Veliki tjedan Zvonarove crkve


Još jedan ponedjeljak, 15. travnja, ni po čemu pretjerano poseban, reklo bi se, privodio se kraju. No, s prvim mrakom, negdje oko 19 sati, uistinu je "pao mrak" kontrastno praćen neumoljivim plamenom na Zvonarovu crkvu Notre-Dame...

Ilustracija: Cristina Correa Freile

Ilustracija: Cristina Correa Freile

Piše: Josipa Prskalo

Prizori koji su se tog Velikog ponedjeljka iz Pariza, poput velikog požara - što i jest bio, širili medijima i društvenim mrežama bili su apokaliptični, bolni i tužni. Svijet je promatrao u nevjerici. A sve to izdaleka. Kako je bilo onima koju su svojim očima, bez zaslona kao posrednika, gledali dok im pred očima pada kraljica - kako se običavalo zvati crkvu Notre-Dame - "kraljica katedrala"?!

Inferno sr(da)ca Pariza
Kao najposjećenija znamenitost u Europi, za srce je prirasla mnogima diljem svijeta, uz vjerne joj Francuze, poglavito Parižanke i Parižane, čiji je simbol grada od davne 1345. Njihova vjernost nije zakazala ni sada. Tako su okupljeni u njezinoj "najbližoj blizini" koja im je iz sigurnosnih razloga bila dozvoljena, molili krunicu i pjevali marijanske pjesme, jer za drugo su, nažalost, bili bespomoćni. Svoj žal su molitvama i pjesmom uzdizali Nebeskoj Majci zazivajući njezin zagovor za očuvanje doma koji su joj posvetili. Promatrajući fotografije i videozapise, na njihovim licima uistinu se zrcalila neglumljena tuga zbog onoga što osjećaju svojim, a onima koji su to na daljinu čuli i vidjeli teško da oči nisu zasuzile i da tijelom nije prošla jeza.

Notre-Dame de Paris kao srce grada svjetlosti i umjetnosti nemilosrdno je proždirala vatra, koju su, lavljom devetosatnom borbom, umorili i mukotrpno joj u kraj stali pripadnici Pariške vatrogasne brigade, od kojih je jedan, nažalost i teže ozlijeđen. U borbi su im se - čime je dokazana jačina spone kojom nevolja spaja - pridružile različite državne službe.

Umjetnost je tako krhka
Zasigurno jedan od najbolnijih trenutaka bilo je promatranje rušenja glavnog katedralnog tornja. Naspram onakve monumentalnosti kojom je odisao svaki pedalj ovoga Božjeg doma toranj u plamenu činio se tako krhkim te ga je vatreni neprijatelj, naizgled, olako svladao. Pao je nježno oslikavajući time nježnost One kojoj je bio posvećen, kao da ga je majčinskim rukama spustila.

Također, uslijed upornog plamena dogorio je i krov bogomolje te je pao u njezinu unutrašnjost što je iznimno problematično prisjetimo li se kako je Notre-Dame bila zapravo ogromna riznica koja je među svojim velebnim gotičkim zidovima čuvala pravo blago. Između ostalog spomenimo relikviju Kristove krune, komadić Isusova raspela te brojne relikvije francuskih svetaca, o kojima se mediji izvijestili da su, zajedno s Presvetim, većinom umjetnina i strukturom crkve, spašeni.

I molitve su relikvije, možda i najvažnije. One su uvijek autentične i materijalno nepropadljive. Koliko li je tek njih ova katedrala čula i čuvala, a sada ih je, u svom Velikom tjednu, zajedno s dimom koju ju je poput snažnoga obruča obavio, uzdigla u nebo.

Notre-Dame nije sama
Davno je narod rekao i zapisao: "Vatra je dobar sluga, ali loš gospodar". Uzrok ovog njezina gospodarenja još nije utvrđen. Kao jedan od možebitnih razloga navode se radovi na obnovi katedrale, budući da je 2018. Katolička Crkva u Francuskoj hitno sazvala sastanak kako bi se spasila bogomolja koja se počela raspadati. Vrijeme, i istraga koju je pokrenulo pariško tužiteljstvo, nadamo se, pokazat će rezultate, a do tada nam ostaje u molitvama sjetiti se pariške katedrale posvećene Blaženoj Djevici Mariji.

Ono što u ovim trenutcima, nevjerice i tuge za Francusku, raduje jest već brojni odziv onih koji su spremni pomoći obnovu jednog od simbola kršćanstva ove države, ali i svijeta.

Na kraju, nemoguće je bilo ne primijetiti, kako je bh. narod uz sućut pokazao nažalost i dozu "naslade" zbog tragedije koja je, ovoga puta, zahvatila francusku prijestolnicu. Tako nisu rijetki oni koji su s mržnjom komentirali požar katedrale; oni kojima je krilatica bila "oko za oko, zub za zub" pa su u tom kontekstu spominjali francusko koloniziranje i politiku kroz povijest, ali i sarajevsku Vijećnicu, mostarski Stari most i brojne džamije koje su u posljednjem ratu gorjele, te se pitali gdje su Francuzi bili tada... Dokle god je mentalitet bh. čovjeka zaražen besmislenim generaliziranjem kod nas neće biti pretjeranog pomaka, nego će se i dalje rađati generacije zadojene mržnjom i kojima su drugi krivi za sve, a pojedinci koji budu iskakali iz tog kalupa bit će osuđivani na razne načine.

Ipak, to neće umanjiti činjenicu da: "Svaka površina ove crkve, svaki kamen ovoga časnog spomenika list je ne samo narodne povijesti, nego i povijesti znanosti i umjetnosti", kako je u svom romanu Zvonar crkve Notre-Dame napisao francuski književnik i pjesnik Victor Hugo.