Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Župa Kulina obuhvaća istoimeno selo protežući se sedam kilometara istočno od Dervente, uz prometnicu prema Modriči. Utemeljena je 25. ožujka 1967. odvajanjem od župa Žeravac i Plehan, a posvećena je svetim apostolima Petru i Pavlu. Nedugo zatim zaslugom prvog župnika vlč. Pere Anića i njegovih župljana dobila je svoju župnu kuću i crkvu koja je prema idejnom projektu arhitekata Ive Linardića i Borisa Skračića izvedena u obliku lađe, a blagoslovljena je 6. listopada 1974. po rukama banjalučkog biskupa Alfreda Pihlera.

Rat protjerao ljude

Župa je u svojim početcima brojala oko 900 duša. Mirno i pobožno plovila je posavskim njivama s kojih su žitelji baveći se tradicionalno poljoprivredom i stočarstvom brali izdašne plodove uz svoja redovita zaposlenja u nekoć dobrostojećim tvornicama u Derventi.

Šematizam Vrhbosanske nadbiskupije za 2015., ali i svjedočanstva mještana govore kako je tu poprilično perspektivnu župu uništio rat. Naime, srpski su ekstremisti 1992. protjerali župljane, a crkvu i župnu kuću minirali i teško oštetili. Manji broj župljana vratio se 2005. kada je prema prvobitnom projektu obnovljena i crkva, a 2014. župu su činile samo četiri obitelji s devet članova.

„Prema popisu iz 1991. ova je župa imala oko 950 vjernika, a ratnim djelovanjem je raseljena te danas ovdje boravi osmoro vjernika i 20-ak onih koji malo češće dolazi u zavičaj. Ono što je pogodovalo da se ljudi baš i ne vrate poslije ratnih djelovanja u ovu župu jesu raznorazne opstrukcije s raznih razina vlasti, kao i manji napadi i prepadi koji su tih neposredno poslijeratnih godina bili na povratnike, a glavni čimbenik povratka tako malog broja žitelja je nemogućnost zapošljavanja i osiguravanja trajne egzistencije na ovom području Bosne i Hercegovine iako smo relativno blizu granici s Hrvatskom i Slavonskom Brodu“, informirao nas je župnik vlč. Vlado Vrebac koji sa župničke pozicije o sličnim prilikama može posvjedočiti i u susjednoj župi Bijelo Brdo, jednoj od ratom i nesigurnim poraćem opustjelih bosanskoposavskih administrativnih jedinica Vrhbosanske nadbiskupije.

Srce vuče

„Iako su ljudi raseljeni, poprilično dolaze u rodni kraj – ako ništa onda na mise na grobljima, Uskrsni ponedjeljak i bogoslužja na patrone grobalja – Sv. Josip Radnik i Mala Gospa. Te su mise jedne od posjećenijih na kojima prijeratni župljani ove župe dolaze moliti za pokoj duša najmilijih, a onda se prisjećaju i svojeg zavičaja te svega onoga što ih za ove prostore veže. Tako mnogi ispričaju zanimljive događaje iz prijeratnog vremena, kako se ovdje živjelo i što se događalo. Prisjećajući se sa sjetom i tugom, ali i ipak s povjerenjem u Boga da će možda još jednom u Kulini tako ponovno biti“, prenio nam je mladi svećenik koji nam je otvorio i vrata crkve u kojoj Kulinčani rado mole svete Petra i Pavla, ali i u hrvatskom narodu omiljene svetce, poput Ante Padovanskog, Josipa Radnika i Majke Božje.

Patron i obljetnica

 „Ovdje u župnoj crkvi redovito svake nedjelje slavi se sveta misa, a po potrebi i na zapovjedne svetkovine. Obično se okupi onih osmoro župljana, nekad malo i manje, koji su na teritoriju župe nastanjeni kroz cijelu godinu, a u ljetnom razdoblju bude nekad i do 40 ljudi na liturgiji. To su obično oni župljani koji dođu posjetiti svoju rodnu župu. Pastoral vjernika obuhvaća i posjete i razgovor s njima. Podjela sakramenata, nažalost, zbog raseljenosti i staračke dobi župljana je, možemo reći, nemoguća, pa ovdje nema puno krštenja i vjenčanja, a nikako prve pričesti i krizme. U ovoj godini zakazani su jedno krštenje i dva vjenčanja, pa opet imamo onih koji sakramente žele obaviti u rodnoj župi“, prenio nam je svećenik koji se sa svojim malim stadom veseli proslavi nebeskih zaštitnika.

„Prije rata su se također slavile zavjetne svete mise na čast tim svetcima, a potom je bilo i narodno druženje, a onda se išlo kod nekog domaćina na ručak. U 2017. župa svoj patron slavi 2. srpnja. Pripremamo se trodnevnicama koje počinju na Petrovo, a predvode ih svećenici, domaći sinovi vlč. Mato Marijić, vlč. Anto Ćosić i vlč. Marko Zubak. Na samu proslavu patrona i 50. obljetnice župe misu predvodi pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar“, kazao je naš sugovornik.

Ljepote rada i prirode

Posvjedočio je i kako se voli susretati sa župljanima svih godišta i zanimanja te porazgovarati s njima o vjeri i svemu ostalomu što čini život i čovjeka. U to smo se uvjerili obilazeći selo čiju panoramu narušavaju devastirani stambeni objekti, ali i uljepšavaju lijepo uređene kuće, velike površine zasađene žitaricama ili pak drugim poljoprivrednim kulturama te prizori netaknute prirode u kojoj smo pronašli i neke ljekovite trave te ih ponijeli kako bismo se u Sarajevu uz čaj prisjetili ugodnog boravka u Kulini.

„Ovdje župljani žive većinom od mirovina stečenih u inozemstvu, a manji dio preživljava baveći se zemljoradnjom, tek toliko da bi sebi priskrbili osnovna sredstva za život. Ovdje imamo i primjer uspješnog poduzetnika Pere Matića koji se naveliko bavi ratarstvom. Cijeli ovaj derventski kraj i većina obrađenih njiva duguju njemu zahvalnost da su uopće kultivirane“, doznali smo od vlč. Vlade koji nas je upoznao i s roditeljima njegova radišnog župljanina – 68-godišnjom Anđom i 78-godišnjim Matom Matićem.

Ljepše već u Njemačkoj

Dočekali su nas na lijepo uređenom imanju i ispričali nam svoj život koji se protegnuo od Kuline do Njemačke i Zagreba. Naši domaćini su 52 godine u braku i izrodili su troje djece, a danas su im živa dvojica sinova i ponose se njima i njihovom djecom – Stipe je s obitelji u Zagrebu, a Pero živi na relaciji Zagreb – Kulina te u rodnom selu i šire svojim zalaganjem prkosi poslovičnoj bh. besperspektivnosti.

Anđa i Mate radili su više od četiri desetljeća u BMW-u u Njemačkoj, a o djeci im je brinula Anđina majka podižući unuke u duhu vjere i ljudstva.

Iako su mogli mirovinu uživati u njemačkoj sigurnosti ili u Zagrebu gdje su tijekom ratnih godina kupili kuću, Matići su ipak željeli doći na svoje, a želja im se ostvarila 2005. zahvaljujući sinovima koji su im porušeno obnovili i izgradili svojim rukama i novcima.

„Rodni kraj je rodni kraj – djedovina i očevina se ne zaboravljaju. To me vuklo ovamo. Tu sam se rodila, djecu porodila, gruda te tvoja vuče. Zdravlje sam svoje ostavila, ovdje gradila i nikada nisam mogla niti sanjati da ću biti u Zagrebu. Ovdje se osjećam lijepo. Nisam ugrožena ni s jedne strane, dobro smo primljeni kod svakoga. Gdje god dođem, sve je u redu dok bilo koji posao obavljam, poput traženja dokumenata. Čak ima dosta toga da mi je ovdje jednostavnije i prije završim nego u Hrvatskoj. I ljubazni su“, ispričala nam je Anđa ističući kako uživa u Kulini, što bi poželjela i drugima jer, smatra ona, u tom selu ima mnogo mogućnosti.

Dobrodušni ljudi

Anđa Matić nije propustila pohvaliti i ćud svojih sumještana koji su, prema njezinim riječima, dobrodušni i vole jedni drugima pomoći, pa se dugo u tom selu nikada nisu plaćali radnici na, primjerice, građevini – seljani bi sve jedni drugima besplatno gradili. Takvi su bili i kad se podizala župna crkva.

„Kad je 1967. došao prvi župnik Pero Anić, moj sin Stipe je prvo dijete koje je on krstio. Kulinčani su vezani uz crkvu. Tako su hrabri bili – sve su ručno napravili. Nije bilo tada 1969. miješalice – već lopata… Sve je rađeno s pjesmom i veseljem. Ljudi su sami dovozili kamen i lupali ga. Ta je crkva napravljena u veselju i slozi, a zahvaljujući pokojnom Peri Aniću i mještanima“, prisjetila se Anđa koja i sama nastoji živjeti svoju vjeru i molitvom i djelom, kao, kako kaže, i drugi Kulinčani.

Ponosni što su Bosanci

„Potrebni su volja i plan u životu. Mislim da nema bojazni da bi se ovdje moglo živjeti – i to kako. Samo kad bi ljudi počeli vraćati se. Ti si na svojem, gradiš na svojem, nitko te ne dira – ne vidim da nema perspektive. Ja vidim da je ima. A moji sinovi se tako okrenuli, hvala Bogu, da im ide sve. Jest da se pate i rade, ali, normalno, bez truda i rada nema nigdje kruha džabe. To nam mora biti jasno“, progovorilo je iskustvo naše sugovornice koja nam je prenijela i kako su njezini unuci ponosni što su Bosanci i s veseljem joj dolaze u posjete.

„Takva su i Perina i Stipina djeca. Za njih je Bosna nešto veliko. Dok su manji bili, znali su reći roditeljima kad bi htjeli na more: 'Ma, hajde – idemo u Bosnu! Kakvo more? Tamo nam je ljepše!' David mi je rekao: 'Bako, vidiš li ti ovu prirodu, šume, zrak… Mi nismo svjesni koje zdravlje ovdje imamo.' Za njih je ovdje sve: ako se ide za Bosnu, onda su radosni, a na more idu tako-tako. Moraju. Inače ovdje uživaju pravo“, uz osmijeh na kraju našeg susreta spominje Anđa s kojom se pozdravljamo kako bismo posjetili i dva župna groblja.

U Velikoj Kulini sa sjećanjima na nenadoknadive ratne žrtve zastajemo pored spomenika poginulim braniteljima Hrvatskog vijeća obrane i uz kapelicu Sv. Josipa, a u Maloj Kulini obilazimo groblje s kapelicom Rođenja Blažene Djevice Marije.

Dobri uvjeti, ali…

Na povratku u župnu kuću prohodimo zlatnim poljima diveći se krajoliku. „Kad je riječ o mogućem povratku, ovdje bi se moglo puno toga raditi, ali, nažalost, nema velike volje ljudi za upuštanje u poljoprivredne i ine projekte jer i državna, općinska i svaka druga vlast ne pogoduje baš previše razvoju ni poticaju razvitka gospodarskog života na ovim područjima. Iako su uvjeti za mnogobrojne grane gospodarstva poprilično dobri, nemamo nekih pozitivnih pomaka u tom smislu ni u derventskoj općini, pa ni u ovoj župi. Tu je i beznađe ljudi koji ipak ne vide perspektivu opstanka, rada i razvitka u svojem zavičaju“, komentira naš domaćin još uvijek nedovoljnu iskorištenost prirodnih i drugih potencijala njegove župe.

„Što se tiše budućnosti i perspektive za ovu župu, ona baš nije svijetla jer tu živi osmoro starih, a povratka za stalno nema.

Ovu župu izdvaja od drugih to da ona ima četiri živuća svećenička zvanja od kojih je najmlađi vlč. Anto Zubak, a tu su i dvije časne sestre koji na duhovni način osvjetljavaju sliku ove već razrušene i raseljene župe. Doduše, tu su i starija, prijeratna zvanja koja i danas svjedoče o kontinuitetu vjere i kršćanstva na ovim područjima“, reče nam župnik na kraju našeg boravka u Kulini iz koje odosmo s nadom da će se jednoga dana od njezinih divota moći još bolje živjeti.

Pamtiti zaslužne

Koliko stalno nastanjeni i raseljeni Kulinčani vole svoju župu i crkvu, svjedoče i njihovi darovi župi – u sakralnom prostoru i izvan njega. Prema riječima vlč. Vlade, vjernici iz Švicarske iz raznih župa Derventskog dekanata i prijatelji, predvođeni Marijom Zubakom, osigurali su veliku sliku Petra i Pavla i postaje križnog puta koje je, kao i drvorez Posljednja večera, uradio  Zoran Akmadžić.

Oltar, ambon i sjedala u crkvi dar su župljana župe Kulina, pod vodstvom Ante Marijića – Čuje, a vjernici s područja Kuline ne zaboravljaju što je za njih učinio njihov prvi župnik.  Za zasluge vlč. Pere čuli smo i od aktualnog pastira koji je baš za našeg posjeta imao posla oko postavljanja ploče koja svjedoči zahvalnost vlč. Peri Aniću.