Piše: Marija Kalaba, prof.

Na upisu u srednju bilo je jasno da ona nije tipična adolescentica. Ljubičasto obojena kosa s vrlo neobičnim oblikom frizure, izrazito našminkana, kožnate narukvice sa zakovicama. Sitna. Kožnati remen i oko struka. S nemirom u pogledu. I toplim kestenjastim očima. Pratila sam njezin napredak kao i mnogih drugih učenika. Jedno vrijeme sve je teklo uredno i bez poteškoća. A onda prošloga tjedna, bez najave, poput burovita naleta, došla je u suzama. Bez šminke. Spustila je torbu kraj sebe i počela priču bez najave i reda. Mislila sam kako se nešto ozbiljno dogodilo na satu, ali ne. Došla je od doma s tim bremenom koje joj nije dalo disati i jednostavno ga se morala rasteretiti barem nakratko.

Kad je djevojčica, koja je rasla sama i zaboravljena, došla na nekoliko dana u posjet ocu, bila je zatečena. Očekivala je komad očeve ljubavi. Očekivala je puno toga, a otac se sve to vrijeme bavio samo svojom manjom djecom

Pričala je poput djeteta kad ga nešto boli. U kratke isprekidane rečenice smještala je svoje bolne trenutke želeći ih ostaviti iza sebe. Želeći ih se osloboditi. Ometali su je u hodu, u napretku, u radu. Majka i ona. Otac odavno nije s njima. I bez kontakta s njima dugo godina. Do ljetos. Došao je, kaže, jednog popodneva s malenom djevojčicom u naručju. Svojim drugim djetetom. Iz tko zna kojeg braka. Htio je vidjeti djevojčicu koja je godinama bezuspješno pokušavala vidjeti oca, koja se s majkom toliko puta prepirala zbog njega prigovarajući joj i ono što nije bilo za prigovor. Obje su bile iznenađene, ali su prihvatile njegove riječi želeći konačno saznati odgovore na neka pitanja. Nisu optuživale ni okrivljivale. Doduše, djevojčica je najprije cijelom svojom djetinjom dušom bila spremna na roditeljsku skrb oca. Ali otac je imao još dvoje djece.

Kod oca bez ljubavi

Kad je djevojčica, koja je rasla sama i zaboravljena, došla na nekoliko dana u posjet ocu, bila je zatečena. Očekivala je komad očeve ljubavi. Očekivala je puno toga, a otac se sve to vrijeme bavio samo svojom manjom djecom. Tek tu i tamo uključio bi u neke aktivnosti onu koja je sanjala cijelo svoje djetinjstvo kako joj otac pomaže oko zadaće, kako joj priča priče za laku noć i kako je tješi kad joj nije dobro. Sve je to ona sad gledala. Ali to nije bilo njezino, nije bilo usmjereno k njoj. Osjećala je strašnu bol, veli. Od te muke nije mogla ostati više ni dana u domu kakav je trebao biti njezin. Zvala je mamu. I više nije htjela ići ocu, kaže.

Tužna ironija

Zovne je ponekad, ali nema vremena za druženje s njom jer ima puno obiteljskih obveza. Kaže kako uvijek to spomene. Kao da ne sluti kako ona te riječi doživljava. Koja obitelj? Pita sama sebe. Gleda me. Ironija u njezinu glasu je tako tužna. Njezinih šesnaest godina bi trebalo ograditi samo ljubavlju i pažnjom. Nikako tim postupcima koji rađaju ironiju, ogorčenje i osjećaj ostavljenosti. I tu je krenulo. Tražila je svoj put. Nešto od čega će joj biti lakše. Prijatelji s kojima se toga ljeta družila imali su stil odijevanja i ponašanja koji joj se svidio. Bila je najveći dio vremena s njima. Majka je morala raditi. Prazan stan ju je odbijao, a kad bi srela oca u šetnji, s njegovom obitelji, okretala je glavu. Ljutnja je rasla. Nosila je sa sobom puno toga i izražavala to buntom, ljutnjom, izgledom koji je poručivao: mogu sama, našla sam se. A zapravo je bilo suprotno. Gdje su bili svi dobri ljudi njezina života koji su je trebali voljeti? Pitala sam se to dok sam je slušala. Na moju rečenicu koja je nosila poruku prihvaćanja uslijedila je njezina šutnja. Samo me gledala. Ponudila sam joj tjedne razgovore tijekom kojih sam htjela poslati poruku angažmana, interesa, zauzeća za to mlado ljudsko stvorenje koje se našlo u nepoznatu, a burnu vrtlogu emocija s kojima se sama ne može boriti. Dogovorile smo sljedeći termin i pohvalila sam je na kraju za hrabrost. Što nije otišla iz škole, već svratila do mene. Mirnijeg glasa, suzama označenim pogledom otišla je noseći svoju torbu malo čvršće. Prisnije. Kao da je sad lakša nego maloprije. Gdje su svi ljudi koji taj teret moraju olakšati?

Što je s njihovim danima, srcima?

Vidimo li sve znakove što nam ih naša djeca šalju svakoga dana? Čitamo li te znakove? Trebali bismo. I te kako bismo trebali, zar ne?