Australija

I tamo postoji jedna Hrvatska


Više od 20 sati leta potrebno je da biste došli do grada Geelonga ili Bijele ptice ako bismo taj toponim preveli s aboridžinskog jezika. Grad je to veličine Sarajeva, nedaleko Melbournea s kojim je vrlo dobro povezan.

Zajedničko s drugim australskim gradovima im je to što se neprestano šire zbog primanja doseljenika iz cijeloga svijeta, najprije iz Velike Britanije, kasnije iz Srednje, Istočne i Južne Europe, a posljednja dva desetljeća većinom iz Indije, Kine i drugih azijskih zemalja. I grad Geelong se zbilja širi i zanimljivo je da se ni danas u njemu ne grade velike zgrade niti neboderi, nego uglavnom obiteljske kuće koje niču kao gljive poslije kiše. I doslovno kao gljive, jer se tu - za ne povjerovati – najprije napravi krov kuće, a tek se onda zidaju zidovi.

Mala Hrvatska

Jedan dio Geelonga odavno se naziva Mala Hrvatska, a naši marljivi sunarodnjaci ovdje su napravili pravu malu revoluciju u rastu životnog standarda, kako svoga tako i onih koji su Australiju naselili i prije njih.

„Kada smo mi došli u Australiju, ova zemlja imala je oko 12 milijuna stanovnika, a danas ima više od 24,5 milijuna“, kaže gosp. Mladen Kordić, vrlo aktivni vijećnik Hrvatskog katoličkog centra Sv. Ante, te član hrvatskog društva Hercegovina Victoria.

Od tada do danas u Geelongu su napravljene mnoge lijepe svari za hrvatski narod, a njihovu marljivost i domoljubnost i danas svjedoče AHD Kardinal Alojzije Stepinac (25. svibnja 1957.), Centar hrvatske zajednice (25. travnja 1987.), NK Croatia North Geelong, HKUD Lado Geelong, Hrvatski tjedni program radija The pulse te razna umirovljenička, kulinarska i druga hrvatska društva. Osim toga, koliko je poznato, Geelong je jedinstveno mjesto na svijetu u kojemu se hrvatski jezik desetljećima uči kao redoviti predmet u  katoličkoj školi, a osim redovitih sati vrlo aktivna je i hrvatska škola subotom.

Iz svakodnevnih razgovora s ovim dragim ljudima, primjetno je da su oni koji su 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća došli kao momci ili djevojke, sada djedovi – bake, a poneki već i pradjedovi – prabake. Ti isti ljudi ponosni su što njihova djeca i unučad govore hrvatski jezik i vole svoje korijene. Zahvaljujući dobroj organiziranosti, velika većina Hrvata u Geelongu jako dobro govori materinski jezik i vrlo rado posjećuje Domovinu koja je za njih ipak nešto širi pojam od današnjih granica Republike Hrvatske. „Voljeli bismo da i svoju katoličku vjeru pokazuju ne samo raznim dobrim djelima – što uistinu i čine, nego i češćim dolaskom na nedjeljne mise“, često se može čuti roditeljska riječ upućena svećeniku.

Nove generacije i nove ideje

Pozitivnost mladih ljudi očituje se u očuvanoj solidarnosti koju su naslijedili od roditelja, u redovitom posjetu Domovini, te odmaku od nepotrebnih političkih podjela koje su se znale događati generacijama prije. Nove generacije uglavnom su usredotočene na zajedništvo, kulturu, obrazovanje i sport, a nova zaljubljivanja i ženidbe i dalje su uglavnom među Hrvatima.

Bili bismo kao katolici sretni da možemo napisati kako sekularizacija nije uhvatila hrvatski narod, no to, nažalost, ne bi bilo točno. Sekularizacija je podjednako zahvatila gotovo sve stanovnike Australije, koji u crkvu idu sve rjeđe, ali mlađe generacije Hrvata zadržali su od svojih roditelja veliko poštovanje prema crkvi i svećenicima što ostavlja otvorenu mogućnost za ponovno aktivnije sudjelovanje u životu Crkve. Tko zna, možda njihova djeca budu pokretači i budućeg ekumenizma u dijaspori, što je danas svima ravno znanstvenoj fantastici.

Već od prvih doseljenja s njima su i svećenici

Prvi redoviti dušobrižnik katolika Hrvata u Geelongu bio je don Josip Kasić, svećenik Vrhbosanske, a kasnije Melbournške nadbiskupije, koji je u Australiju došao brodom s prvim poslijeratnim generacijama hrvatskih useljenika. Nastanjen u Melbourneu, svake nedjelje posjećivao je zajednicu Hrvata u Geelongu gdje je u 7 sati ujutro punih 12 godina (1961. – 1973.) slavio misu s narodom.

Don Stjepan Gnječ, svećenik Splitske nadbiskupije, došao je i nastanio se u Geelongu, gdje je 8. srpnja 1973. u 36. godini života s crkvenim vijećnicima osnovao zasebnu hrvatsku katoličku zajednicu Geelong - Ballarat - Mildura. Don Stjepan je tu službovao punih 40 godina, do smrti 2013., a u zajednici je ostao upamćen po marljivom radu s djecom koju je poučavao vjeronauku, hrvatskom jeziku, pripravljanju predstava i sviranju različitih glazbenih instrumenata.

Don Luka i novi početak

Godine 2013. u Geelong je došao don Luka Pranjić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, koji je uskoro, 12. studenog 2014. i službeno registrirao Hrvatski katolički centar Sv. Ante. Toga dana je započeo i u vrlo kratkom razdoblju završio izgradnju kuće za svećenika te kapele koju je 12. studenog 2016. blagoslovio melbournški nadbiskup mons. Denis Hart. Don Luka je tada proslavio i svoj srebreni svećenički jubilej, čiji je najveći dio – čak 23 godine – posvetio dušobrižništvu Hrvata katolika u Australiji.

Nakon službe u Melbourneu, otišao je u Adelaide, potom u Geelong, a od 21. svibnja 2017. povjeren mu je i HKC Clifton Hill u Melbourneu, gdje mu kao pastoralni asistent pomaže australski svećenik hrvatskog podrijetla don Velimir Maglica.

Oaza mira u Bell Parku

U naselju Bell Park, u kojemu se čini da je svaka druga kuća dom hrvatskih doseljenika, izgrađena je nova kapela koja strpljivo čeka beatifikaciju sluge Božjega Petra Barbarića kako bi se podvinula pod njegovu zaštitu. Za sada, dok mu se ne pridruži budući blaženik, kapelu štiti sveti Ante iz Padove, kao i cijeli Hrvatski katolički centar. U tom lijepom zdanju svakodnevno se okupi 30-ak osoba na slavlju svete mise na hrvatskom jeziku. Kapela je opremljena prema crkvenim propisima, ali je i vrlo suvremena i prilagođena okolnostima, tako da su za vrijeme slavlja, hrvatske crkvene pjesme i drugi dijelovi mise ispisani dvojezično na velikom TV ekranu. Toplina i jednostavnost kapele sve više privlači mlade roditelje da svoju djecu donose krstiti upravo tu, a gotovo redovito sakrament biva udijeljen na dva jezika, jer mladež ipak bolje razumije engleski, a njihovi roditelji hrvatski jezik.

Nedjeljna misa središnji je događaj

Nedjeljna sveta misa više od 55 godina slavi se u australskoj župi, a novu župnu crkvu Svete Obiteljitakođer su velikim dijelom pomogli izgraditi doseljenici Hrvati, zajedno s Talijanima, Slovencima i drugima. Unatoč tomu, danas ipak plaćaju najam kako bi u njoj mogli nedjeljom slaviti misu. Tim danom crkva je od 11 sati puna vjernika Hrvata koji vjerno dolaze na slavlje euharistije. Vrlo vješto, zajedno sa svojim sestrama, crkveni zborom ravna mlada i talentirana Ana Erceg rodom iz Sarajeva, u koji – kako ističe – vrlo rado navrati.

Kako bi vjerni puk liturgijska čitanja mogao čuti iz usta nekoga od mlađih članova zajednice, marljivo ih potraži i rasporedi crkvena vijećnica i mlada majka gđa Anđela Čičak,sestra legendarnog igrača splitskog Hajduka i australske reprezentacije Josipa Skoke, koji je također član hrvatske zajednice vjernika dok su njegova dva sina redoviti ministranti.

„Dolje ispod...“

Posjetitelj ove Dobre zemlje – kako Australiju često nazivaju hrvatski doseljenici – ne može iz nje otići ravnodušan. Gostoprimstvo, ljubaznost i poštovanje neizbrisiva su odlika našeg naroda ma gdje se on nalazio. U srcu ostaje trajni biljeg da, nakon svega viđenoga i doživljenoga, i „down under“ (hrv. „dolje ispod“) postoji jedna Hrvatska, a iz njihove vjere itekako je čitljiva svjesnost da je ipak „Domovina naša na Nebesima“(usp. Fil 3,20).

KT

Župnik glazbenik

Don Luka Pranjić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, koji je u Geelong došao 2013., nadareni je glazbenik s nekoliko objavljenih pjesama, što osobnih što sa sastavom Oluja koji je također osnovao po dolasku u Australiju. Njegov vedri duh o kojem svjedoče povjereni mu vjernici, svoj izvor najvjerojatnije pronalazi u glazbi i urođenoj pedantnosti koju nosi iz obiteljske kuće u Bijelome Brdu u Posavini. Da je tomu tako, potvrđuje najčešće pitanje koje se može čuti u crkvi tijekom njegove odsutnosti ili godišnjeg odmora: „A kada će nam se vratiti naš velečasni Luka?“