Zoran je rođen 1959. u Brčkom. Od 1978. živi i radi u Zagrebu kao profesionalni fotograf i pisac, a zadnjih godina sve više se bavi grafičkim i produkt dizajnom. Dosad je objavio više autorskih knjiga u Hrvatskoj i inozemstvu, u kojima kombinira svoje fotografsko i književno umijeće, a koautor je i više skupnih knjiga. Za svoj fotografski i književni rad više je puta nagrađivan, uglavnom u inozemstvu, a o njemu i njegovu radu u inozemstvu je snimljeno i nekoliko dokumentaraca.

U životu svakoga čovjeka postoje događaji koji se svojom posebnošću i snagom nadmoćno izdvajaju iz obilja drugih uspomena koje svatko od nas stekne i proživi za svoga kratkog zemaljskoga života. Sjećanja na takve događaje, kada se dogode, svaki čovjek ponaosob, njeguje, obilježava i dijeli s drugima sebi bliskim, bližim i najbližima; svojom obitelji, svojim prijateljima,..

Nadnevci koji nisu broj

U životu svake obitelji postoje, također, događaji tako snažni i posebni da tu obitelj trajno označe, povežu je svojom snagom i posebnošću za sve vijeke vjekova,.. za svo vrijeme postojanja i života te obitelji. Uspomena na te događaje zbija i okuplja obitelj u slavu i spomen tih posebnih dana.

U životu svakoga naroda postoje događaji tako veliki i posebni da svojom veličinom, snagom i posebnošću nadvise i sam taj narod, i zbog tih i takvih događaja i sam taj narod postane nekako veći, nekako važniji, nekako posebniji. Ti i takvi događaji, iako rijetki, obilježe i taj narod trajno, rekli bi gotovo vječno, i u spomen tih velikih, posebnih dana, u spomen tih velikih događaja – narod se okuplja i zbija među sobom i svojima, i biva čvršći, biva bolji i svjesniji sebe i svoje posebnosti. Uspomena na te dane prenosi se s oca na sina, sa sinovog sina na njegova sina, i tako u nedogled, u beskrajnoj krunici sjećanja, u molitvi ljubavi i ponosa.

Iako tako rijetki, svatko od nas ima priliku, u svome životu, odabrati svjedočiti takvome događaju. Oni koji tu priliku prihvate – blagoslovljeni su za cijeli život i njihov je život ispunjen i obasjan posebnim svjetlom i toplinom toga događaja. Oni koji tu prigodu propuste – kaju se cijeli život, oplakujući svoju neodlučnost i propuštenu priliku. Jer, svi su pozvani, a tako je malo odabranih...

Stvarnost je – Papa dolazi

Bilo je tako i tih posebnih travanjskih dana te ne tako davne 1997. Eto, prošlo je tomu već punih 20 godina. Znalo se to već neko vrijeme, pričalo se i pisalo o tome. Isprva kao tek mala, blijeda mogućnost, a onda je došla i potvrda toga. Novine su vijest donijele na naslovnim stranicama, radio i tv postaje započinjali su i završavali svoja izviješća i javljanja upravo o tome nadolazećem događaju. Ljudi su o tome govorili na ulici, na poslu, u kavani, djeca u školi. I onda konačno, nakon svega, i svećenici su se oglasili s oltara, u crkvama razasutim diljem cijelog katoličkog svijeta, prenosili su netom primljenu radosnu vijest – Papa dolazi u Sarajevo, u Bosnu i Hercegovinu!!!

I odjednom, više ništa nije bilo važno, ni život pod opsadom i kišom granata, ni sva razaranja, ni glad, ni studen, ni smrt koja s time ide pod ruku, ni sva poniženja usužnjenog u svome razorenom domu, u svome uništenom gradu. Ništa. Papa je s nama!, govorili su ljudi. I oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. I oni kojima je papa Papa i oni kojima to nije. I muslimani i židovi i pravoslavni. I mala preostala skupina katoličkih vjernika nepokorenog Sarajeva i nešto veća preživjela skupina vjernika napaćene države Bosne i Hercegovine. I ne samo oni. U te su se dane i dane prije toga – 12. i 13. travnja godine Gospodnje 1997., u Sarajevo počele slijevati rijeke ljudi. Neki su iz svojih udaljenih domova, dalekih gradova, susjednih država, krenuli zavjetno – pješice, s krunicom u ruci i molitvom na usnama. I nije im bilo teško. Neki su stizali autobusima – rijekom autobusa, predvođeni župnicima i svećenicima iz svojih udaljenih župa. Stizali su od svugdje, iz cijele ranjene države Bosne i Hercegovine, ali i iz Hrvatske, Madžarske, Slovenije, Srbije,.. Njemačke, Austrije, Švicarske,.. Stizali su ljudi ljubavi žedni, stizali su utjehe gladni. Sve ih je, u liku sluge svojega pape Ivana Pavla II., u tijesnoj sarajevskoj kotlini zagrlio i prigrlio sam živi Bog. Onaj koji je s nebesa gledao kako mu čavlima sina jedinca na križ pribijaju, kako se s njime na križu šegače i pitaju ga: A gdje ti je sada taj tvoj Bog, tvoj Otac? A otac nikada ne napušta svoju djecu. I kako je uskrsnuo svoga sina jedinca i prizvao ga k sebi, u Nebo, gdje i sada sjedi s desna Ocu,.. zagrlio je dragi Bog i svoje Sarajlije, svoje Bosance i Hercegovce, svu svoju djecu. A kakav bi to bio Otac kada bi ih napustio? I gle, evo ih već u Gradu, gdje svi pjevaju i vesele se, a niz obraze im se slijevaju suze, ali suze radosnice – pa, sreli su se, napokon, Otac i djeca njegova, i njihovoj sreći nema kraja.

Moli kako znaš i osjećaš

I vjerujte mi, da ste i vi bili tamo – na molitvi Večernje u katedrali Srca Isusova 12., i još više na misnom slavlju na nogometnom stadionu Koševo, 13. travnja, a ja sam bio, i vi biste vidjeli i osjetili isto. Ako čovjek u svome životu očekuje i priziva čudo - onda se čudo upravo tamo i zbilo. Sav prostor stadiona bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Klicali su i pjevali svi, mašući šalovima u žuto-bijelim papinim bojama. Nekima su te pjesme i molitve bile znane, a neki su ih tek tada čuli i izgovorili po prvi puta u svome životu. Nekima je Bog bio blizak oduvijek, a neki su ga tek tada, tu, u ovome vjerničkom mnoštvu, po prvi puta sreli i snažno prigrlili. I povjerovali. I nitko vas nije pitao od koje ste vjere došli ovdje Boga slaviti, i kako vi zovete svoga Boga i kako mu se molite i obraćate jer svi su molili kako su znali i osjećali, i svi su, do jednog, gromoglasno klicali u svojoj mantri ljubavi: „Papa, Papa, Papa...“ I nisi mogao ne osjetiti i ne vidjeti da se događa, tu pred licima tisuća nas – čudo, veliko čudo. I Nebo se otvorilo i mijenjalo, vidjeli smo svi. Sad bi sjalo sunce, jarko i žarko, a već bi sljedeću sekundu Nebo prekrila tama. I zapuhao bi vjetar, jako i moćno da je i sam Sveti Otac morao rukom pridržati kapicu (solideo) na glavi da mu je vjetar ne otpuše, a bijela mu se misnica vijorila na vjetru kao zastava. I počeo je pljusak snijega nošen jakim vjetrom padati po svima nama. Pa bi opet zasjalo sunce, pa snijeg i vjetar i sunce... Pogledao sam tada lice Svetoga Oca. Sjalo je i zračilo kao neko novo neočekivano prizemljeno sunce koje se spustilo tu, na improvizirani oltar koševskoga stadiona. Neka velika sreća šibana vjetrom sjala je s toga lica. Ako se Bog ikada spustio na zemlju, među ljude, onda je tada, tu, u liku svoga sluge Pape Ivana Pavla II., Bijelog Pape iz Bijele Hrvatske zemlje Poljske, bio tu s nama. Sreća je prštala s toga lica tako zarazno, tako snažno, kao što je prštala i s lica tisuća vjernika sa stadionskih tribina. I ljubav. I osjetio si, nisi mogao ne osjetiti, da nas taj Čovjek, da nas sam dragi Bog voli. I mi smo voljeli njega.

Ljudi su se poslije misnoga slavlja na stadionu razmilili po gradu, hodajući u dugim kolonama – rijekama ljudi. Hodali su kao u transu, sa svojim žuto-bijelim šalovima oko vrata, a s lica si im mogao čitati sreću, neku čudnu neopisivu veliku, veliku sreću.

Posebna uspomena

Uistinu, u životu svakoga čovjeka postoje događaji koji se svojom posebnošću i snagom nadmoćno izdvajaju iz obilja drugih uspomena koje svatko od nas stekne i proživi za svoga kratkog zemaljskoga života. Sjećanja na takve događaje, kada se dogode, svaki čovjek ponaosob njeguje, obilježava i dijeli s drugima sebi bliskim, bližim i najbližima; svojom obitelji, svojim prijateljima,.. Sjećanje na dane kada je Sveti Otac Ivan Pavao II. u dane dvanaestog i trinaestoga travnja godine Gospodnje 1997. pohodio Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu, veliki je, monumentalni spomenik ispisan ljubavlju i vjerom, a sagrađen i pohranjen u najskrovitije kutke naših srca, da tamo bude i da tamo živi za sve vijeke vjekova.

Zoran Filipović, Zagreb, 7. travnja 2017.