Stepinac o vjernosti Papi


Za Stepinca papinstvo je predmet vjere. Za njega je ono “ne ljudska nego Božja institucija”, "veličajna Božja institucija na zemlji“. Argument mu je svetopisamski, kojeg je rabila tradicionalna teologija a dogmatski formulirao I. vatikanski sabor.

U razgovoru s novinarima u zrakoplovu na povratku iz Sjeverne Makedonije u utorak 7. svibnja, papa Franjo je na pitanje o proglašenju Bl. Alojzija Stepinca svetim kazao kako ga zanima istina. Papine riječi komentirao je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Istina, nadbiskup Puljić ističe da nije ovlašten tumačiti Papine riječi, ali u kontekstu onoga što su mediji iznijeli ne vidi ništa sporno, samo Papinu želju da se dođe do istine. „Kad gledam na osobu kardinala Stepinca i na ono što je Kongregacija zaključila, siguran sam da se neće naći ništa sporno što bi dovelo u pitanje njegovu svetost”, istaknuo je predsjednik HBK.

Slijedom nadbiskupovih riječi treba podsjetiti i na Stepinčev odnos prema Svetom Ocu, pa onda, dakle, i prema Svetoj Stolici što su mu, u biti, komunisti u Brozovoj Jugoslaviji ponajviše zamjerali.

Papinstvo Božja ustanova

O čemu najbolje svjedoči ulomak iz  članka Antuna Škvorčevića Lik nadbiskupa Stepinca prema njegovim propovijedima i govorima, u Croatica christiana periodica: "Stoga je najveće nerodoljubno djelo prema hrvatskom narodu, kad se osobno kao i prije sa strane nekih sinova toga naroda nastoji oslabiti čvrsta veza našega naroda s nepobjedivom pećinom Petrovom. To nastojanje nema korijena u našem narodnom duhu, ono je njemu tuđe, a dolazi izvana, i ne može nikako biti od koristi, makar tko tvrdio protivno.”

Uz to, za Stepinca papinstvo je predmet vjere. Za njega je ono "ne ljudska nego Božja institucija", "veličajna Božja institucija na zemlji“. Argument mu je klasični svetopisamski, kojeg je rabila tradicionalna teologija a dogmatski formulirao I. vatikanski sabor:

“Papinstvo je, rekoh, Božja institucija! Jer riječi: ‘Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. I tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga. I štogod svežeš na zemlji bit će svezano i na nebesima i štogod razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima’ (Mt 16,18-19), te riječi nije izrekao ni Cezar August, ni Aleksandar Veliki, ni Platon, ni Ciceron, nego Isus Krist, Sin Boga živoga, kojemu je “dana sva vlast i na nebu i na zemlji” (Mt 28,18). A za Kristove riječi stoji pisano danas i uvijek: ‘Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće nikada proći!’ (Mt 24,35).

Ono pak što je Isus Krist obećao, to je i učinio nakon svoga slavnog uskrsnuća predavši Sv. Petru i njegovim nasljednicima svu vlast u Crkvi govoreći: ‘Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje!’ (Iv 21,15-17).“ Kao Božja ustanova papinstvo je za Stepinca trajno i nepobjedivo: “Ako je dakle papinstvo, kao što jest, Božja a ne ljudska institucija, zar nije najveća luda onaj, koji bi otu od Krista postavljenu pećinu udarao glavom u nadi, da će srušiti pećinu?”

Ili ćemo ostati vjerni ili…

Premda Stepinac ostaje čvrsto na stajalištima klasične ponajprije juridičke teologije o trostrukoj Petrovoj, odnosno papinskoj vlasti: upravnoj, sudačkoj i učiteljskoj, on u govoru o izboru Šimuna, jednostavnog galilejskog ribara, za prvaka apostolskoga, naznačuje sakramentalnu dimenziju papinske službe, ukoliko se Isus Krist služi Petrovom osobom i kroz nju djeluje u korist svoje Crkve.

Stepinac rabi uobičajenu terminologiju za papu kao “namjesnika Kristova na zemlji”, ali o njemu govori i kao o zastupniku Kristovu: “Papa vrši u crkvi vrhovnu učiteljsku vlast. On je kao živi i pravi zastupnik Isusa Krista na zemlji ovlašten, da bude vrhovni i nepogriješivi tumač i učitelj u stvarima vjere i morala”. Utoliko je Crkva nezamisliva bez pape te ujedno papinstvo zaslužuje kršćaninovu potpunu vjernost: “Govoriti dalje o Crkvi Kristovoj bez Sv. Petra, znači Boga nazvati lašcem (...) ili ćemo ostati vjerni Sv. Petru i spasiti duše naše, ili ćemo se iznevjeriti i onda otpast.

Stepinac na različite načine i u različitim prigodama iskazuje svoju osobnu vjernost Papi. Vjeran je i pun poštovanja prema papi ponajprije radi njegove službe u Crkvi kao nasljednik Sv. Petra i nositelj božanskoga prava. Ali ne manje i radi njegova ćudorednog značenja za cijelo čovječanstvo, koje se posvjedočila posebice tijekom II. svjetskog rata, kada je hrabro dizao glas u obranu prava svakog čovjeka i naroda.

Tako će Stepinac izjaviti: “Ako biste me upitali, u čemu baš danas gledamo ogromnu vrijednost papinstva za ljudski rod, onda bismo odgovorili i u onom, što se danas gazi nogama manje više po čitavom svijetu, a to je obrana dostojanstva ljudske osobe, obrana prava obitelji, obrana malenih i slabih naroda”. U papinstvu je Stepinac našao potporu za svoje vlastite neustrašive istupe u prilog ljudskih prava. On se ne ustručava javno objaviti da ne želi tražiti nikakvih savjeta za svoje pastirsko djelovanje od političara, nego “kod onoga, koga je Bog postavio vrhovnim učiteljem vjere i morala, kod sv. Oca“.

Brani Papu od nekih Hrvata

U papinstvu, a posebice u Piju XII., vidio je trajnog zaštitnika malih naroda, pa tako i hrvatskoga. S osobitom osjetljivošću odnosit će se prema napadima na Svetu Stolicu iz nekih onodobnih političkih krugova i ustajati u obranu povijesne istine o vezama Hrvata i papinstva. Tako će u jednoj propovijedi reći: "Već dulje vremena čuju se prigovori, kao da je Sveta Stolica neprijateljski raspoložena prema hrvatskom narodu. Tu krivu tvrdnju i klevetu obara stoljećima potvrđena povijesna činjenica, da je hrvatski narod baš u rimskim papama imao svoje najbolje, a često i jedine prijatelje. (…).

Stoga je najveće nerodoljubno djelo prema hrvatskom narodu, kad se osobno kao i prije sa strane nekih sinova toga naroda nastoji oslabiti čvrsta veza našega naroda s nepobjedivom pećinom Petrovom. To nastojanje nema korijena u našem narodnom duhu, ono je njemu tuđe, a dolazi izvana, i ne može nikako biti od koristi, makar tko tvrdio protivno (…) Hrvatski su biskupi prije tri godine zajedničkom skupnom poslanicom upozorili hrvatski narod na njegov najveći narodni jubilej, 1300-godišnjicu njegovih prvih veza sa Svetom Stolicom i rekli mu otvoreno i javno, da samo Svetoj Stolici može zahvaliti svoj opstanak, da će samo preko nje naći svoj vječni spas”.

Kad s nastupom komunističkih vlasti bude osjetio da one žele odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Svete Stolice i papinstva, ustrajat će na tome da nitko s tim vlastima ne može o Crkvi i njezinu životu pregovarati, osim Svete Stolice: “Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sveta Stolica”

KT