvjeriti se koliko su Srbi tvrdi pregovarači kada je riječ o Blaženiku. Naime, u svibnju 2015. u Beogradu je razgovarao s tadašnjim srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem koji mu je zahvalio na stavu o nezavisnosti Kosova, ali izrazio zabrinutost da bi odluka o proglašenju Alojzija Stepinca svetim narušila sve dosad urađeno na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske.

Pod istim krovom s Franjom

Uz to, treba podsjetiti i kako je Franjo 16. siječnja 2016. primio Irineja, Amfilohija (Radovića) i srbijanskog veleposlanika Darka Tanaskovića što je, inače, bio uvjet (?!) srpske strane za formiranje rečenog povjerenstva. Primio ih je i kardinal Koch, dva dana su bili gosti u Vatikanu te spavali pod istim krovom s Papom u Domu Sv. Marte. Štoviše, službeno su predstavljeni na liturgiji u bazilici Sv. Petra te su dali intervju vatikanskoj televiziji. U Beograd su se vratili zadovoljni, sigurni, naime, kako su kanonizaciju odgodili za dulje vrijeme – barem, uvjeravali su srpsku javnost, za jednu generaciju.

Slijedom svega, tadašnji hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici znakovitim drži tekst koji je, dva dana nakon pohoda srpske delegacije Vatikanu, izišao na stranicama L'Osservatore Romane.

„Doista, uzajamne rane u odnosima između Hrvata katolika i Srba pravoslavaca čine nužnim ponovno zajedničko čitanje povijesti na najobjektivniji mogući način. Takvo čitanje čini se osobito važnim s obzirom na ulogu koju je tijekom Drugog svjetskog rata igrao Bl. Alojzije Stepinac. Ta mješovita skupina radila bi pod pokroviteljstvom Svete Stolice u vrlo ograničenom vremenu. Njezin mandat nije uplitanje u sam proces kanonizacije – jer je to interna stvar svake Crkve – nego doprinos pročišćavanju memorije, a što je jako potrebno za pomirbu među Crkvama i narodima“, pisao je taj (polu)službeni list Svete Stolice.

Međutim, kada je Radna skupina Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve, koju je Franjo formirao 2015., završila u srpnju 2017. svoje zajedničko razmatranje lika Bl. Alojzija Stepinca, moglo se (samo) konstatirati kako su se složili da se ne slažu. Jer, tko bi – još! – pročistio srpsku memoriju?

Stepinac nije narodni heroj

No, u kontekstu „pročišćavanja“ i vatikanskog odugovlačenja kanonizacije, vrlo je edukativno svjedočenje vlč. Ivana Vučka, župnoga upravitelja župe Presvetoga Trojstva u Krašiću, koji je, uoči Stepinčeva, 9. veljače ove godine u emisiji Argumenti Hrvatskog katoličkog radija odgovarajući na pitanje: „Koliko zaista poznajemo Bl. Alojzija Stepinca?“, inzistirao na tomu da se čitaju knjige i materijali koje je Postulatura Bl. Alojzija otisnula proteklih godina kako bi ga se prestalo spominjati isključivo kroz prizmu komunizma.

„Stepinac nije nikakav narodni heroj ili junak, nije borac protiv Tita i komunista. Stepinac je duhovni lik, osoba koja je živjela sveto evanđelje i nasljedovala Isusa Krista“, kazao je krašićki župnik podsjećajući i kako se o (samom) postupku kanonizacije Blaženika zapravo nema više što kazati budući da je postupak dovršen. Štoviše, Liječnička komisija potvrdila je čuda, ali se o njima ne smije govoriti dok Blaženik ne bude proglašen svetim. Međutim…

„U Vatikanu postoji nadbiskup koji ima ulogu 'đavoljeg odvjetnika'. Njegova je zadaća poduzeti sve kako bi osporio postupak proglašenja blaženim i svetim. Kad je taj nadbiskup došao u Krašić, nakon što je pročitao dokumentaciju koju je dostavio mons. Juraj Batelja i upoznao lik i djelo Bl. Alojzija, kazao je kako ga se svetim može proglasiti odmah. Ono što mi sada čekamo je nadnevak“, kazao je vlč. Ivan.

A do tada ne budimo ni žalosni niti nestrpljivi zbog „Franjina presedana“, nego, kao što nas potiče ovaj svećenik, čitajmo blaženikove misli. Poput, uz ine, one iz 1937. kada je, znajući kakva vremena dolaze, pred sveučilištarcima u zagrebačkoj bazilici Srca Isusova kazao kako nam danas treba ljudi koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, nego će kad navali vjetar, stajati uspravno poput debla hrasta. U prijevodu – trebaju (nam) karakterni ljudi.

Kako ’37., tako i 2023.