Priredila: Josipa Miler, Katolički tjednik
Svećenik 70 godina, papa osam, te jedna od najutjecajnijih osoba 20. stoljeća, cijeli svoj život posvetio je Crkvi. Dotaknuo je mnoge ljude i teško bi tko mogao ostati ravnodušan, što su pokazali i naši sugovornici odgovarajući na pitanje: „Po čemu ćete pamtiti Benedikta XVI.?“
Teolog i pastir
Mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Mnogi ovih dana, s različitih aspekata, analiziraju život i djelo pape u miru Benedikta XVI. Osobno ću ga pamtiti kao teologa i pastira kojemu su poniznost i jednostavnost, bez obzira na njegovu inteligenciju i sve službe koje je vršio, bile glavno životno obilježje, a cijeli njegov život svjedočanstvo za Isusa iz Nazareta. Njegova teološka ostavština će se godinama sve jasnije prepoznavati.
Vjerujem da će sjeme Riječi, koje je papa u miru Benedikt XVI. tako obilno sijao, uroditi plodom.
Mistik 21. stoljeća
Doc. dr. sc. Hrvoje Kalem, profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu
Moj prvi susret s Josephom Ratzingerom dogodio se, kao i kod većine studenata teologije, preko njegova kapitalnog djela Uvod u kršćanstvo. Ondje sam ga zapamtio po jednostavnosti teološkog jezika kojim je pokazao koliko je velika zemlja vjere. U tom nam je pogledu otvorio obzore vjerodostojna bavljenja teologijom vjere koja počiva na Pismu i Predaji. Od ovih temelja nije se odmaknuo ni kao plodan teolog, ni kao cijenjen Rimski biskup.
J. Ratzingera ćemo pamtiti po širini teoloških tema kojima se bavio. Čini se da nema nijedne relevantne teološke teme koju ovaj eminentni teolog nije dotaknuo: od fundamentalnih teoloških tema kao što su objava, vjera, ekleziologija, pa sve do društveno-teoloških. Posebno je dragocjen njegov realističan stav i doprinos s obzirom na teme kao što su odnos vjere i razuma, te religije i kulture i međureligijskog dijaloga. Zbog širine tema, sustavnosti njihove elaboracije, erudicije koju je posjedovao, te jasnoće i ponizna stava kojim je sve to uobličio, držim da je posljednji veliki teolog – upravo teološki gigant. Sjećat ćemo ga se po tome što je pokazao koliko su zbog natruha individualizma, fundamentalizma, relativizma, militantnog ateizma i agnosticizma ranjeni duša i tijelo Europe.
Glede njegova relativno kratka pontifikata, ali učiteljski iznimno bogata, usudio bih se reći da je s njim završila era zapadnog papinstva kakvo smo poznavali do sada, dakle, vjerojatno i europskih papa. U tom je pogledu simboličan i nadnevak njegove smrti. Njegov je osmogodišnji pontifikat, pored ostalog, obilježen izrazitom brigom, molitvom i trpljenjem zbog gušenja kršćanske duše Europe, ali i sigurnošću nauka koji je davao kao papa i prethodno kao prefekt tadašnje Kongregacije za nauk vjere.
Promatrajući njegov pontifikat i njegovu teološku misao, te posljednje dane u miru, kod Benedikta XVI. sam nazreo jednu mističnu dimenziju. Njegovi posljednji dani kao umirovljena biskupa Rima otkrili su mi Benedikta XVI. kao mistika 21. stoljeća. Njegova nehinjena sposobnost da se povuče u svojevrsnu osamu, odrekne službe, te živi životom suvremenog monaha uistinu mi je fascinantna i nadahnjujuća, pogotovo zato što živimo u dobu egocentrizma u komu se lako ne silazi s trona. Time je pokazao koliko su šutnja, povučenost, ora et labora, jake, izrazito moćne i privlačne stvarnosti ljudskog života. U samo jednoj rečenici rekao bih da ćemo papu Benedikta XVI. pamtiti kao istinskog svjedoka realizma vjere koju je primio od roditelja i koju je ustrajno naviještao i svjedočio do samoga kraja svoga života.
Čovjek ohrabrenja i nade
Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista
S nemalo godina života iskreno sam bio začuđen, pomalo i razočaran kada je papa Benedikt XVI. abdicirao na mjestu Svetoga Oca. Djelomično je to poljuljalo i moje poglede na Svetu Stolicu i ulogu „prvih“ među katolicima. Zašto baš u ovome vremenu kada mi živimo, sigurno postoji nešto u pozadini odlaska/povlačenja Josepha Ratzingera, je li ovo priznanje poraza, je li ovo poraz i katoličke Europe kojoj je on bio najsvjetliji simbol? Odgovora nije bilo odmah. I nije ih bilo po instant-receptu kako to nudi današnji svijet. S vremenskim odmakom, a naročito nakon kratka pontifikata, te napose nakon njegove smrti, sve više razumijevam rečenicu iz priopćenja Svete Stolice koja je objasnila kako Benedikt XVI. „nema više snage za obavljanje dužnosti“. Teško mi se bilo rastati s papom Benediktom jer je za mene, tradicionalno odgojena katolika uz tvrdokorne hercegovačke franjevce, on bio upravo Papa s autoritetom. Papa kojega istodobno poštuješ, pomalo imaš i strahopoštovanje, a s druge strane iznimno uvažavaš zbog njegove erudicije kao i skromnosti, poniznosti, predanosti. Imao sam tu sreću kao dio novinarskog tima makar jednom biti na Trgu Sv. Petra kada je posebnu privatnu audijenciju imao i za hrvatske dužnosnike koji su ga došli pozdraviti.
No, iako se to malo zna, njegova povezanost i briga za katolike iz BiH, koji su uglavnom Hrvati, prevladavala je u svim pohodima ad limina naših biskupa i drugih susreta, ali i poteza koje je povlačio. Kao medijskog djelatnika koji je pratio dobrim dijelom i odnos s „visokom Crkvom“, odnosno Vatikanom, valja istaknuti kako je upravo za njegova pontifikata potpisan Međudržavni sporazum između Svete Stolice i države BiH koji, doduše, kao i bezbroj drugih stvari u ovoj zemlji, još uvijek nije proveden. U njegovu mandatu imenovana su dvojica biskupa, tadašnji vojni ordinarij, a današnji vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, te pomoćni banjolučki biskup mons. Marko Semren. Zanimljivo je kako je Semren postao prvi biskup koji dolazi iz redova franjevaca nakon nekoliko desetljeća u BiH.
Jedna od njegovih najvažnijih odluka bila je i o osnivanju posebnog Međunarodnog povjerenstva predvođena kardinalom Camillom Ruinijem, koje je dugi niz godina istraživalo fenomen vezan uz tvrdnje da se u Međugorju ukazuje Blažena Djevica Marija.
No, iznad svega bile su važne poruke, ponešto sam znao i oko zauzimanja za položaj najmalobrojnije hrvatske katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini. Njegova očinska briga očitovala se u javnim istupima, ali i susretima te razgovorima s brojnim svjetskim uglednicima čiji je cilj bio skrenuti pozornost upravo na tu malenu zajednicu koja je bila teško obespravljena. Poticao je ispravljanje nepravde nad njima, ali i inzistirao na pomirenju između naroda i pripadnika različitih Crkava i vjerskih zajednica.
Papu Benedikta "izbliza" sam doživio kroz ponajprije dojmove koje sam uspio razumjeti kroz poruke njegovih dvaju izaslanika u BiH. Ponajprije nuncija Alessandra D'Errica, a kasnije i Luigija Pezzuta. Njihove riječi, koje su s jednakom brigom za ovu zemlju te sve ljude u njoj, napose Hrvate-katolike, upućivali, u meni su ojačale dojam o papi Benediktu XVI. kao čovjeku ohrabrenja, nade i vjere.
Branitelj vjere
Antonija Martinović, profesorica razredne nastave u Jelahu
Svršetak ovozemaljskog života pape Benedikta XVI. potaknuo je u svakom katoliku prisjećanje na njegovo vodstvo Katoličke Crkve. Tako i meni. Prvo čega sam se sjetila bio je njegov blagi pogled u radosnim očima, dok je na Trgu bana Jelačića, povodom Susreta mladih, slušao predivan psalam Gledajte u Gospodina i razveselite se. Iako nije bio Papa koji osvaja blagošću, niti je, ako mogu kazati, govorio ono što smo željeli čuti, ostavlja za sobom žal što izgubismo jedan takav um i takva teologa koji se svojom oštroumnošću borio za Katoličku Crkvu. Borio se neumorno perom i govorom čineći nas ponosnima što imamo takva teologa među nama. O njegovim "proročanskim" vizijama Crkve će se još govoriti, njegovi će se spisi još iščitavati, njegovom umu ćemo se diviti još dugo nakon njegove smrti. A i njegove riječi u posljednjim trenutcima života će nam dugo odzvanjati u ušima, a nadam se i u srcu. Koliko velik, a malen moraš biti da na samom kraju jedino što želiš, jest izraziti ljubav svom Spasitelju. Neka nam te njegove riječi, a i njegov rad i život budu na poticaj boljem služenju našemu Gospodinu.
Jedna fotografija…
Željko Ivković, novinar Katoličkog tjednika
Moram priznati da do dolaska u Katolički tjednik 2002. u 21. godini života nisam čuo za kard. Ratzingera. Za mene su tada postojala samo dva kardinala, Puljić i Kuharić. Razlog za to je sigurno njihov pastoralni rad na miru i probitku povjerena im puka tijekom teških devedesetih godina 20. st. i tadašnju gotovo sveprisutnost u hrvatskim medijima. Kao mladi laik nisam se previše zamarao o hijerarhiji Katoličke Crkve. Znao sam da ih ima100-tinjak te da oni biraju papu. Budući da je za mene postojao samo Ivan Pavao II., nije postojala ideja da bi netko mogao njega naslijediti. Tko je papabilis, bilo mi je na kraju pameti.
Kroz rad u Tjedniku u nekoliko godina ipak mi se iskristalizirao lik sijeda čovjeka kao osobe koja se ipak izdvaja: Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere. Smatrao sam da je strog,
krut i nadasve posvećen svome poslanju. A kakav bi drugačiji bio jedan Nijemac?
Kada je Ivan Pavao II. prešao prag nade 2005., nisam imao "svoga kandidata" za novoga papu, ali mnogi su govorili kako će to biti upravo Ratzinger. I ime koje je kasnije izabrao bilo mi je čudno jer sam očekivao da će biti Ivan Pavao III. Svijet je tada bio u teškom ratu protiv terorizma te je on izabrao ime pape koji je bio na čelu Katoličke Crkve za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Njegov pontifikat od 2005. do 2013. ostat će upamćen po mnogim dobrim događanjima te iznenađenjima, a iz svojih sjećanja mogu istaknuti jedan događaj.
Bilo je to u Hrvatskoj, u Zagrebu, 4. ili 5. lipnja 2011. kada sam pratio njegov pastirski pohod u povodu Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Bilo je to u zagrebačkoj Ilici kada sam se odvojio od kolega novinara i fotoreportera te potrčao daleko ispred maršrute kuda će proći njegov papamobil. Stao sam na mjesto gdje nije bilo nijednog fotoreportera i vrlo malo vjernika te mirno čekao njegov dolazak. Pomalo nespretan s kamerama škljocnuo sam nekoliko fotografija te prilikom zumiranja papamobila primijetio sam da se on upravo okreće prema meni, usmjerava pogled i maše rukom. Ni sam ne znam kako sam od treme finalizirao te fotografije, ali bilo mi je jasno kako se okrenuo meni i samo za mene jer sam bio tu jedini s velikim aparatom. Okrenuo se u mom pravcu, iako je s druge strane bilo mnogo ljudi. To mi je jedna od dražih fotografija, iako tehnički nije baš savršena.
Kasnije su dolazile poznate stvari, te na kraju i šok odreknuća. Uopće nisam znao da je to moguće jer kome Papa može podnijeti molbu za umirovljenjem?
Nažalost, u BiH ga nikada nismo imali priliku vidjeti. Možda je nekoć kao bogoslov ili svećenik pohodio naše krajeve incognito u prolazu, ali to mi nije poznato.
Vrijeme njegova pontifikata u tišini i molitvi nakon odreknuća doživljavao sam kao što su djeca svjesna da imaju jednog starog i dobrog rođaka koji živi na kraju sela u svojoj maloj kućici iz koje rijetko izlazi, ali uvijek znaju da je tu na usluzi svima ako pokucaju te da će pripomoći koliko može dok bdije nad cijelim krajem.
.jpg&w=420&h=235&zc=1&hash=5026d64d78ef6dff23c8d8fd9ee59c52)
