Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Župu je službeno osnovao prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler 1890., no njezini marijanski korijeni sežu i više od stoljeća prije. Naime, prvi put 1710. pod nazivom Sarajevsko Polje bila je uspostavljena župa s Gospinom kapelicom, ali je ubrzo postala filijalom župe u Sarajevu.

Spominje se i kako su vojnici generala Josipa Filipovića kada su 1878. pobijedili Osmanlije i zauzeli glavni grad BiH, došli upravo na Stup zahvaliti Gospi za pobjedu.

Unikatna crkva
Kako je štovanje Majke Božje raslo u ovom sarajevskom naselju, nadbiskupi Stadler i Ivan Šarić zdušno su se zalagali da se ovdje stvori glavno marijansko svetište u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Znamenitiarhitekt Josip pl. Vancaš projektirao je i ovu crkvu koja je izgrađena 1892., a nacionalnim spomenikom proglašena 2006. Iako je crkveno zdanje u posljednjem ratu zapaljeno, zavjetna Gospina slika je spašena. Crkva je temeljito obnovljena 1995. – 1997., te je tom prigodom zvono darovao sveti papa Ivan Pavao II. prigodom svojeg pohoda Sarajevu.

Njezinu unutrašnjost pomogao je urediti austrijski Vojni ordinarijat i ukrašena je posebnim umjetničkim djelima, petokrilnim oltarom intarzija – drvenih mozaika. Kada su krila zatvorena, prikazano je raspeće, a kada su otvorena, možemo vidjeti Kristovo uskrsnuće. U dnu oltara je predstavljena scena Pieta. S lijeve strane je kip Srca Isusova, a s desne zavjetna slika Gospe Stupske.

I glavni oltar urađen je od drveta kao i propovjedaonica, te postaje križnog puta koje su djelo austrijskog umjetnika Wernera Eigla, autora i intarzije te ograde kora. Inače, kada su u crkvi postavljeni ovi posebni mozaici, ona je tada bila prva u svijetu koju su resila ovakva umjetnička djela.

Mjesto susreta
U prostranom i uređenom župnom dvorištu, uz crkvu se nalazi možda i omiljeno mjesto vjernika, i to ne samo katolika – Gospina spilja. Odatle su se brojne molitve uzdigle k nebu i pronašle svoj put do uslišanja…

U došašću ovo dvorište postane odredište, ne samo župljana Stupa – što i jest uobičajeno, nego i svih Sarajlija i ljudi dobre volje jer se već nekoliko godina organizira Advent na Stupu. Tada ga uz brojne ukrase i lampice ispune drvene kućice iz kojih se šire mirisi slanih i slatkih delicija, te neizostavna kuhanog vina. A sve to s jednom dubljom i humanijom nakanom – pomoći bližnjem u potrebi.

Spomenimo još kako dvorište okružuju i Osnovna škola Katoličkog školskog centra Sv. Josip, vrtić Sveta Obitelj te Caritas Vrhbosanske nadbiskupije.

„Stupske švrake“ nisu zašutjele
Nas su po dolasku umjesto župnika i župnog vikara dočekali vrijedni župljani i župljanke koji uistinu ovu župu čine živom, a među njima je bila i Ivona Šagolj, članica župnog zbora i HKUD-a Don Ivan Trobentar, koja kaže da joj je župna kuća drugi dom. I dok nam ona to govori, na vrata sa smijehom i anegdotama ulaze župnik i čuvar svetišta preč. Miroslav Ćavar, sarajevski dekan i direktor Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije, te župni vikar vlč. Ivan Mijać. No, s njima razgovor nastavljamo nešto kasnije...

Ivona nam priča kako zbor pamti još otkad je imala 10 godina. „Tada je zbor vodila s. Pia, i okupljao je dosta mladih, možda 20-ak. Zvali smo se 'Stupske švrake'“, simpatično će uz osmijeh ova mlada župljanka o imenu koje joj je posebno drago, dodavši kako se nakon odlaska s. Pie zbor „raspao“. „Mi mladi samo pjevali tako s bakicama – ništa organizirano, nego nismo dopuštali da misa ne bude pjevana (…) Dolaskom novog župnika, vlč. Miroslava, 2009. pokrenuta je inicijativa za ponovno oživljavanje liturgijskog pjevanja. Potom je i za župnog vikara došao vlč. Marko Škraba koji je okupio mlade pjevače i svirače iz župe te je zbor zaživio, ali je zadržao naziv 'Stupske švrake'. Mislim 2020. s nama su počeli raditi Marija Ivančević Stipić koja svira klavijature i njezin suprug Davor koji svira gitaru. Također, Eva svira violončelo. Otad smo baš aktivni, imamo probe po dva sata, znamo vježbati i radnim danom. Sada nas ima 15-ak“, dodaje Ivona o zboru koji se sada i „službeno“ zove Mali Rim.

Ona je zajedno s brojnim drugim župljankama i župljanima – mladim i starijim jako aktivna u svemu što se radi ovdje. „Realiziramo puno aktivnosti, od Adventa na Stupu do Dječjeg ljeta – kada radimo i radionice za djecu. Također, tu je Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Don Ivan Trobentar u sklopu koga je i folklorna sekcija, te koje je ime dobilo po pokojnom dugogodišnjem stupskom župniku. Apsolutno sve što treba raditi – mi smo tu, rado. Akcije su nam karitativnog tipa. Meni je posebno na srcu Advent na Stupu (…) Taj osjećaj kad se od prihoda s Adventa uruče paketi potrebitima pred Božić – ima dosta ljudi koji su zaista u potrebi – taj njihov osmijeh na licu, to je nešto neopisivo. Ima tu i stresa, i oko priprave, i dok traje, i posla i obveza, ali kada navečer počne program uoči svake nedjelje došašća, i nedjeljama nakon mise – to je nama kao nagrada, sve se zaboravi“, rado je ispričala župljanka.

Razigrana strana župe
Voditelju folklorne skupine pri HKUD-u Don Ivan Trobentar Miroslavu Tomiću folklor je posebno drag i nije mu žao vrijeme odvojiti i za to. „Mi smo relativno mlad KUD, od 2017. djelujemo. Imali smo prije korone voditeljicu koja je vodila folklor, ali je uslijed pandemije to sve stopirano. Poslije pandemije htio sam ponovno to pokrenuti jer, iskreno, u tome uživam, i evo već godinu dana vodim folklor. Prvi put smo nastupili u subotu pred Treću nedjelju adventa, 16. prosinca. Željeli smo se prvi put predstaviti pred našom župom kako bi oni vidjeli naš rad i uspjeh. Nemamo baš veliki odziv mladih, ali ni odraslih – no svi su dobro došli, svi uzrasti – otkad dijete prohoda, pa dok se god starija osoba osjeća spremnom igrati. Trenutno nas ima 14, četvero je malih. Svi zajedno vježbamo jer nemamo još uvijek mogućnosti podijeliti se u skupine, no nadam se kako će od našeg predstavljanja odziv biti veći“, optimističan je Miroslav.

Zajedništvo u različitosti
Stup je pred Veliku Gospojinu ove godine dobio i novog župnog vikara vlč. Mijaća koji vodi župni vjeronauk za prvopričesnike – njih devet, i radi s 15-ak ministranata. „Susrete imamo subotom u 10:00 h, nekad u crkvi imamo probu, nekad se igramo, družimo… Ove godine je nešto manje prvopričesnika u odnosu na ranije godine, ali tako je u svim župama“, veli nam.

„Kao svećenik koji dolazi u jednu sredinu koja mi je dosad bila nepoznata – jesam u Sarajevu završio studij, ali nisam kao svećenik djelovao – osjećam da su me župljani prihvatili i ono što ovu župu, po meni, čini posebnom jest da ima puno različitosti. Župa ima dosta 'došljaka', što bismo rekli, iz: Livna, Kreševa, Kiseljaka, Rame, Hercegovine. Ali opet, ovdje se nekako stvara jedno ozračje zajedništva, i upravo te različitosti nas čine posebnima i bogatim“, kazao je vlč. Mijać.

Kako je na službu došao baš pred patron, primijetio je da se ovdje i u devetnici, kao i u trodnevnici, a posebno na dan patrona – Veliku Gospu, okupi puno hodočasnika iz cijele Srednje Bosne, iz travničkog kraja, Kreševa, Kiseljaka, i još okolnih mjesta. „Tada bude i veliki broj ispovijedi ovdje. Također ima jedna zanimljivost, na ovoj župi postoji dosta Roma, oni su ti koji dosta časte Gospu, skoro svakodnevno dolaze tražiti svijeće da ih pale pred Gospinom spiljom. Čak nekada, evo i kao svećenik, vidim kako časte Gospu, pa znaju tražiti da uđu u crkvu, da se idu pomoliti, i neće izići okrenutih leđa, natraške izlaze. Dosta i vjernika islamske vjeroispovijesti dolazi kod spilje, moliti se. Čak sam na ovoj župi doživio da je jedan musliman došao platiti misu Gospi“, ističe župni vikar dodavši kako je uključen u sve aktivnosti, ali ništa on ne vodi jer je to već „uhodano“ godinama i dobro funkcionira. „Radost mi je kad znam da i kad nas ni jednog nema kod kuće – sve funkcionira kao da smo mi tu“, naglašava.

Što Stup spoji…
Župnik nas je potom upoznao s bračnim parom Šimunović – Slavicom i Josipom čija bračna ljubav traje skoro 44 godine.Josip je rodom iz župe Solakova Kula, i član je Župnog ekonomskog vijeća, a Slavica je iz Kreševa. „Ovdje sam došao najprije ja, 1978., zaposlio se u pošti, a onda smo se 1980. vjenčali. Zajednički smo 1984. počeli graditi kuću u Otesu. Imamo troje djece, petero unučića. Kada sam se doselio, bilo je više ljudi. Sada ih se dosta odselilo. I rat je učinio svoje, ali dosta ih se i vratilo. Sjećam se kad smo se tek vratili 2001., kuću smo zatekli totalno uništenu – kabriolet kuća“, šali se Josip. „Bez krova, bez išta, i ponovno smo gradili. Nešto malo donacije smo dobili od Caritasa, međutim ja sam bio u vojsci pa su mi dosta kolege vojnici pomogli – jer u vojsci ima svega, raznih majstora, a i sām sam nešto radio koliko sam umio, i sad je kuća bolja nego što je bila“, rado se i zahvalno prisjeća.

Govorimo kako primjećujemo da je župa jako aktivna, a tu se spremno ubacuje Slavica: „Ja bih tu naglasila župnika. On nas puno organizira (…) recimo ovoga svega, naravno, prije rata nije bilo (…) župnik je u svemu tome ključan. On nam daje prijedloge, mi to sve prihvaćamo. Također, on sve naše prihvaća što predložimo“, govori nam.

Spominjemo Slavici kako smo čuli da rado pravi kolače i daruje župi, poglavito u adventu... „Počela sam kolače pripremati kada god je župnik spomenuo da treba – mi smo tu. Ja se ovim bavim još od djetinjstva – moja mater to nije voljela, a mene je to jako zanimalo kad je riječ o ručnim radovima ili oko kuhanja. Meni svi govore kad odem u mirovinu, da počnem privatno to raditi, ali mi se to ne da – više volim napraviti pa darovati“, u što smo se uvjerili budući da nam je župnik ranije spomenuo kako ih je prošle godine darovala oko 50 kilograma.

„Nas dvoje otkad smo skupa – više u svom vjerničkom životu gledamo nekomu pomoći – kad god vidimo da nekomu treba pomoć, pa nekad i na našu štetu - mi pomognemo. Dadne Bog opet“, spominje Slavica.

Obostrano povjerenje
U tom nam se pridružio i Perica Čolo, otac troje djece, koji je odučio s obitelji ostati živjeti ovdje gdje mu žive i brat i majka, a mi smo ga upitali kako je „odolio trendu odseljavanja“. „Ja sam o odlasku razmišljao prije 10 godina, u smislu otići ili ostati, i tad sam donio odluku da neću ići. Zašto? Mislim zato jer sam u to vrijeme izračunao da mi je ljepše ovdje živjeti, odnosno da uz manje odricanja mogu napraviti bolje uvjete da moja obitelj živi. Bilo je puno razloga za otići, ali meni se učinilo da su važniji razlozi za ostati, i to je to. Osnovao sam obitelj i ostao ovdje živjeti, gdje je živio moj otac, djed, pradjed i nisam se pokajao“, odvažno veli Perica.

Kazao nam je, nasmijavši se, kako misli da župa možda ima i više povjerenja u laike, nego laici u župu. „Vjerojatno je tome puno doprinio i župnik, i to povjerenje – rekao bih da je naraslo jako u ovo vrijeme dok je on tu, a budući da je duže vrijeme, i povjerenje se moglo izgraditi (…) Puno je događanja. Tijekom godine uvijek postoji neka aktivnost koja veže i djecu, i mlade, i nas starije za župu. U svom gradu, u svojoj župi, u svom naselju živim punim plućima. Osjećam se kao domaćin na svakom mjestu u ovom gradu. Kao Hrvat iz Sarajeva mislim da imam jedno bolje iskustvo, bolji preduvjet za razvijanje i osobnosti. Djeca se druže i s drugim vjerama, idu u drugačije škole: to je sve zajedno zahtjevnije nego u homogenoj sredini. Veći je izazov, ali vjerujem da djeca odrastu bogatija – ako mi kao roditelji uspijemo“, uz osmijeh nam govori župljanin Čolo.

Zajednica koja ne miruje
Uspjeli smo na kraju ponovno doći i do župnika koji je na sve strane „letio“ za obvezama dok smo mi razgovarali sa župljanima, ni ne znajući možda koliko oni zapravo njega cijene i poštuju.

Preč. Ćavar stupski je župnik od 2009., te se u više od 10 godina uvjerio kako i Stup trpi posljedice odlaska – kao i ostale župe diljem BiH. „Dosta se mlađih obitelji s djecom odselilo, nešto je i ostalo, a nešto se i doselilo. U 2022. brojali smo 1 607 vjernika u 731 obitelji, od toga je 256 samaca. Sprovoda smo imali 45, krštenja je bilo 10, ali pet je onih koji su tu ostali. Vjenčana su dva para, ali nisu ostali živjeti ovdje; prvopričesnika je bilo 15, a krizmanika 25, s tim da se sakrament potvrde slavi svake dvije godine“, kazuje nam župnik o statistikama.

„Svaki dan prije sv. mise moli se krunica, a svakog 15. u mjesecu slavimo zavjetnu misu Gospi. Time smo željeli da zaživi malo svetište kao takvo, da ljudi hodočaste. Također, skupine stranih hodočasnika – koji iz Sarajeva polijeću ili slijeću – svrate ovdje na misu, ili hodočasnici za Međugorje prije korone su ovdje svraćali.

Ne sjećam se točno kada smo krenuli sa slavljenjem zavjetnih misa, ali na to me je potaknulo svjedočanstvo jedne žene koja je došla zahvaliti Gospi za uslišanje molitve, koje nažalost nisam zapisao“, priča nam preč. Miroslav.

„Općenito ne želimo nikakvo 'napadno/agresivno' djelovanje – ni s ovim zavjetnim misama, nego se to proširilo među vjernicima, tako ni za župni Caritas, ili rad s mladima, s ministrantima… I onda se dogodio bum – evo mladih, i župni vikari su pomalo djecu poticali, pogotovo prvopričesnike, tako da sad imamo i ministranata i mladih… Sada je jedna smjena generacija, te nam se polako dečki i djevojke osmih, devetih razreda uključuju u zbor i aktivnosti… Jedni druge povezuju, zovu. Važno je i obiteljsko okruženje gdje jedni druge potiču, poglavito kada na mise dolazi cijela obitelj s djecom – malom, ali i odraslima, studentima već“, ističe sarajevski dekan.

Inače, na teritoriju župe nalaze se dva groblja Stup i Crnotina, i župa nema filijala. „Crkvu u sklopu samostana Karmel koristimo kao filijalnu, za mise na kojima su prisutne i sestre, te je otvorena i za župnu zajednicu. U ratu su se počele slaviti mise u Hrasnici, i to smo mi nastavili i poslije rata, ali sada je sve manje ljudi koji tamo dolaze na misu. Nedjeljom imamo četiri mise: u 8:00 h u Karmelu, u župnoj crkvi su u 9:00 i 10:30 h, te u Hrasnici u 12:00 h. Radnim danom ujutro u Karmelu misa je u 8:00 h, zornice su u 7:00 h, a večernje su u 16:00, 17:00, odnosno 18:00 h, kako se dan produljuje. Ove godine zornice su iznimno posjećene, a na nedjeljnim misama crkva bude puna“, rado nam pripovijeda župnik.

Jedni s drugima i jedni za druge
Uvidjeli smo tako, iz razgovora „s obiju strana“, da se zaista mogu osloniti jedni na druge. „Župljani su doista aktivni i pomažu župniku, svojim i darom i radom, i u župi se ne bi moglo ništa organizirati bez njih i njihova angažmana. Ono što ja s njima pokušavam jest da mi doista jedni s drugima živimo i jedni za druge živimo. Nastojim, počevši od djece, mladih, starih da shvate kako je ovaj župni ured njihov. Mi kao župnici sad smo tu, sutra nismo. Oni su i otprije tako odgajani i svakako zahvaljujem i svojim prethodnicima koji su dali truda za to. Mi smo nastavili u tom duhu da uistinu radimo, gradimo i živimo to zajedništvo i dijelimo tu neku svoju svakodnevicu. Živeći to zajedništvo, želimo svjedočiti svoju vjeru, evanđelje kroz župni Caritas. Ponosan sam na župni Caritas kroz koji mi godišnje puno pomažemo onima koji su u potrebi. Ne gledamo ni na vjeru, ni na naciju, nego konkretna čovjeka koji treba našu pomoć. To je taj 'moj bližnji'. Godišnje imamo barem dva puta župni roštilj, nedjeljom poslije pučke mise kad je lijepo vrijeme, i upravo se želimo kao župa susresti, da jedni o drugima razgovorom razbijemo predrasude, da tu svoju energiju usmjerimo u dobro i upravo na temelju toga mi smo osnovali svoj KUD 2017. čiji je predsjednik župljanin Aco Posavljak; na tim temeljima nastojimo raditi Advent – i početak našeg Adventa jest prilika da se mi susretnemo jedni s drugima; da vrijeme koje prethodi Božiću iskoristimo kako bismo popričali jedni s drugima, pomirili se ako trebamo, a onda kroz taj susret zajedno gledamo čovjeka u potrebi. I otprije smo imali karitativne akcije – korizmena akcija ide za misije, a adventska – i prije smo poslije misa imali druženja uz čaj, kavu, i onda je iz toga rasla ideja KUD-a i Adventa na Stupu – za pomoć potrebitima ovdje. Advent tako organizira HKUD, a suorganizatori su župa Stup i Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II.“, kazao nam je župnik Ćavar.

Kroz razgovor sa svakim od sugovornika u župi Stup sklapao nam se mozaik u glavi. Mozaik koga čine rad, različitost, dobrota, humanost, marljivost, smijeh i zajedništvo. A znate li što uokviruje ovaj mozaik? – Ljubav. Jer bez ljubavi ništa smo. Neka nad ovim mozaikom uvijek bdije Gospa Stupska.