Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

U ovom Gradu cvijeća (kako su ga nekoć zvali) u Bosanskoj krajini nalazi se devet rijeka: Sana, Sanica, Dabar, Zdena, Bliha, Majdanska Rijeka, Japra, Sasinka i Kozica, a okružen je planinama Grmečom, Muležom i Behremaginicom, stvarajući slikoviti pejzaž koji svjedoči o suživotu prirode i čovjeka.

Posjećujući ga iz pravca Ključa, naše se oči odmaraju na prelijepom prizoru široka korita ove bistre planinske rijeke. Stižemo na semafor, jedini u gradu, koji je i svojevrsna odrednica za lociranje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije koja se nalazi desno u Banjolučkoj ulici. Uskoro doznajemo da je uz crkvu i ulica Bosanskih franjevaca, novijeg nadnevka, te obuhvaća samo četiri kuće.

Dolazimo pred bogomolju koja je zadnja srušena u posljednjem ratu, a među prvima obnovljenim u Banjolučkoj biskupiji. Nasuprot crkve nalazi se velika župna kuća u kojoj nas dočekuje fra Tomislav Svetinović, župni i samostanski vikar na Petrićevcu i upravitelj u Sanskom Mostu. Dobrodošlicu nam iskazuje rakijom pokojnog župnika, domaćeg sina fra Ivice Matića koji je u župi rezidirao do svoje smrti u studenom 2022., te ga je fra Tomislav naslijedio početkom 2023.

^{Tomislav je župni upravitelj te samostanski i župni vikar na Petrićevcu}

Priča kako ima pastoralne obveze na Petrićevcu, a predaje i vjeronauk u 14 škola, tako da se Sanjanima katolicima posveti nedjeljom. „Ova je župa imala najviše 3 200 vjernika, pred Drugi svjetski rat. Pred posljednji rat bilo ih je 1 500, poslije rata 400, a danas svega 78“, predstavlja nam fra Tomislav statistike župe kako bismo odmah imali sliku o kakvoj je vjerničkoj zajednici riječ. Pripovijeda zatim kako je malo i djece, samim tim i sakramenata. Naime, tek je sedmero djece i mladih. Po jedan je student i srednjoškolac, a petero osnovnoškolaca pohađa lokalnu školu. Kako ne postoji hrvatski plan i program, s materinskim se jezikom susreću tek kroz vjeronauk koga vodi župnik u Ljubiji vlč. Zlatko Matić, dok fra Tomislav župni vjeronauk održi neposredno prije sv. mise koja je uvijek u 14:00 h. „Prošle godine imali smo četiri krizmanika jer smo spojili više generacija, a ove godine imamo dvoje prvopričesnika. Krizmu ćemo ponovno, vjerojatno, imati za sedam, osam godina, dok djeca stasaju“, objašnjava naš sugovornik. 

Teška srca priznaje kako je ovo „župa na izdisaju“, ali „nećemo je naravno napustiti“.

Priča zatim kako nije jednostavno biti na relaciji Banja Luka – Sanski Most. „Kamo sreće da je cestovna komunikacija bolja, bilo bi samo 58 km, jer to je regionalna cesta. Ima oko 8 km prašumskog puta, ne makadam, nego prašumski put. Tim putem se ne prometuje, samo kamionima koji izvlače šumu i terencima. Naime, to je zbog sukoba interesa. Postoji jedna općina Oštra Luka u Republici Srpskoj i ona teritorijalno obuhvaća taj 'džep'. Kad bi se cesta radila, oni bi bili malo ostavljeni po strani jer brojni Sanjani bi novim putem išli do Banje Luke, a ne preko Prijedora, i to njima nije u interesu“, objašnjava fra Tomislav, dodajući kako zbog toga putuje gotovo dva sata do Sanskog Mosta.

Uz to, ističe kako su ceste do groblja u jako lošem stanju. Postoji gradsko groblje koje je zajedničko katolicima, pravoslavcima i muslimanima. O njemu brigu vodi komunalno poduzeće te je u dobrom stanju, ali se za seoska groblja moraju sami organizirati.

„Našli smo čovjeka koji se vratio iz Njemačke i koji je pokazao dobru volju preuzeti brigu oko groblja. Također, pisali smo zamolbu Općini da nam se osigura kosilica ili trimer za početak, jer se ovdje teže dolazi do novca. Nas je manjina, kao i pravoslavnih, tako da ima širine vlasti“, ističe župni upravitelj spominjući kako je dobra suradnja s civilnim vlastima.

A surađuju i s raseljenim vjernicima koji su voljni pomoći te daju sredstva za uređenje župnog dvorišta. „Budući da se sprema patron i 140. obljetnica utemeljenja župe, jedan od ozbiljnih problema je dvorište koje je ledina, nije travnjak, te se narod može i ozlijediti. Malo smo prorijedili stabla, jer su neka bila bolesna, a neka je vjetar srušio, tako da želimo imati sve spremno za patron. Uspio sam biskupa (banjolučki biskup mons. Željko Majić) 'zauzeti', pa sam rekao vjernicima da i Jajce slavi Veliku Gospu, 'ali biskup dolazi vama gdje vas ima samo 78'“, priča kako nastoji potaknuti župljane na okupljanje u što većem broju. Priznaje da je to jedini dan kad ih dođe više jer ni za Uskrs ni za Božić ih ne bude ni 100, a kako su oko Gospojine brojni na odmorima te je neradni dan u više zemalja, vjernici se nakratko vrate svojim kućama.

„Planirana je i trodnevnica nakon koje i kulturni program. Nastupit će zbor Harmonija iz Sanskog Mosta koji ima toliko širok repertoar da pjevaju i crkvene pjesme, iako većina članova nisu kršćani“, iznosi kako se pripremaju za ovu veliku obljetnicu.

Dok obilazimo radove, župni upravitelj nam objašnjava kako se ova župa „malo seljakala“. Naime, na njezinu današnjem području u 14. stoljeću spominje se nekoliko crkava o kojima nema traga u 16. stoljeću kada je u Kamengradu kod Sanskog Mosta postojao franjevački samostan komu se također gubi trag. Kamengrad i Stari Majdan su se zatim spojili u jednu župu koja je iščezla u vrijeme Bečkog rata krajem 17. stoljeća. Župa Majdan spominje se 50-ak godina kasnije, ali nema crkvu niti župni stan. Početkom 19. stoljeća sjedište župe preneseno je u Sasinu, a od 1884. je u Sanskom Mostu.

Crkva je izgrađena 1896., ali kako su je srpski ekstremisti do temelja srušili 1995., jedino u njoj što je ostalo od prije rata su postaje križnoga puta. Njih je iznio iz crkve tadašnji župnik fra Mijo Rajič kad je doznao da će crkva biti napadnuta. „On se sklonio kod jedne pravoslavne obitelji. Da je ostao spavati u župnoj kući, stradao bi jer kad je crkva minirana, dio zvonika koji je pao, srušio se na stranu gdje je kuća“, objašnjava uvodeći nas u crkvu.

Krasotica je to svijetle unutrašnjosti kojoj je novi život dan 19. rujna 1998. kada je blagoslovljen kamen temeljac. Ono što je ostalo iz nekih ljepših vremena su postaje križnog puta srpskog slikara Petra Mandića koje su izazvale skandal 1980-ih. Naime, umjetnik je likove integrirao u ondašnje društvene prilike, te se na slikama mogu vidjeti prikazi tadašnjih moćnika u ulozi Isusovih progonitelja, odnosno Židova i Rimljana. Predstavljeni su čelnici partija te drugi vladajući likovi, a slike danas svjedoče o prijeratnoj tradiciji sanske kolonije naive. 

Pred njima se mole sanski katolici i danas. Jedna od njih je i Marija Kavrinović koja sa suprugom Josipom i sinom Milom živi nedaleko od crkve, nekoć selu Poljak, a danas mjestu koje pripada gradskoj zoni. Pitamo ju da se za nas prisjeti i usporedi vrijeme nekoć i danas te kako su katolici ovog podneblja prije živjeli.

„Prije se išlo redovito u crkvu, svi su se sakramenti redovito primali. I pomagali smo crkvi, koliko je tko mogao. Međutim, uvijek je bilo onih koji nisu išli u crkvu“, priča Marija. Prisjeća se zatim rata. Ističe kako su u svojoj kući bili cijeli rat, iako su brojni Hrvati izbjegli. „Mi nismo nigdje išli. Iz našeg sela dvojica su ubijena, jedan je nestao, ne zna se za njega. Mi smo ovdje dobro prošli, u odnosu na druga sela. Straha je bilo uvijek, ali nisu nas tukli, pljačkali ili palili, te smo mogli od svoga rada živjeti. Bogu hvala nismo bili ni dugo bez svećenika jer je i on s nama bio do 19. kolovoza kada je crkva srušena. Dva mjeseca kasnije došao je fra Ivo Orlovac, a i narod se počeo vraćati. Stariji doduše, jer su mladi izgradili drugdje svoje živote“, pripovijeda naša sugovornica, šaljivo dodajući kako je ona danas među mlađima, „a 75 mi je“.

^{Marija sa sinom Milom}

Ipak, „držimo se koliko možemo“, hrabro dodaje ova župljanka. „Ja odem u crkvu na misu i što god treba ako mogu, pomognem“, kaže, a fra Tomislav dodaje kako „ovdje ručka uvijek ima“. „Tko je gladan, ne bira. Ja sam voljna pomoći, ili savjetom, radom ili novčano. I sinovi su mi prilično angažirani“, govori o trojici sinova koji žive u Zagrebu i Austriji, ali se uvijek rado vraćaju. „Oni su mi desna ruka“, veli župni upravitelj.

Marija priznaje da ne mogu raditi oko stoke i baviti se poljoprivredom kao prije, ali je ipak zahvalna Bogu jer obrađuju malu bašču za sebe, djeca također pomognu, kao i Milina invalidnina s obzirom da je ovaj 54-godišnjak osoba s poteškoćama u razvoju i nepokretan. 

„Mi smo ovdje većinom starija populacija, bolesni, k'o kad godine pritisnu, pa tko nema auto… I suprug i ja vozimo, tako da smo mobilni. Puno nam znači crkva i svećenik. Ako ima pastira, stado je tu jer ga on okuplja, a kad njega nema, stado se rasprši, razbježi, podivlja. Puno nam znači da ima netko tko će nas okupljati, u koga možemo vjerovati“, kaže Marija zaključujući kako „najviše volimo gdje smo naučili“.

Život katolika u Sanskom Mostu nije jednostavan. Vjernici su stariji, i prvi dojam je kako zajednica ide svome kraju, ali ipak ima nade jer, kako nam je ispričao fra Tomislav, iznenadila ga je informacija da se pojedini vraćaju, prave kuće i planiraju život iznova.

Crkva i svećenik središte su ove zajednice, kako fizički, s obzirom da Hrvati žive oko crkve, tako i duhovno. Jer, unatoč mješovitim ženidbama, „ujak“ je prihvaćen te se u župnim statistikama tako nalaze pravoslavni, muslimani i ateisti zato što katolik u njihovim obiteljima nije napustio svoju Majku.

Ostaje gajiti nadu da će ih Majka nastavljati okupljati te da će se ova zajednica početi obnavljati kako bi vratila sjaj bogate prošlosti.

(Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku br. 23, 9. lipnja 2024.)