U misi se tri puta sjedi: najprije kada se sluša riječ Božja i propovijed (osim kada se navješćuje evanđelje - tada se iz poštovanja stoji); zatim poslije molitve vjernih kada svećenik sprema svetu žrtvu - dok ne pozove na molitvu riječima: "Molite braćo i sestre..."; te poslije pričesti do popričesne molitve. Dakako, zgodno je sjesti i tijekom čitanja župnih oglasa ako su duži. Stoga su danas klupe neizostavni dio crkvenoga interijera. Međutim, sve do 16. stoljeća nije bile uobičajena pojava.

Protestanti su prvi "sjeli"

Tijekom većine crkvene povijesti vjernici su stajali tijekom slavlja svete mise. Postojalo bi nekoliko raštrkanih klupa kako bi stariji mogli sjesti, ali općenito, crkvena lađa bila je potpuno prazna.

To je bilo i praktično osobito kada je klečanja postalo uobičajeni stav laika. Također, u srednjovjekovnim crkvama propovjedaonica je bila postavljena u sredinu crkve, izdvojena od prezbiterija. To je značilo da su se laici trebali približiti propovjedaonici kako bi čuli svećenikovu homiliju koja je bila veoma kratka.

Tako da je tijekom mise bilo dosta kretanja te nitko, uključujući i svećenika nije imao prigode sjesti.

Stoga klupe u današnjem smislu riječi, zapravo nisu ni postojale sve do protestantske reformacije u 16. stoljeću.

U većini protestantskih crkava naglasak tijekom bogoslužja nije bio toliko na liturgijskim pokretima koliko na službi riječi, odnosno propovijedi. Interpretacija biblijskoga teksta u riječima lokalnoga pastora bila je u središtu protestantske liturgije te je vodila ka dugim raspravama s propovjedaonice.

Odatle su tijekom vremena postepeno uvođene klupe koje su bile veoma popularne u engleskim crkvama.

U crkvi Sv. Ante Padovanskog u Žepču

Neredi s klupama

S obzirom na činjenicu da su klupe skupe, pojedinci i obitelji bi ih nabavljali i čuvali pod svaku cijenu. Zabilježeni su i slučajevi da su neki čak pravili i "bokseve za klupe" kako bi ih sačuvali da ih nitko ne može koristiti osim njih. Nije onda čudno da su se izrodile i pravne bitke glede klupa jer su ih neki smatrali svojim privatnim vlasništvom.

Poslije, kada su si crkve mogle priuštiti pravljenje kupa, one su se još uvijek oslanjale na župljane te radi dodatnih prihoda počeli "iznajmljivati" mjesta za sjedenje.

Ova je praksa bila prisutna i u Katoličkoj Crkvi, a primjerice Treći pokrajinski sabor u Baltimoreu (1884.) čak je i opravdava kao način priskrbljivanja dobara.

Homilije su, dakle, postale duže nego prije i u katoličkim crkvama te je sjedenje postalo češće i tijekom drugih dijelova mise.

Unutrašnjost Bazilike Sv. Pavla izvan zidina, u Rimu (bez klupa)

Neće svi kršćani klupe

Međutim, istodobno klupe nisu bile jednostavno prihvaćene kod bizantinaca ili pravoslavnih kršćana. Sve do danas Istočne Crkve nemaju klupa te snažno brane taj svoj izbor. U prvom redu ističu kako klupe uče laike da budu na svojim mjestima, što je pasivno promatranje onoga što se događa ispred gdje klerici obavljaju liturgiju u njihovo ime. Zatim, napominju da klupe upućuju na to kako su religija i duhovnost posao svećenika kojega moderni čovjek plaća da bude religiozan umjesto njega. Sukladno tomu, klupe imaju istu svrhu kao sjedišta u kinu i tribine na igralištu...

No, bilo kako bilo, crkvene klupe kakve danas poznajemo, jesu proizvod novije povijesti obilježene protestantskom reformacijom, a nastale su kako bi se omogućilo vjernicima da ne moraju stajati tijekom propovijedi. No, one su "pojava" koju ne prihvaćaju svi kršćani i uporaba klupa bit će zasigurno još uvijek predmet razgovora u različitim Crkvama.

KT