Piše: Danijela Blažeka

Tog istog dana otišla sam u popodnevnim satima u obližnji dućan i čekajući u redu za blagajnu sasvim slučajno čula razgovor između dvojice ljudi u redu ispred mene. Obojica su hvalila "uspjeh" zaštitara. Ali ne uspjeh što su sačuvali novac od krađe, nego "uspjeh" ubojstva dvojice razbojnika. Pri tom su spominjali i ubojstvo jednog čovjeka iz kriminalnog miljea koje se desilo nekoliko dana ranije. "Super. Trojica manje. Još par ovakvih pucnjava i u Zagrebu će se lakše disati. Tako treba. Svaka čast tim zaštitarima.", govorili su. A ja sam izašla iz dućana duboko zamišljena i nekako potištena.

Kad su oružane pljačke bile rijetkost

Na samom početku devedesetih oružane pljačke bile su kod nas još rijetkost i u njima se ni pljačkaši ni oni koje se pljačkalo nisu baš snalazili. Ljudima je to jednostavno bilo smiješno i gledali su na to kao na nekakvo infantilno oponašanje kaubojskih i drugih filmova. To se moglo događati "tamo negdje", u Americi npr., ali se jednostavno nije moglo događati kod nas.

Sjećam se jednog slučaja gdje je blagajnica majčinski izgrdila mlađeg pljačkaša koji joj je pokušao turiti pištolj pod nos i samo što ga za uho nije povukla. No ta su vremena odavno prošla. Danas bi ta blagajnica vjerojatno završila u krvi na podu, a pljačkaš bi pobjegao s opljačkanim novcem i najvjerojatnije ga još istog ili drugog dana potrošio. Što se u međuvremenu desilo?

Ljudi će okriviti rat. No mnoge zapadne zemlje nisu imale nikakav rat na svom teritoriju posljednjih nekoliko desetljeća, a ipak su ovakve stvari kod njih praktički uobičajene. I ne mislim samo na krvave pljačke, nego i na druge oblike nasilja - pucnjave u školama i na ulicama, otkrivena tijela čini mi se čak osmero djece koju su ubile njihove majke u tri odvojena slučaja koja su prije nekoliko godina potresla Njemačku i još mnogi drugi koje sve nema smisla nabrajati.

U zemljama razvijene demokracije, u kojima postoje brojne udruge koje se bore za sva moguća prava, u čijim školama se provode programi protiv nasilja i postoje cijeli timovi psihologa i stručnjaka koji se bave time, u kojima se oštro osuđuje svaki rasizam, diskriminacija po ovoj ili onoj osnovi, govori mržnje itd. i u kojima ljudski život proklamirano ima najvišu vrijednost (i pri tom se svako malo čuju osude onih režima i zemalja gdje to nije tako), nasilja ima puno i sve više, a vrijednost ljudskog života, nasuprot tim proklamiranim tvrdnjama, sve je manja. I to je ono isto što vidim da se događa i kod nas.

Želja za materijalnim

Nije za to rat odgovoran. Odgovoran je možda jedino utoliko što ima više oružja po kućama (a to onda znači i na ulici) nego što bi ga bez njega bilo. No prst nas okidaču i spremnost da ga se pritisne veći su što je vrijednost onoga što se nalazi ispred cijevi - ljudskoga života - manja. A vrijednost ljudskoga života kod nas opadala je i opada i dalje u onoj mjeri u kojoj raste naša žudnja za materijalnim, za još više novca, skupih stvari, luksuza.

Paradoksalno: Što imamo više oko sebe, skupocjenijih stvari, kao ljudi vrijedimo manje. No je li to baš tako paradoksalno? Što više imamo i čim za više žudimo, tim smo manje ljudi - to je poruka koja cijelo vrijeme stoji kraj nas, poruka naše vjere, poruka koju smo nekako zaboravili. Ili možda odmahnuli rukom na nju, uvjereni da je to samo prazna fraza. No ne može se sjediti na dvije stolice. Narodi zapadne civilizacije koja samu sebe smatra vrhuncem dometa čovječanstva (i tako rado drugima drži lekcije i daje im sebe kao primjer) narodi su koji izumiru. Narodi su u kojima ljudski život, unatoč svim pričama o "pravima" i "civilizaciji" vrijedi sve manje, jer su materijalno, a ne život, postavili kao svoju najvišu vrijednost.

Radovati se smrti ljudi, pa makar se radilo i o pljačkašima s oružjem u rukama, ispod je svakog ljudskog nivoa. Priželjkivati smrt drugih ljudi, pa makar i kriminalaca, također. Kriminalce mi stvaramo - društvo koje je obrnulo vrijednosti - i oni su samo krajnji izraz onoga što se događa u nama. Sa svakim novim činom nasilja na našim ulicama, one postaju sve nesigurnije, bez obzira tko u tom činu nasilja stradao, krivac ili žrtva. Sa svakim činom nasilja, nasilje postaje nešto sve uobičajenije, nasilje kao način rješavanja problema u svijesti svih nas sve prihvatljivije, a vrijednost života svakoga od nas sve manja. A to znači da društvo gubi na vrijednosti, jer društvo vrijedi onoliko koliko u njemu vrijedi ljudski život - ne po proklamiranim izjavama nego po tome koliko se svaki od nas u njemu osjeća sigurnim i cijenjenim: I na ulicama, i na radnom mjestu, i u obitelji.