Obitelj na dlanu

Život unatoč patnji – vrijedi


Koliko je humano rađati djecu znajući da ih pozivamo na život bez ikakve njihove voljne privole, bez da smo ih pitali žele li to ili ne, i da ih time osuđujemo na agoniju ljudske egzistencije...?

Piše: Danijela Blažeka

Jedna od najtežih stvari s kojima se mora suočiti svaki roditelj patnja je vlastitog djeteta. Svatko od nas u ovaj život ulazi bez svoje privole i svatko će u njemu iskusiti bol i bolest, strah, osjećaj napuštenosti, usamljenosti, odbacivanja, izdaje, osjećaj gubitka onih koje volimo te koješta drugo negativno. Ako nam je išta u životu zajamčeno, onda nam je upravo to što sam nabrojala zajamčeno. U današnjem svijetu, u kojem općenito raste svijest o svemu negativnom što se u njemu zbiva kao i svemu negativnom što se događa čovjeku (a ta rastuća svijest može uroditi – i urađa – i lošim kao i dobrim posljedicama, samo da to bude jasno!), sve veći broj ljudi pita se ima li smisla u takvom svijetu rađati djecu. Tj. koliko je uopće humano rađati djecu znajući da ih pozivamo na život bez ikakve njihove voljne privole, bez da smo ih pitali žele li to ili ne, i da ih time osuđujemo na agoniju ljudske egzistencije, na tko zna koliko boli, straha i patnje kroz koje će neumitno prolaziti tijekom života, sve do njegova kraja, za koji znamo da svakoga od nas čeka...? Imamo li pravo učiniti tako nešto drugom ljudskom biću, i to vlastitom djetetu, koje volimo...? Svaki roditelj teže bolesnog djeteta postavio si je to pitanje u nekom trenutku očaja i mraka, jamčim vam, pa ma koliko inače prema vani bio hrabar i trudio se zvučati pozitivno. I mnogo je roditelja, gledajući unatrag na vlastiti život i znajući kakve sve opasnosti u njemu vrebaju i kakve sve boli čekaju njegovo vlastito dijete, u nekom trenutku, u nekom zakutku svoje svijesti, postavilo sebi to pitanje. Suočen s mukama vlastitog djeteta, bilo zbog neke ozbiljnije bolesti, bilo zbog rana koje im drugi ljudi nanose, bilo zbog rana koje si oni sami nanose prihvaćanjem koječega lošeg, svaki će si roditelj prije ili kasnije to pitanje postaviti. A mnogi ga danas postavljaju i unaprijed, prije nego što do začeća, tog novog života koji bi trebao biti ubačen u žrvanj ovoga svijeta, uopće i dođe.

Pitanje iz osobne teške egzistencije

Lako bi bilo takvo pitanje kod tih ljudi u startu odbaciti i ustvrditi da je riječ samo o još jednom izgovoru onih koji jednostavno ne žele roditi djecu i preuzeti na sebe financijski i drugi teret njihova odrastanja i odgoja. Vjerojatno među takvima zaista i ima mnogo onih kojima je bijeg od roditeljske odgovornosti uistinu jedini motiv takvih izjava. No ima i onih koji ga postavljaju istinski, ljudi koji uviđaju narav svijeta oko sebe i koji propituju moralnost odluke da u takav svijet – i u život takav kakav jest – pozovu novo ljudsko biće, i to bez da ga je itko pitao želi li ono to ili ne, kao čin najviše moguće prisile. To nije pitanje ljudi koji traže izgovor za pobačaj ili izgovor za to da nemaju djece, nego ljudi koji su možda sami prošli kroz neka teška životna iskustva i koji ne žele na njih osuditi vlastitu djecu. To su ljudi sa sviješću i savješću, i njihovo pitanje zato nemamo pravo tek tako odbaciti, a njih zbog njega osuditi.

Bez vjere nema pravoga odgovora

Odmah ću reći da pravog odgovora na njega bez vjere – nema. Rađanje djece samo radi nastavka vlastite vrste? Taj je odgovor nedostojan čovjeka kao umnog bića. Rađanje djece kao puke posljedice spolnog nagona? Danas je to moguće spriječiti na puno načina. Ostaje nam stoga samo vjera. Rađati djecu – ili ne – za ovaj svijet pun užasa, u kojem će im duša biti izvrgnuta mnogim teškim i opasnim kušnjama i u kojem će neizbježno patiti, a i mi zajedno s njima, pitanje je koje imamo svako pravo postaviti.

Sama nikad ne bih mogla odgovoriti na to pitanje. No najbolji odgovor na njega dala je ona koja nam u tome svima može i treba biti uzor: Marija. Marija od Sedam žalosti, Marija koja je dobro znala što je čeka i što čeka Sina kojeg će roditi. Marija kojoj je anđeo postavio pitanje prihvaća li to – i koja je na to pitanje odgovorila potvrdno. I to s punom sviješću i zrelošću, a ne kao neka pijana, hihotava cura koja zanese „slučajno“ u mraku noći na stražnjem sjedalu auta. Prihvatila je! Što bi bilo da nije? Što bi bilo da je odgovorila negativno? Da je promislila o svim mukama koje će njezin Sin iskusiti i kroz koje će i ona morati, kao Njegova majka, proći, i da je svemu tome unaprijed rekla „Ne!“? Ne bi bilo Isusa, ne bi bilo Evanđelja, ne bi bilo raspeća... a ona bi sama ostala pošteđena velike, prevelike boli. No što bi to značilo za svijet?

Nositi se s patnjama

Nije na nama da odbacujemo rađanje zbog straha od patnji koje će kroz svoj život iskusiti naša djeca te straha od naših vlastitih patnji koje ćemo iskusiti kroz njihove. Na nama je da se s tim patnjama nosimo i da, unatoč njima, nastojimo voditi što bolji život, a našu djecu odgojiti u dobre ljude. Smisao ovog života je borba, borba za dobro, smisao ovog života je pronaći u njemu ljepotu unatoč patnji i radost unatoč žalosti koja je njegov neizbježni suputnik. Smisao ovog života je rast u vjeri i život s Bogom... a ne protiv Njega. Smisao ovog života jest da je svatko od nas dragocjen dio njegova (i Njegova) velikog tkanja. Dragocjen i neizostavan, važan. A to dobivamo življenjem.

Stoga, kad pozivamo u ovaj svijet novi život, ne pozivamo ga samo na patnju i muku i na smrt kao na njegov neizbježni fizički kraj: zovemo ga u avanturu kojoj nema premca, zovemo ga kao vojnika u borbi za dobro, u kojoj će imati svu priliku iskazati se, na dobro sebi i čitavom svijetu. I zovemo ga, u konačnici, na život vječni. Vrijedi li to? Da, vrijedi, unatoč patnji.