Piše Josip Vričko

Nije se danas, kao što je to nekad bilo, lako - preko Vogošće - probiti do Čemerna. Uvijek se, mada nam to izgleda nevjerojatno, u Bosni grade, ili makar popravljaju, neki putovi. I eto gužve. Nije važno što je radno vrijeme, a nije (čak) ni petak, kada u nas tradicionalno još negdje oko podne počinje vikend... Svi nekud voze. Ipak, evo nas u Ljubini, gdje nas čeka vlč. Ivo Jezidžić, župnik u župi Sv. Ilije proroka.

Župnik nam rado pokazuje crkvu blaženog Ivana Merza, čiji je kameni temelj blagoslovio Sveti Otac Ivan Pavo II. u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., iste godine 16. studenoga blagoslovljeni su crkveni temelji, a crkva - prva u BiH posvećena tome blaženiku -  posvećena je 10. prosinca 2006.

Naš župnik

Don Ivo je u ovoj župi od 2013. I voli kazati kako je ovdje (još) novi; Kasnije ćemo se uvjeriti kako njegovi župljani ne misle tako. Već je, naime, dosta uradio, srodio se s ovim krajem... naprosto on je sada „njihov župnik“. Iako svi, pa i sam velečasni, kaže kako su mu i predšasnici mnogo toga dobroga ostavili.

Brzo, međutim, ostavljamo Ljubinu, sadašnje sjedište župe, i krećemo ka bivšem -Taračin Dolu; Župljani se, naime, tradicionalno ovdje okupljaju uoči proslave  Sv. Ilije Gromovnika e kako bi uredili prostor oko obnovljene, mada još nedovršene, crkve i kako bi sve bilo spremno za 20 srpnja. Prema odredištu se vozimo vijugavom cestom, a don Ivo pripovijeda kako su nekada djeca iz okolnih sela ovim više-manje istim putom, koristeći tek pokoju šumsku prečicu, išli na vjeronauk. I uvijek je, veli, crkva bila puna.

Danas, svjedoči don Ivo, ovdje žive 124 župljana, a ove su godine bile samo dvije krizme. I pitanje je, kaže, kad će biti opet. „Dosta ljudi iz ovog kraja je izbjeglo u Golubić kod Knina. U jednom periodu u tome je selu bilo čak 200 kuća naših, ovdašnjih ljudi. No većina ih je u međuvremenu, trbuhom za kruhom, otišla na Zapad. Ipak, za Sv. Iliju veliki broj ih se sjeti rodne grude i obavezno dođu“, kaže župnik.

Kako se bližimo Taračin Dolu, pogled na dolinu što je ostala iza nas sve je ljepši, gotovo ostavlja bez daha. Nakratko se zaustavljamo da bi nam naš domaćin pokazao kako se zvonik crkve blaženoga Ivana Merza, iako nevelik, vidi i s ovih visina. A gotovo smo na kilometar iznad Ljubine. Točnije, obnovljena zavjetna crkva posvećena čemerskom patronu nalazi se na 999 metara nadmorske visine.

Usput nailazimo na staru osnovnu školu, zapravo njezine ostatke, što je još jedna rana iz posljednjega rata, koji je u ovome kraju ostavio strašne posljedice. U samoj blizini crkve obnovljene su dvije kuće, zapravo sada (samo) vikendice, jer vlasnici koji su ovdje odrasli, sada su daleko od svoga rodnog sela. Ali, nisu ga zaboravili i često su na starom ognjištu. Pred crkvom je (radna) akcija pri kraju, već se uvelike dimi roštilj, a sudeći po svemu ni „tekuća pitanja“ neće biti preskočena.

Stadler je župu povjerio pravom zaštitniku

Među udarnicima je i Iljko Barić, sin ovoga kraja, ali i kroničar čija je knjiga Taračin Do, vrijedno svjedočenje o povijesti ovoga kraja.

„Više od jednog stoljeća Taračin Do bio je zemljopisni, duhovni, prosvjetni-kulturni, pa i administrativno-upravni centar šireg područja, koje je sačinjavalo dvadeseta sela smještenih između Semizovca i Srednjeg, u slivovima rijeka Ljubine i Misoče. To je područje od ranih sedamdesetih prošloga stoljeća obuhvaćalo teritorij tadašnje mjesne zajednice Taračin Do, koja je pripadala općini Ilijaš, sa dijelovima MZ Srednje (mjesno područje Ljubina i Stupe – općina Ilijaš), kao i MZ Gora – općina Vogošća, te sela Nasići, Rijeka i Dolovčići, koja pripadaju MZ Mahmutović Rijeka u općini Breza“, objašnjava Barić, naglašavajući kako je sjedište župu Čemerno, koju je 1882.utemeljio nadbiskup Josip Stadler i stavio je pod zaštitu Sv. Ilije Proroka – zaštitnika Bosne, 111 godina (do rata u BiH) bilo ovdje, u ovome vrletnome selu. Napuštenom, kao što su, nažalost napuštena i brojna druga ovdašnja sela.

Od neumornog ovdašnjeg kroničara doznajemo i kako postoje dvije verzije o završetku izgradnje crkve, koja je uslijedila odmah nakon utemeljenja župe; Po nekim izvorima crkva je dovršena 1888., a po drugim dvije godine kasnije.

Barić drži kako je ovaj drugi nadnevak vjerodostojniji, jer je crkva blagoslovljena uoči Ilindana 1891.  Rekonstruirana je, i oko toga nema dvojbe, 1968. A u posljednjem ratu, srpske su je vojne snage u svibnju 1993. srušili do temelja. Spašena je samo zavjetna slika Sv. Ilije proroka iz 1932. I eno je resi (zasad) improvizirani oltar.

Na tim je temeljima, istina nešto manja, obnovljena crkva i evo ovoga će je Ilindana ispuniti župljani i kada će, makar i nakratko, Tarčin Do podsjetiti na neka bolja vremena. A tih se vremena sjeća najstariji župljanin Mato Ivanić, član Pastoralnog vijeća i desna župnikova ruka.

„Bilo nas je nekad u ovome kraju blizu 2 500. Odmah poslije rata vratilo se dvjestotinjak, a sada nas je još manje. Najgore je što nam odlazi omladina. Usprkos tomu što nas je malo, uspjeli smo izgraditi crkvu u Lubini, a vjerujem kako ćemo uskoro i ovu, našu staru, i nama osobito važnu, zavjetnu crkvu u Tarčin Dolu kompletno završiti. Kao što vidite, ona je spolja gotova, još je trebamo unutra dotjerati“, svjedoči Ivanić, uopće ne dvojeći hoće li župnik Jezidžić dovršiti (i) ovaj posao.

Da nije bilo Bošnjaka...

U zavičaj se (odmah) 1996. vratio Jozo Jozić, gospodarstvenik čije je poduzeće, tijekom svih ovih poratnih godina, angažirano na brojnim projektima. Mogao je živjeti bilo gdje, ali nikad o tomu zapravo nije niti razmišljao.

„Vratilo se, više-manje, deset posto prijeratnog stanovništva. Nije nas to, međutim, ni u jednom trenutku deprimiralo. Naprotiv, zbili smo redove i, evo, rezultati se vide. Sačuvali smo jezgru, a vrijeme je pokazalo kako je riječ o doista zdravom jezgru“, kaže Jozić, osobito naglašavajući ulogu susjeda.

Iz njegova svjedočenja, jasno je kako ovdje nema suživota. Ovdje se živi – zajedno. „Otvoreno da vam kažem, ovu su našu zavjetnu crkvu ponajviše obnovili Bošnjaci, naši susjedi, dobri ljudi. Da smo se uzdali (samo) u našu dijasporu... mrka kapa“, tvrdi Jozić.

A najbolja potvrda toga zajedničkog - ne, dakle, „SU“ - života je baš ova priprava za Ilindan; Uz obitelji Barić, Ivanić, Ilić, Mijatović i Jozić, rukave su prošle srijede zasukali i Spahići, Šabići, Šehići, Nahići... Poslije su svi bili i na misi koju je predvodio don Josip Vajdner uz suslavlje don Ive.

„Nije to“, kaže nam župnik, „zato što ste vi novinari tu, pa, eto, k'o za slikanje. Nema Ilindana da ovdje s nama nisu naši susjedi Bošnjaci. Ovdje se naprosto tako živi. Ovi su ljudi zajedno bili u ratu, prošli najgore... Ta ih je nevolja zbližila i ništa to ne može promijeniti.

Napretkova misija

A da je tomu tako, potvrđuje i Marioneta Ilić Jureta, inače novoizabrana predsjednica HKD Napredak – podružnica Ilijaš. To je glasovito hrvatsko kulturno društvo na području ove župe djelovalo od 1923. do '45., kada je Društvo zabranjeno. Prije šest godina je obnovljeno. Vodio ga je, više nego uspješno, Iljko Barić, koji je u gospođi Ilić Jureta prepoznao baš ono što treba Napretku kako bi nastavio svoju misiju u ovome kraju.

„U svim akcijama Napretka sudjeluju i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, po tomu nas poznaju i po tomu smo, kazala bih, jedinstveni u Bosni i Hercegovini. Zajednički smo radili i radit ćemo na obnovi starog grada Dubrovnika, koji pomalo postaje simbol Ilijaša i koji pruža velike turističke mogućnosti. Od velike nam je pomoći i to što nam je naš načelnik Akif Fazlić uvijek na raspolaganju“, kaže nam sugovornica.

Nakon već spomenute (zajedničke) mise, ilindanski su se akcijaši - kako i jest ovdje red i običaj - uhvatili u kolo i s pjesmom smo dočekali prvi sumrak. Neobično, za ovo doba godine, hladan. „Sad znate“, poučio nas je gospodin Jozić, „zašto se u nas kaže: Kad ideš na Tarčin Do za Sv. Iliju ponesi kaput. A zimi ne moraš...“

 „Otvoreno da vam kažem, ovu su našu zavjetnu crkvu ponajviše obnovili Bošnjaci, naši susjedi, dobri ljudi. Da smo se uzdali (samo) u našu dijasporu... mrka kapa“, tvrdi Jozić