Obitelj na dlanu

Zvjezdano nebo i moralni zakon u čovjeku


Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni, oni su koji me izdižu iznad zakona ovoga svijeta, oni su koji nas uspravljaju i čine Ljudima. I oni su koji nam u svoj njegovoj veličini otkrivaju Boga samog.

Piše: Danijela Blažeka

„Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam: Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“ Ova rečenica poznatog filozofa Emanuela Kanta ono je što mene pak svaki put iznova dirne i zadivi svojom dubinom i porukom koja iz nje proizlazi.

„Zvjezdano nebo nada mnom...“ Većini ljudi koji žive u gradovima ono ostaje skriveno, vidljivo zbog onečišćenja zraka i svjetlosnog onečišćenja samo u jednom malom djeliću svoje ljepote. A najčešće ni taj djelić ne vidimo jer rijetko pogled podižemo uvis. Privlače nam ga drugi ljudi, izlozi, tramvaji, zgrade... No, onomu tko je proveo noć na moru nakon bure, daleko od bilo kakve svjetlosti, u kakvoj uvali ili pak noć visoko na planini, prizor noćnog neba koje se pruža s jednog na drugi kraj horizonta, osutog milijardama zvijezda, otvorit će se pred očima. I oduzeti mu dah svojom ljepotom. Gledala sam ga ne znam ni sama koliko puta, s onim istim osjećajima, sigurna sam u to, neznatnosti i udivljenja s kojim su ga davno gledali i prvi ljudi. Kad čovjek gleda taj prizor koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, može upravo osjetiti veličinu i dubinu Boga koji stoji iza njega. Jednako kao što tu veličinu, tugu i ljepotu Boga možemo osjetiti, vidjeti i doživjeti i u puno toga drugog što nas okružuje. „Nezemaljski lijepo!“, kažu ljudi. Zaista, može li biti većeg „dokaza“ za postojanje Boga od tih prizora za koje osjećamo da nisu od ovoga svijeta, iako jesu u njemu? Prizora koji kao da su odraz jednog puno ljepšeg i boljeg „svijeta“, svijeta kakav je i naš možda trebao biti...? Pod širokim, zvjezdanim noćnim nebom ni slika Raja u kojem lav mirno leži uz janje ne čini se dalekom. I ako je taj čudesni beskraj svjetova u kojem postojimo na jednoj jedinoj točci koja se njime polako kreće moguć i složen po svojim zakonima po kojima se sve u njemu odvija, onda je ta slika Reda u odnosu na kaose naših života upravo slika Boga koji ga je stvorio. Slika koja i nas poziva da se izdignemo iznad ovozemaljskih strasti, da ne idemo, kako to pjesnik kaže, maleni ispod zvijezda, već bliži njima. Bliži Njemu. Ima li ljepšeg i boljeg poziva za čovjeka današnjice, koji kroči ulicama grada povijen, pogleda uprta u zaslon mobitela, odijeljen onečišćenjem civilizacije od neba nad sobom, slijep za prostranstvo koje se pruža nad njim...? I slijep za Boga koji mu pruža ruku...?

Zakon u nama

„Moralni zakon u meni...“ Koliko sam puta razgovarala s ljudima koji su me pokušavali uvjeriti da su dobri postupci ljudi rezultat evolucije, a ne moralnog zakona koji je usađen u nas. „Ljudi su naučili da je dobro činiti dobro jer se to dugoročno isplati“, tvrdili su. No, sve ono što sam naučila i što znam o ljudima govori mi da ljudi rijetko gledaju dalje unaprijed. Nema nikakva logičnog, ovozemaljskog objašnjenja za neki potez čovjeka koji je dobar, a od kojeg on sam, ne samo da nema nikakvu korist već, naprotiv, ima izravnu štetu. Nema nikakva „ovozemaljskog“ objašnjenja za potez čovjeka koji ugrožava vlastiti život spašavajući nekog drugog, nepoznatog. Nema nikakva ovozemaljskog objašnjenja koje bi zapriječilo mužu da napusti svoju ženu i djecu i ode s puno mlađom, bez ikakvih opterećenja osim onih alimentacijskih. I ima ljudi koji to i čine. A ipak svi mi u sebi osjećamo da to nije u redu, pa i oni koji to čine moraju prije toga ugušiti u sebi glas koji im jasno govori: „Nemoj!“ Potrebno je jako puno negativne propagande kojoj je čovjek izložen od malena da bi se taj jasni glas u dušama ljudi, koji im govori što je dobro a što nije, utišalo. Odakle taj zakon u nama? I, još važnije, što nam on govori o Onome koji ga je usadio u nas? Što nam govori o Bogu koji nam kaže: „Ne ubij!“, „Ne varaj!“...? Što nam govori o Bogu koji je u naša srca stavio vjernost kao vrlinu, ljubav prema ljudima, životinjama i prirodi oko nas kao ono što bi nas trebalo voditi te milosrđe i sućut, ali i potrebu za pravdom kao dio našeg bića? Više od bilo čega drugog taj moralni zakon u nama govori o samome Bogu, ne samo kao najveći „dokaz“ Njegova postojanja, već i kao najjači pokazatelj Njega samog, onoga što On Jest. Onako kao što je svaki zakon najjači iskaz naravi zakonodavca.

Iznad zakona ovoga svijeta

Premda često i kod mnogih zatomljen, taj moralni zakon postoji u svakome od nas. I nitko na svijetu ne može nam Boga predstaviti u ljepšem i jasnijem svjetlu od tog glasa koji osjećamo u sebi i koji nam jasno govori što je dobro, a što nije. Taj glas ne može biti od ovoga svijeta jer nas u pravilu navodi na postupanje suprotno od onoga na koje nas ovaj zemaljski svijet upućuje. Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni, oni su koji me izdižu iznad zakona ovoga svijeta, oni su koji nas uspravljaju i čine Ljudima. I oni su koji nam u svoj njegovoj veličini otkrivaju Boga samog.

   Samo treba dignuti glavu i pogledati. Gore.

   I samo treba otvoriti dušu, utišati buku ovoga svijeta kojom smo zaglušeni i... osluhnuti.

   Boga.