Banja Luka

Prognanički status se ne smije pretvoriti u stanje trajnog iskorjenjivanja


Tema sastanka uz obilježavanje 25. obljetnice početka pogroma nad Hrvatima katolicima kotorvaroškog kraja, bila je želja i mogućnost za održiv povratak te postojanje opstrukcija, koje onemogućavaju takav povratak.

U nedjelju, 15. listopada u župi Kotor Varoš molitveno je obilježena 25. obljetnica početka masovnog nasilnog istrebljenja više od 10 000 domaćih katolika hrvatske nacionalnosti od strane vlasti, vojske i policije bosanskih Srba. Na molitvenoj komemoraciji, koju je zajedno s više svećenika, predvodio banjolučki biskup Franjo Komarica, sudjelovalo je nekoliko stotina vjernika, uglavnom pristiglih iz progonstva u inozemstvu, gdje se još uvijek nalaze. Bilo je nazočno nekoliko visokih dužnosnika i entitetskih državnika iz reda hrvatskog naroda.

Održan je - spontano organizirani - neformalni radni sastanak banjolučkog biskupa i dvojice župnikā, koji danas vode pastoralnu brigu za oko 250 sadašnjih katolika u tri župe kotorvaroškog kraja (od prijeratnih više od 10 000), s grupom hrvatskih povratnika, s predstavnicima nekoliko Udruga prognanika te s dvojicom Kotorvarošana, koji su u institucijama Vlasti u RH.

Tema sastanka je bila želja i mogućnost za održiv povratak te postojanje - još uvijek mnogobrojnih i raznih – opstrukcija, koje onemogućavaju takav povratak katolika.

Postaje sve očitije da se sada, u poratnom mirnodopskom razdoblju, u potpunosti ostvaruju ratni i politički ciljevi onih koji, su u duhu svoje ratne doktrine „spaljena zemlja“, protjerali ovdašnje Hrvate katolike s njihovih mnogostoljetnih povijesnih i etničkih prostora, domove im porušili i spalili, a imovinu opljačkali i uništili.

Postaje sve očitije da se sada, u poratnom mirnodopskom razdoblju, u potpunosti ostvaruju ratni i politički ciljevi onih koji, su u duhu svoje ratne doktrine „spaljena zemlja“, protjerali ovdašnje Hrvate katolike s njihovih mnogostoljetnih povijesnih i etničkih prostora, domove im porušili i spalili, a imovinu opljačkali i uništili. Razgovor je bio dug, otvoren, kritičan, samokritičan ali i konstruktivan.

Pokušaj trajnoga iskorjenjenja

Nakon 25-godišnjeg progonstva koje, nažalost, za ogromnu većinu prognanih i danas traje, unatoč načelno prihvaćenim međunarodnim ugovorima, deklaracijama i donesenim zakonskim propisima, prognani katolici kotorvaroškog kraja su u velikoj opasnosti da se njihov nasilni prognanički status pretvori u stanje njihova trajnog iskorjenjivanja. Postaje sve očitije da se sada, u poratnom mirnodopskom razdoblju, u potpunosti ostvaruju ratni i politički ciljevi onih koji, su u duhu svoje ratne doktrine „spaljena zemlja“, protjerali ovdašnje Hrvate katolike s njihovih mnogostoljetnih povijesnih i etničkih prostora, domove im porušili i spalili, a imovinu opljačkali i uništili. U tome povijesnom zločinu protiv pripadnika vlastitog naroda sudjelovali su nažalost i dužnosnici poslijeratnih garnitura političkih i državnih struktura iz redova hrvatskog naroda u BiH i RH, izneseno je – dokumentirano – na sastanku.

Koja je svrha kulture sjećanja?

Svjesni takve opasnosti koja se – slično kao i nad prognanim katolicima iz drugih dijelova Sjeverozapadne i Sjeverne Bosne – nadvila nad Hrvatima katolicima kotorvaroškog kraja, sudionici sastanka su se samokritično zapitali: koja je svrha ovakve kulture sjećanja? Koja je svrha komemoriranja ovakvih teških i traumatičnih događaja iz nedavne prošlosti? Je li kultura sjećanja kroz ovakve obljetnice svrha samoj sebi: poglavito i uglavnom okupiti se i sjetiti se pobijenih i mučenih, umiriti savjest molitvom, svijećom i cvijećem, a potom, razići se do sljedeće slične komemoracije? Ili bi joj morao, pored samog sjećanja na teška i zla događanja iz nedavne prošlosti, također biti cilj i svrha, odlučan i zajednički rad – riječju i djelom – na poništavanju rezultata etničkog čišćenja, kako žrtve onih, koji su ubijeni i mučeni, ne bi bile uzaludne? Jesu li oni, koji su mučeni i ubijeni zbog ljubavi za svoj rodni kraj užasno trpjeli i umrli zato da njihova rodna mjesta i baština njihovih predaka ostanu bez domicilnog katoličkog pučanstva ili su umrli da se u njima, nakon muke i tragedije, opet obnovi život?

Još postoji nada u povratak

Na sastanku se ustvrdilo da, unatoč svemu, ipak ima kakvih-takvih uvjeta za obnovu života katoličkih obitelji u kotorvaroškom kraju, što potvrđuju onih stotinu i više obitelji, koji su se uspjeli othrvati mnogim barijerama i nedaćama, te se trajno ili barem povremeno nastanili u svojim obnovljenim ili poluobnovljenim domovima. A nekima od njih je uspjelo pokrenuti i vlastitu proizvodnju i osigurati egzistenciju sebi i drugima. Mnogi Hrvati, porijeklom iz kotorvaroških sela i dalje se žele vratiti – istaknuto je na sastanku.

Mnogi kotorvaroški Hrvati nisu prodali svoju imovinu, baštinu svojih predaka, što je veoma bitno za ostvarivanje procesa održivog povratka. Ta činjenica ipak nije dovoljna za održiv povratak. Bez izdašnije, konkretnije i ciljane materijalne – i druge – pomoći Republike Hrvatske kao i većeg broja hrvatskih predstavnika u zemlji i inozemstvu, Hrvatima kotorvaroškog kraja i banjalučke regije održiv povratak u mjesta iz kojih su nasilno prognani, neće se moći ostvariti

Oni su već godinama na popisima raznih domaćih i stranih institucija i organizacija, koje su zadužene za ostvarivanje održivog povrataka, do sada, nažalost, bez prijeko potrebne pomoći, kakvu su dobili pripadnici druga dva naroda. Mnogi kotorvaroški Hrvati nisu prodali svoju imovinu, baštinu svojih predaka, što je veoma bitno za ostvarivanje procesa održivog povratka. Ta činjenica ipak nije dovoljna za održiv povratak. Bez izdašnije, konkretnije i ciljane materijalne – i druge – pomoći Republike Hrvatske kao i većeg broja hrvatskih predstavnika u zemlji i inozemstvu, Hrvatima kotorvaroškog kraja i banjalučke regije održiv povratak u mjesta iz kojih su nasilno prognani, neće se moći ostvariti – zajedničko je mišljenje sudionika sastanka. Zato i ovom prigodom – u ime svih, koji tu pomoć trebaju – apeliraju prvenstveno na Vladu RH, da konačno veću pozornost posveti prostorima entiteta RS, gdje je najstariji narod – hrvatski sa svom svojom povijesnom i kulturnom baštinom najugroženiji.

Potreba jačeg povezivanja

U progonstvu, koje traje već 25 godina, Hrvati katolici kotorvaroškog kraja, slično kao i iz drugih krajeva BiH, sačuvali su, doduše, svoju vjeru kao i ljubav prema svome rodnom kraju. Danas se, što je bilo i za očekivati, suočavaju s novim izazovima i poteškoćama: kako svojoj djeci i svojim potomcima, mladim generacijama, rođenim izvan starog zavičaja, prenijeti tu svoju ljubav prema zavičaju odakle vuku svoje porijeklo i kako im ukloniti nametnuti kompleks da se ne stide svojih predaka i svojih nacionalnih korijena, da budu vjerodostojni nasljednici svojih predaka? Naglašena je stoga, na sastanku, potreba jačeg međusobnog povezivanja i boljeg međusobnog informiranja kotorvaroških Hrvata, ma gdje god se sada nalazili, kao i potreba sustavnog istraživanja i pisanja o istini iz bliže i dalje njihove povijesti, kako bi se spriječio fatalan indiferentizam i zaborav s obzirom na vlastitu prošlost.

TABB/ KT