Obitelj na dlanu

Odmetnuti od zemlje – odmetnuti od sebe


Da nema trgovina u blizini u kojima uvijek možete kupiti što poželite, da ovisimo samo o onomu što smo sami uzgojili i sačuvali, puno više bismo cijenili ono što jedemo. I one riječi zahvale Bogu prije jela bile bi puno, puno iskrenije.

Piše: Danijela Blažeka

Ljeto je tu... Ovoga proljeća, neuobičajeno hladna i kišovita, u mome su vrtu najbolje uspijevali jedino trava i korovi. Zbog tog neobično hladnog vremena, koje je potrajalo kroz cijeli svibanj, sve je zakasnilo: marelica koja je ove godine uspjela izbjeći kasni mraz i lijepo zametnula plodove stala je s razvojem i, nažalost, od tih plodova koji još uvijek stoje na stablu jednako veliki kao što su bili i početkom svibnja najvjerojatnije neće biti ničega. Loza je kasnije procvala; na jednoj velikoj jabuci zametnula su se samo dva ploda... Nakon tog čudno hladnog svibnja došlo je razdoblje vrućina, ali i kiša i grmljavinskih nevremena, nerijetko s tučom. Oni koji su posadili prve presadnice povrća u vrt još u travnju ili početkom svibnja, potaknuti na to lijepim vremenom koje je prethodilo hladnoći u svibnju, morali su krajem svibnja sve iznova saditi – ali samo zato da bi im u lipnju vrt potukla tuča. Kod mene je srećom nije bilo, no dosta vrtlara žali se jako na štete i na to kako već po treći, pa i četvrti put sade presadnice povrća. Vidjela sam fotografije polja kukuruza u Slavoniji potučena do zemlje, kao i fotografije već zametnutih plodova jabuka i krušaka koje je tuča „obrala“ i pokrila njima tlo ispod voćki. O slomljenim voćkama i granama da i ne govorim... Svatko tko je ikad posadio voćku, zna koliko je truda uložio u to, ne samo u prethodno raspitivanje u vezi sa sortama i potragom za pravom voćkom, nego i oko same sadnje, pripreme zemlje za nju, nabave svega potrebnog materijala (kolac, gnojivo, mrežica za zaštitu od divljači i koješta drugo), kopanja rupe i same sadnje. Onda proučiš sve u vezi s tom voćkom, kako se održava, kako je obrezivati, oblikuješ polako krošnju, paziš je i njeguješ, štitiš od bolesti i štetočina, raduješ se prvim plodovima... da bi ti sav taj trud i godine brige u samo jednom jedinom danu, satu, uništila tuča.

Cijeniti hranu koju jedemo
Ako ništa drugo, ove dvije godine koliko suprug i ja održavamo i polako uređujemo voćnjak i vrt koji nam je ostao od njegovih roditelja, naučila sam još i više nego prije cijeniti hranu koju jedemo. I ranije se ona u našoj obitelji cijenila i uvijek smo vodili računa o tome da kupimo onoliko koliko znamo da ćemo i potrošiti. No, tek posljednje dvije godine uistinu shvaćam koliko su beskrajna truda uložile nebrojene generacije ljudi da bi odabrali, oplemenili, uzgojili te sačuvali mnogobrojne vrste voća i povrća koje i danas imamo i jedemo. Tek učim polako kako prikupiti i sačuvati sjeme pojedine sorte, kako povesti računa da se ne iskriža s nekom drugom, učim kako od sjemena doći do biljčice, kako od biljčice do presadnice, pa sve opet do novog sjemena za iduću sezonu. I to u uvjetima za koje tek sada shvaćam koliko su teški i neprijateljski za te biljke koje želim uzgojiti. Trave i korovi... za njih se čovjek ne mora brinuti, oni rastu i bujaju sami po sebi. No, plemenite, oplemenjene biljke puno su nježnije i osjetljivije i zahtijevaju stalnu brigu.

Isto vrijedi i s ljudima kao i sa svim onim dobrim ljudskim osobinama. Sve što ne valja, buja – što je nešto (ili netko) plemenitije, to mu više treba brige i njege...

Zaboravili smo...
Tijekom proteklog stoljeća, pojavom prvo jakih traktora i svih mogućih strojeva koji su zamijenili ljudsku radnu snagu na poljima, a potom i izumom jakih insekticida i herbicida, kao i gnojiva koji su u kombinaciji sa strojevima zaista jako olakšali uzgoj hrane, zaboravili smo pomalo koliko je teško uistinu uzgojiti nešto na zemlji. Vidi se to i po našem odnosu prema hrani. Mrkva u hladnjaku je počela trunuti...? Nema veze, ima je u obilju u trgovini! No, da ste tu mrkvu sami uzgojili, i to bez sve one mehanizacije i otrova koji uništavaju zemlju i živi svijet na njoj, da ste kopali prvo zemlju u rano proljeće i čistili je od korova, pa sijali, plijevili, bdjeli nad tek izniknulim biljčicama i gledali kako vam na njih nasrću razni štetnici i boleštine, pa onda na kraju ipak došli do male hrpice vlastite mrkve, drugačije biste gledali na nju. I ne bi vam se dogodilo da zaboravite na nju i da vam istrune u hladnjaku. Da nema trgovina u blizini u kojima je uvijek možete kupiti, da ovisimo samo o onomu što smo sami uzgojili i sačuvali, puno više bismo cijenili ono što jedemo. I one riječi zahvale Bogu prije jela bile bi puno, puno iskrenije. Jer, zaista, za uzgojiti hranu i iznijeti je pred svoju obitelj na stol treba jako, jako puno i znanja i truda. I Božje pomoći. Nekad su ljudi to znali. Danas su zaboravili, oslonjeni na svoju tehnologiju i otrove kojima se bore protiv prirode umjesto da rade zajedno s njom. A gradski ljudi o tom procesu ionako malo znaju, za većinu njih povrće u trgovini jednako je kakvoj zdjeli na polici te iste trgovine: Nešto što je čovjek jednostavno proizveo i na što se uvijek možemo osloniti da će proizvesti. No, nije tako. I nije svejedno kako je proizveo.

Hrana kao smeće
Hrana je danas potrošna roba, smeće: Ako je ne pojedeš, onda je baciš i kupiš novu. I ima istine u tom stavu. Ta hrana koju danas jedemo, hrana proizvedena kao na tvorničkoj traci, u uvjetima koji imaju sve manje veze s prirodom, zaista i „jest“ smeće: Nutricionistički malo vrijedna, prepuna otrova i napumpana vodom, bezukusna, mrtva... Koliko smo truda u nju uložili, toliko vrijednosti natrag i dobivamo. Za razliku od te hrane iz trgovine, u rajčicu koju već sada gledam kako raste u mome vrtu uloženo je jako puno moga vlastitog truda. I ona to i vraća: svojim okusom, svojom nutricionističkom vrijednošću... i više od svega svojim zdravljem, jer za nju znam da nije tretirana otrovima. Da bih došla do nje, morala sam naučiti jako puno o zemlji i živim bićima među kojima je rasla. A zato što sam o svemu tome puno naučila, sve to, a ne samo tu rajčicu, sada puno više i vrjednujem i cijenim.

Puno bismo bili zdraviji i u tijelu i duši i mi i svijet oko nas kad bi više ljudi prošlo kroz iskustvo uzgoja vlastite hrane.