Srpska Pravoslavna Crkva i srpski svet

Porfirije je prešao sve granice?!


Patrijarh je u Bijeljini ugazio u geopolitičke vode nakon što je Baja Laktaški umalo zapjevao kronično zaljubljeno zagledan u predsjednika Srbije: „Dobro došli na svoje i među svoje“, slijedom čega bi se dalo zaključiti kako mu je baš Porfirije dao šlagvort za ove riječi.

Sveto (sve)srpsko trojstvo pod istom zastavom: Porfirije, Vučić, Dodik

Sveto (sve)srpsko trojstvo pod istom zastavom: Porfirije, Vučić, Dodik

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

  Srbi s obiju strana Save 15. rujna obilježavaju Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, koga je prije tri godine patentirao Aleksandar Vučić, a,dakako, Milorad Dodik objeručke prihvatio. Usput, ove su godine toga (velikog) dana otvorili radove na dijelu autoceste između Beograda i Banje Luke, na dionici koja povezuje Sremsku Raču u Srbiji i Bijeljinu u Bosni i Hercegovini. A sve se ove godine lijepo poklopilo, usred, evo, predizborne kampanje.

   I kako bi to onda moglo proći bez patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve Porfirija koji će, vidjet će se ubrzo, ukrasti show obojici voždova. Mada, onaj je eresovski bio standardno nadahnut sanjajući ponovno kako će Sava jednog lijepog dana biti premošćena onako kako je po volji svekolikoga srpstva – jedan narod, jedna država. A rijeka neka teče...  Krenimo, ipak, od poglavara SPC-a

Ma, sve je to relativno, Einsteine!

„Svi znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se u povijesti u kojoj je sve relativno neće mijenjati i ubuduće“, izrekao je, na središnjem bijeljinskom trgu, zapravo staru – istinu. Problem, zapravo jedan od problema je to što se Porfirije granica toga, vječito bolna (i ne samo balkanskog), pitanja dotaknuo usred Bijeljine u kojoj su prije 30 godina, doduše početkom travnja '92., Srbi – pod zajedničkom zastavom – počinili stravične zločine. Nakon čega je svijet, uz ino, obišla fotografija američkoga ratnog reportera Rona Haviva na kojoj naoružani pripadnik Arkanove garde šutira tijelo mrtve žene.

    Uz to, patrijarh je ugazio u geopolitičke vode nakon što je Baja Laktaški umalo zapjevao kronično zaljubljeno zagledan u predsjednika Srbije: „Dobro došli na  svoje i među svoje“, slijedom čega bi se dalo zaključiti kako mu je baš Porfirije dao šlagvort za ove riječi koje su sigurno ganule visokoga gosta iz Beograda. Ma, zapravo, obojicu beogradskih gostiju. Što je eresovskoga vožda inspiriralo da nastavi: „Danas Srbi imaju dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju i nastavit ćemo se boriti za naše jedinstvo.“ I nije mu Vučić ostao dužan, već je, u svome neizlječivo patetičnom tonu, pozvao Srbe da čuvaju mir i slobodu samo pod jednom zastavom.

    „Kada je o slobodi riječ, Srbiju i Republiku Srpsku ništa ne može podijeliti“, ispalio je uz glasne pokliče i mahanje srpskim zastavama usred (slobodarske) Bijeljine. A nakon čega su i opozicijska kandidatkinja za predsjednika Republike Srpske Jelena Trivić i pretendent na sadašnju Dodikovu fotelju u troglavom bh. državnom vrhu Mirko Šarović poletjeli na rukoljub Porfiriju. Vučića, ne makar javno, nisu ljubili. Nikuda...

Gazimestan II. dio

    Tako su, eto, Srbi iznova dobili Gazimestan. „Sveto svesrpsko trojstvo“ zapravo je parafraziralo podjednako glasoviti koliko i zlokobni vidovdanski govor tadašnjega vožda. „... Šest stoljeća kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti i hrabrosti“, kazao je 1989. Slobodan Milošević pred, legenda kaže, milijun ljudi. Srba, naime.Nije, međutim, ovo prvi put kako se Porfirije našao na pogrješnu mjestu ili, ako hoćete, u nezgodnu društvu. Još kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski postao je zvijezda YouTubea nakon što je 2016. objavljena videosnimka kako u zanimljivu okruženju u Chicagu pjeva četničku pjesmu posvećenu četničkom vojvodi Momčilu Đujiću, ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata.A onda se, nakon što je taj njegov inozemni koncert raskrinkan, oglasio svojom verzijom. „Nakon liturgije bio je ručak i zabava, rekao sam Voji Bilbiji (svećeniku domaćinu, op. aut.) da otpjeva 'našu pjesmu' misleći na Tamo daleko. On je počeo pjevati pjesmu koju i ne znam i nekako sam pjevušio za njima, malo iznenađen što nije zapjevao onu koju sam mislio, pa sam u jednom trenutku i zašutio“, pravdao se Porfirije u hrvatskim medijima pojasnivši da je zašutio kada se pjevalo o „kokardi vojvode Đujića“. Riječ je, zapravo, o (staroj) četničkoj pjesmiŠto se ono na Dinari sjaji.

Do zadnje kitice – ipak  

Snimka koja je naročito postala viralna nakon što je čikaški pjevač izabran za patrijarha SPC-a, pokazuje kako je, ipak, do posljednje kitice nasjeo na Bilbijinu navodnu ujdurmu. Braneći ga u to doba, predsjednik (vjerojatno doživotni) SDSS-a i prvi Srbin u Hrvatskoj (umalo ne rekoh u Hrvata) Milorad Pupovac pojasnio je kako je mitropolit prestao pjevati čim je naišao na stih koji veliča Đujića. Osobno, ovo me je Porfirijevo vađenje (i Pupovčevo pravdanje)  podsjetilo na još jednog glasovitog pjevača – Stjepana Mesića. Posljednji je predsjednik SFRJ-a u Australiji '92. pjevao Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana,da bi kasnije tvrdio kako je samo otvarao usta. Klasični playback, dakle!

Kako bilo, nakon Porfirijeva nastupa u Bijeljini – gdje se, koliko je poznato, ipak nije pjevalo čak ni Tamo daleko – hrvatska je javnost očekivala da će se oglasiti neki od njegovih zagrebačkih poklonika, članova (njegova) glasovitoga kružoka. A riječ je o uistinu impresivnu popisu na kome su, kako ih je prošloga tjedna „popisao“Večernjilist:bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović,katolička teologinja Anna Gruenfelder,isusovac Tvrtko Barun,rabin Moše Prelević,glumac Vili Matula,profesori Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović i Dražen Lalić,akademik Vlatko Silobrčić,Milorad Pupovac,feministica Rada Borić,protestantski teolozi Peter Kuzmič i bračni par Raffai,novinar Branimir Pofuk,katolički svećenik don Anton Šuljić...

A da nije Mala Srbija....

   Moderator im je (bio) novinar i teolog Drago Pilsel koji je u listopadu prošle godine na Televiziji Srbije svjedočio kako je zapravo on došao mitropolitu Porfiriju s idejom napraviti zagrebački kružok. Bio je, dakle, više od moderatora. Čak! Uz to, prije godinu taj je moderator i pol (!) imao ideju da se (sad već patrijarhov) kružok formira i u Beogradu. A po vlastitu je priznanju već tada sanjao trenutak kada će zagrebački kružok sjesti s beogradskim Porfirijevim kružokom. E, pa evo sad je baš pravo vrijeme! Koje, evo, rodonačelnik zagrebačkog kružoka sondira tako što – jedini od svih nabrojanih! – na uistinu zanimljiv način gleda na Porfirijevo relativiziranje (svih) granica:

„... Patrijarhu bi se moglo zamjeriti što, ako već treba i smatra potrebnim da spominje granice, to objasni tako da mu kojekakve barabe ne mogu imputirati da mu je na pameti pozivanje na širenje Srbije. S druge strane, tko zna, možda je patrijarh prorokovao takvu promjenu granica s kojom će Srbija biti još manja nego što stoji na karti na zidu predsjednika Vučića.“

  E, bit će da je to – zato ga je Vučić i poveo Dodiku u Bijeljinu pod istu zastavu, potencijalni stijeg srpskog sveta. Ali kad smo već kod „baraba“, evo, uz ovoga potpisnika, još jedne koja ne misli kako je Porfirije prorokovao Malu, ili makar Manju,Srbiju. Tako, primjerice, Dragutin Popović drži apsolutno neprimjerenim da se Crkva bavi granicama.                     „No, SPC je odavno u fokus svoga javnog djelovanja stavila promociju i realizaciju nacionalističke i velikodržavne ideologije... S obzirom na događaj na kome je ovo patrijarh saopćio i na kontekst izjave, nedvojbeno je da se time potiče stvaranje tzv. Srpskog sveta na račun BiH i Crne Gore. To je u biti zagovaranje velikosrpskog projekta čiji je jedan od glavnih kreatora SPC“, kazao je za beogradskiDanastaj crnogorski povjesničar.

Tajne ljubavi „Ivana Zlatoustog“

   Slijedom čega je nužno podsjetiti na očekivanja koja su pratila izbor mitropolita zagrebačko-ljubljanskog za novog patrijarha Srpske Pravoslavne Crkvena Svetom arhijerejskom saboru 18. veljače prošle godine. Mlad (za, jasno, tu dužnost), obrazovan, elokventan poput Ivana Zlatoustog (na kojem je doktorirao), moderan (sluša Dylana i Azru, primjerice), izjavljuje kako mu je Hrvatska druga domovina, a Zagreb i on se vole javno (sluša, eto, i Arsena), samo je dio dobrodošlice kojom je dočekan nasljednik „velikog patrijarha“ Irineja...  

   Kako, međutim, vrijeme prolazi, vidimo da osim te javne ljubavi ovodobni „Ivan Zlatousti“ ima i tajne ljubavi koje, doduše, nakon Bijeljine sve više postaju javne. Štoviše, ima i onih koji, nakon svega, drže kako Porfirije ne želi provoditi državnu politiku, nego želi da država provede njegovu.