Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Boračko jezero smjestilo se na sjeveroistočnoj podgorini gorostasne planine Prenj, a leži u kotlini u donjem kraju Boračke Drage na nadmorskoj visini od 402 metra. Taj prirodni dragulj na kupanje, kampiranje, roštilj, ribolov i rekreaciju odavno poziva domaće i strane ljubitelje prirode, koji svim osjetilima upijaju čiste i čudesne vode i okolne krajolike. 

Tragovima drevnih putnika

Do jezera se i danas stiže kroz mjesta prohođenja važnih putova daleke prošlosti. Od Konjica kroz dolinu Bijele pa preko sedla Vrabač, visoravni Boraka i Boračke Drage sezale su tako i čuvene Rimska cesta i Mostarska džada. I mi ćemo tragom tih drevnih trasa do našeg odredišta prijeći punih 20 kilometara, kako nam reče naš vodič, umjetnik Radoš Mićević čija obitelj nedaleko od jezera ima posjed pa odlično poznaje putove i kraj. Seoska imanja u Bijeloj zamjenjuju serpentine. S Vrabča se zatim otvara panorama Konjica, a putokazi nas dovode u selo Borci na Boračkoj visoravni u podnožju istočnih padina planine Borašnice, inače područje s arheološkim tragovima života iz starijeg i mlađeg željeznog doba. 

Priroda ima prednost

Usput se zaustavljamo na bitnim mjestima u sjećanju i na karti kako bismo dopunili našu jezersku priču. Radoš nam kaže da tu od davnina ljudi obrađuju zemlju i uzgajaju ovce, krave, koze... Zastajemo jer stado ovaca ima prvenstvo prolaza do obližnje livade preko puta ruševina Elplina, nekadašnje tvornice hraniteljice tog kraja. Dok čekamo „zeleno svijetlo“, upijamo miris ljekovitih i drugih trava netaknutih viškom civilizacije. Uživaju i ovčice dok se iza njih u jesenjem koloritu bijeli pravoslavna crkva sv. Apostola Petra i Pavla izgrađena 1896. Uz nju u boračkom kraju, podsjeća Radoš, još je nekoliko znamenitosti proglašeno nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine – nekropola stećaka na lokaciji Kaursko groblje s 121 nadgrobnim spomenikom, i Vila Šantića koju je 1902. izgradio barun Benko.

Zatočenik ljepote

Skrećemo na kišama ispranu makadamsku cestu do te austrougarske vile koja je kroz burnu povijest mijenjala znamenite stanovnike (među kojima bijaše i Aleksa Šantić) i namjene (kuća nekoć postade i partizanska bolnica), a u njoj je posljednje godine odživio bh. akademski slikar svjetskog glasa Lazar Drljača (Blatna kod Bosanskog Novog, 10.  listopada  1882. – Konjic, 13. srpnja 1970.), koji je i pokopan nedaleko od te nekad lijepe građevine, a danas otužne ruševine. Stećak s paletom i kistom je znak da je još tu. Tišinu remetimo razgovorom s Radošom. Pričamo o umjetnosti, onoj istinskoj koja izvire, ako pažljivo gledamo, iz svakog pokreta života. „Ljudi ovog kraja su ponosni što imaju Lazara Drljaču. Velikana koji je napustio sjaj europskih prijestolnica i živio u skladu s prirodom. Šteta što ga ni u njegovo vrijeme ni danas mnogi ne razumiju“, govori Radoš i obogaćuje nas s nekoliko anegdota koje su mu o genijalnom umjetniku i osobenjaku prenijeli stariji rođaci. Jedna od njih je i ova: Kad su mu u Šantića Vilu donijeli ležaj, on nije želio spavati na njemu, nego je na pod sobe razastro suho lišće pa legao na njega. U svakom pogledu živio je u dosluhu s prirodom, u njoj je, tvrde upućeni, nalazio i sastojke za boje ostavljajući živima one iste motive koji su mu te boje dale. Tako je gospodin Lazo izražavao poštovanje i vraćao dug neprocjenjivom blagu. Bio je, prozvaše ga tako, zatočenik ljepote, posebno zaljubljen u Boračko jezero i Prenj.

 

Pogled s vidikovca

Napuštamo nekadašnju okućnicu vile. Nastavljamo prema jezeru i diveći se raskošnim krošnjama koje uokviruju ne preveć široku, ali protočnu glavnu cestu koja, napominje Radoš, nije nepoznata ni divljim svinjama i vukovima iz obližnjih gudura. Zastajemo na Vidikovcu s kojeg Boračko izgleda poput madeža na leđima nekog usnulog diva. Pitamo se kako je taj biljeg nastao. Neki mještani će nam možda na to odgovoriti pričom iz davnina prema kojoj je u kotlini bilo naselje, potopljeno po kazni zbog bešćutnosti njegovih stanovnika. A ako konzultiramo stručne studije, doznat ćemo da o postanku Boračkog jezera postoji više hipoteza i znanstvenih tvrdnji, ali prevladava mišljenje da je ono isključivo glacijalnog podrijetla. Svoju dugovječnost održava hraneći se većim dijelom iz Boračkog potoka, kao i iz mnogobrojnih priobalnih, obalnih i podvodnih izvora koji jezerskoj vodi određuju čudesan ritam kretanja i lokalno nisku temperaturu. Iz jezera voda otječe otokom Šišticom koja se tri kilometra nizvodno probija klisurom pa vodopadom obrušava u Neretvu. Znanstvena istraživanja i mjerenja na Boračkom jezeru počinju od dolaska Austro-Ugarske na naše prostore – prva je 1892. obavio J. Karlinski. Realno je pretpostaviti kako su se otada do danas dimenzije jezera mijenjale, a prema raspoloživim podatcima mjerenja iz 80-ih (novija nisu registrirana), jezero u brojkama izgleda ovako: površina 240 808 m2, dužina 762 m, maksimalna širina 408 m, srednja širina 316 m, dužina obalske crte 2 400 m, najveća izmjerena dubina 13,8 m, srednja dubina 10,3 m, zapremina 2 490 857 m3 (Spahić M., 2003.). 

Prvi turisti

Prvi objekt rekreacijsko-turističkog sadržaja s 30 ležaja izgradilo je 1934. uz obalu sarajevsko Turističko društvo Prijatelj prirode. Ostat će zabilježeno da su tu članovi društva tijekom II. svjetskog rata sklonili njemačke antifašiste. U znak zahvalnosti, prognanici napraviše zdenac Vrelo slobode čiji ostatci na prošlost podsjećaju s glavne plaže. Izgradnjom ceste poslije II. svjetskog rata jezero je oživjelo gradnjom odmarališta tadašnjih republičkog Izvršnog vijeća (objekt Borašnica) i Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova (objekt Prenj), dok je 1956. Zavod za zaštitu prirodnog i kulturno-povijesnog naslijeđa SRBiH među prvim objektima u Bosni i Hercegovini pod zaštitu stavio Boračko jezero proglasivši ga geomorfološkim spomenikom prirode. Pedesetih i šezdesetih niču i druga odmarališta te bungalovi, a početkom sedamdesetih i vikendice.

U živoj umjetničkoj slici

A mi, zaboravivši brojeve, žurimo uroniti u živopisnu umjetničku sliku, poput one sa štafelaja Lazara Drljače. Bajkovitom stazom prostrtom jesenjim tepihom koračamo do vode iz koje rastu trske, šaše i lokvanji. U ocjeditom dijelu obala divljaju šikare i šibljaci, a u blizini stasavaju vrbe, johe i topole te endemične zajednice submediteranskih livada. Jezerski živi svijet ne vidimo, ali znamo da je bogat u svojim biljnim i životinjskim vrstama na dnu, u vodi i na površini. Spomenimo neke – plemeniti rak, vodeni moljci, larve vilinskih konjica, vodeni cvjetovi, vodeni puževi, pijavice… U jezeru obitava i osam vrsta riba iz porodica salmonida (potočna pastrva, kalifornijska pastrva i jezerska pastrva) i ciprinida (šaran, babuška, klen, gagica i pliska). Tu je i suvremeno ribogojilište i mrjestilište autohtonih ribljih vrsta. Upijajući eksploziju boja dozrele jeseni, zaključujemo kako prenjski dragulj blista u svim godišnjim dobima. Svako ima svoj odsjaj. U studenom jezero utihne obnoviti svoju raskošnu ljepotu, stopivši se kameleonski sa svakim listom s okolne padine u regenerirajuću osamu. Sa sjevernih padina na mirnoj površini ogledaju se hrastovi, a s južnih bukve. S viših predjela kolorit obogaćuju zimzeleni, poput crnih borova čije krošnje nalik na kišobrane daju specifičnost pejzažu jezerskog okružja. 

U okrilju tišine

U obilju detalja primjećujemo jednu prkosnu vrbu za koju je gravitacija tek pojam, ali ne i zakonitost. O njoj je svojedobno poznati autor dokumentarnih filmova i veliki zaljubljenik u prirodna blaga Dinno Kasalo snimio svoj četvrti film s Boračkog jezera. Također je, prisjećamo se, uradio i dokumentarac Radoš o našem svestranom vodiču, za čiji je raskošan slikarski talent doznala domaća i inozemna javnost. Obilazimo neke lokacije tog snimanja i izvora inspiracije mladog umjetnika. Ne susrećemo ribolovce koji do proljeća i početka ribolovne sezone moraju mirovati u svojim ribarskim pričama. Nema ni pataka da nam mahnu, sunce začas pređe preko naoko glatkog gorskog oka i ostavi tišinu da kraljuje sama. Etnoselo, kamp, izviđački logor, vikendice i kuće prihvaćaju ista pravila. Miruju skloništa na temeljima i na kotačima. Tek dimova kosa iz lijepo uređenih vikendica i drugih objekata poručuje da tu ima živih ljudi. I poneki se glas javi, ali ne onako glasno kao u ljetnoj vrevi kad obalom i duž jezera odzvanja oduševljenje prirodom na raznim jezicima. Na odlasku u objektiv hvatamo još nekoliko kadrova koji će nam načas odagnati sivilo gradskog betona.

U priču se telefonski uključuje i Biljana Handžo koja nije mogla s nama zbog svojih obveza glasnogovornice i suradnice za kulturu u Općini Konjic. Kaže nam kako će ona u svoju boračku vikendicu stići tek sutradan kako bi uživala i u prizorima najraskošnijeg godišnjeg doba.

Dimenzija smiraja

Svatko tko se prema jezeru penje serpentinama od Šahinovića kose, nastavlja Biljana, ima osjećaj da prelazi u jednu potpuno drugu dimenziju smiraja. Zato to područje toliko privlači one koji žele dragocjene trenutke samo za sebe. „Živimo u mentalnoj žurbi, pod stalnim stresom od neizvjesne sutrašnjice, u vremenu kad danas ne znamo što će sutra biti s našom cjelokupnom egzistencijom. Jednostavno osjećamo nesigurnost i u toj nesigurnosti bježimo u prirodu. Sve više ljudi petkom na kraju radnog tjedna pohode vikendice koje sve češće postaju kuće za življenje. Stanove ostavljamo u gradovima i služe nam da u njima jednostavno odživimo radno vrijeme, a onda zapravo živimo u preostalom slobodnom vremenu“, priča nam Handžo dodajući kako gradski ljudi, ostavivši grčeve svakodnevnih problema, uz rakijski kazan ili na sunčanoj plaži postaju druge osobe – druželjubive, opuštene, vesele i nježne. Predivan je osjećaj, nastavlja ona, pobuditi se ujutro kada sunce izlazi na istoku pa ga pratiti na horizontu do zalaza na zapadu... „Tek u trenutku kada čujete šušanj lišća pa tišinu, shvatite da ste se sastavili sa sobom, s Bogom. U tom trenutku osjećate sveprisutnost i onog božanskog u vama, koje se budi s tom prirodom“, pripovijeda nam naša sugovornica dodajući da u takvu ozračju čovjek postaje svjestan svojeg postanka te činjenice da je jedina suština ovoga života povratak kući, povratak Bogu. „Kada prirodu spoznajete na način da ste suživljeni s njom i da je i ona dio vas, tada osjećate bogatstvo ovoga života“, govori Handžo pozivajući tako sve koji mogu da uz Boračko jezero pronađu ljekovit mir koji će ih obogatiti, potaknuti na razmišljanje, razvedriti ih i učiniti barem malo boljim ljudima.
 

Vraćanje starog sjaja

Do rata je boračko gorsko oko bilo omiljeno mjesto za odmor, a posebice popularno među mladima – izviđačima, sportašima, ferijalcima. Prema riječima Biljane Handžo, kraj rata Boračko jezero dočekalo je devastirano, a posljednjih nekoliko godina mnogo se ulaže u vraćanje starog turističkog sjaja. Općina je, napominje ona, obnovila vodovod i rasvjetu oko jezera. Izgradili su se i novi hoteli, apartmani, bungalovi, ekoselo... Tijekom sezone, od svibnja do kraja listopada, mnogo je izletnika. Izviđači ljeti ponovno oko vatre predu svoje priče i nose ih po cijeloj BiH i dalje. Vikendice su sve ljepše i udobnije. Sve je više oduševljenih stranaca koji mještane podsjećaju na bogatstvo kojim raspolažu…