Put Šimuna Petra od zatajenja do svjedočenja


Među svim sudionicima Isusove ovozemaljske kalvarijske drame, vjerojatno je za mnoge najzanimljivija osoba Šimuna Petra, apostolskog prvaka koji od kukavnog zatajitelja postaje gorljivi svjedok Uskrsnog otajstva.

Piše: Dražen Kustura

Druga najspominjanija osoba u evanđeljima, nakon Isusa je upravo Šimun Petar. Za mali broj novozavjetnih osoba postoji toliko puno informacija koliko imamo o apostolskom prvaku. Iz evanđeoskih ulomaka znamo da je rodom iz Betsaide te da mu se otac zvao Jona (usp. Iv 1,42-44); zajedno sa svojim bratom Andrijom živio je i radio u Kafarnaumu kao ribar (ups. Mt 4,18; Mt 8,5-14); bio je oženjen (usp. Mt 8,14) te je pripadao krugu najužih Isusovih učenika i prvih suradnika, zajedno s Jakovom i Ivanom, Zebedejevim sinovima (usp. Lk 5,10). Ime mu je bilo Šimun, ali ga je Isus nazvao Petrom („stijena“ ili „kamen“) te je od tada poznat upravo pod nazivom Šimun Petar.

Osobnost i karakter
Osim ovih povijesnih podataka evanđelisti nam nude mnogo više karakternih osobina Isusova prvog suradnika iz kojih se može zaključiti da je bio: nagle naravi, nedosljedan, koji puta proturječan i malovjeran, temperamentan...

Kao kod malo drugih osoba, kod njega su prisutni snažni kontrasti u riječima i djelima. U isto vrijeme je i vjeran i malovjeran: najprije priznaje Isusa Sinom Božjim, a zatim ga odgovara od križa (usp. Mt 16,13-26); pouzdan je i sumnjičav: kada Isusa vidi kako hodi po vodi vjeruje mu na riječ da i on može isto činiti, ali zbog sumnje počinje tonuti (usp. Mt 14,28); odan i zatajitelj: na Posljednjoj večeri obećava da će do kraja biti uz Isusa, a samo nekoliko sati kasnije niječe da ga uopće poznaje (usp. Mk 14,29 i Mk 14,66); hrabar i kukavica: u Getsemanskom vrtu laća se mača kako bi obranio svog učitelja (Iv 18,10), a nedugo zatim bježi te ostavlja Isusa samoga (usp. Mt 26,56)...

Petrova zataja
Ono po čemu je Petar u kalvarijskoj drami postao najpoznatiji jest događaj s Velikog četvrtka. Kao što je Juda postao sinonimom izdaje, Toma nevjere, tako je i Petar postao sinonimom za zataju, odnosno javno odricanje svoga učitelja i prijatelja. Zanimljivo je kako sva četvorica evanđelista u svojim izvještajima donose ovaj događaj. To je posebno značajno ako se uzme u obzir činjenica da je u trenutku pisanja evanđelja Petar bio izuzetno cijenjen i poštovan u prvoj Crkvi. Ovo je samo pokazatelj kako su pisci željeli prenijeti istinu o događajima iz Velikog tjedna bez nekog uljepšavanja.

Uvijek je iznova zanimljivo, ali i poticajno razmišljati o ovoj zataji. Što je to nagnulo Petra na takav postupak za koji slobodno možemo ustvrditi da je grešan?

Odgovor na ovo pitanje u svom jednom razmišljanju ponudio je p. Mijo Nikić koji je ustvrdio: „Na Petrovoj zataji vidi se da je grijeh dug proces. Prvi korak je vlastita oholost i umišljenost ('ako te svi napuste'); drugi korak je zanemarivanje molitve ('spava'); treći korak predstavlja traženje izlaza u vlastitim aktivnostima ('vadi mač'); četvrti korak je sljedba izdaleka, a ne izbliza; peti je traženje vlastite utjehe ('grije se kraj vatre'); šesti korak je osobna zataja“ (Od izvora mudrih misli do izvora mudrosti, Sarajevo, KBF, 2016., str. 91.).

Pokajnik i svjedok
No, upravo je noć Velikog četvrtka ujedno i početak velikog obrata kod Petra. Trenutak kada je briznuo u plač (usp. Mk 14,72) ujedno označava novu stranicu u životu apostolskog prvaka. Kao što je postojalo nekoliko koraka koji su doveli do zatajenja, isto tako su postojali koraci koji su ga učinili velikim propovjednikom Isusova uskrsnuća.

Prvi od njih je već spomenuto kajanje, koje je iskreno iz dubine duše.

Zatim njegov odlazak zajedno s Ljubljenim učenikom na prazan grob jest početak njegove vjere u uskrsnuće, a sam ulazak u grob predstavlja početak njegove neustrašivosti (usp. Iv 20,3-8).

Trostruka ispovijest vjere i ljubavi prema Isusu na Tiberijadskome moru koja se dogodila nakon Uskrsa potvrda je Petrove vjernosti svom učitelju koja je poništila trostruko zatajenje (usp. Iv 21,15-23).

Sve je to u konačnici dovelo da nakon što su apostoli primili Duha Svetoga, Petar stupa ispred svih i svjedoči za Isusa te se na njegovu propovijed odmah obratilo 3 000 ljudi o čemu čitamo u Djelima apostolskim. Upravo tim događajem on uistinu postaje „stijena“ na kojoj je Krist izgradio svoju Crkvu. Time konačno od kukavice i zatajitelja postaje neustrašivi vođa, onaj koji utvrđuje braću u vjeri (usp. Lk 21,31) te u konačnici ispunjava obećanje koje je dao Isusu da će s njime poći u smrt time što je podnio mučeništvo za svoga Učitelja.

Razlika između Jude i Petra
Na Petrovu primjeru ponajbolje se očitovala Božja svemoć i milost. Nakon Petrova iskrenog kajanja, Isus mu ponovno povjerava službu koju mu je namijenio, a i sam Šimun se uzda u Boga jer vjeruje u njegovo oproštenje.

Upravo je tu glavna razlika između Judina i Petrova slučaja te njihova kasnijeg postupka. Za razliku od Šimuna, Judino kajanje prelazi u očaj jer nema pouzdanje u Božje milosrđe i njegovu moć praštanja te iz jednog grijeha čini još veći – samoubojstvo. Dok Petar, unatoč trostrukoj zataji, uviđa gdje je pogriješio te iskrenim kajanjem ponovno zadobiva Učiteljevu naklonost i prelazi put od zatajitelja do pokajnika i u konačnici do vjernog svjedoka.

Primjer apostolskog prvaka može biti i svakom vjerniku snažan poticaj kada je riječ o njegovu osobnom odnosu prema Isusu. Koliko god u svojoj slabosti svojim životom koji puta zatajili Isusa, njega se zastidjeli, upravo nam Petar pokazuje kako unatoč svemu nikada nije kasno za istinsko kajanje, obraćenje, te u konačnici za svjedočenje.

Petrov križ

Prema kršćanskoj predaji Petar je svoj zemaljski život završio u Rimu. Tradicija kaže kako je bio optužen za bacanje uroka na jednu od carevih ljubavnica. Na nagovor prijatelja odlučio je pobjeći iz grada i tako spasiti svoj život, no na putu mu se ukazao Isus. Petar ga je upitao: „Kamo ćeš, Gospodine?“ Isus mu je odvratio: „U Rim, da me opet razapnu!“ Petar je to shvatio kao znak Božje volje, vratio se u Rim i bio uhićen te bačen u tamnicu. Ondje je oko 64. godine podnio i mučeništvo. Bio je osuđen na smrt razapinjanjem na križu, no budući da se nije smatrao dostojnim smrti jednake Isusovoj, tražio je od svojih mučitelja da križ okrenu naopako, što je i učinjeno. Otada se takav križ naziva Petrovim.