Piše: Josipa Prskalo

Talijanska prijestolnica, koja trenutno broji više od 2 800 000 stanovnika (s okolicom više od 4 300 000), nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ovaj povijesni grad, kojeg su prema legendi osnovali braća Romul i Rem, koje je othranila vučica, leži u središtu valovite ravnice Campagna Romana kroz koju protječe rijeka Tiber. Nastao je na sedam brežuljaka: Palatino, Aventino, Campidoglio, Quirinale, Viminale, Esquilino i Celio, a odlikuje se izvrsnim položajem u agrarnom području središnjega dijela Apeninskoga poluotoka. Tu su se presijecali svi putovi poluotoka dok je, u usporedbi s ovim, blizina mora imala tek neznatan utjecaj.

Početi od... temelja!

Ova veličanstvena metropola uistinu otežava posjetiteljima izbor – odakle početi. Mi smo razgledavanju ove metropole pristupili kroz Kalistove katakombe. One su naziv dobile po sv. Kalistu, papi i mučeniku, koji je nakon pape Zefirina nastavio s uređenjem katakombi u kojima je pokopano 16 papa, desetci mučenika te veliki broj kršćana. Nalaze se na via Appii te su ujedno i najveći kompleks ranokršćanskoga groblja. Osim redova, zapravo „rijeka“ turista i hodočasnika koji su poput nas željeli zaviriti ovamo, prvo što primijetite kada u njih zakoračite jest velika promjena temperature zraka u odnosu na van, što nije ni čudo budući da se spuštaju u dubinu od 20 metara.

Uski hladni hodnici, strme stepenice, ustajao zrak, mrak, prastari predmeti pronađeni zajedno s posmrtnim ostatcima i miris smrti – ne mogu, a ne potaknuti čovjeka na razmišljanje kako je iznimno teško bilo biti kršćaninom tada kada su se vjernici okupljali i slavili Boga na istom mjestu na kojemu su pronašli vječni spokoj.

Nažalost, ovom prilikom nismo posjetili i Katakombe sv. Sebastijana koje su najpoznatije u Rimu, a nalaze se ispod renovirane bazilike koju je prvobitno podigao car Konstantin na mjestu gdje su, prema legendi, bila ostavljena tijela apostola Petra i Pavla.

Kraljicom cesta do Quo Vadisa?

Kako rekosmo, Kalistove katakombe nalaze se na glavnoj rimskoj cesti via Appii, koja iz grada vodi prema jugu Apeninskoga poluotoka. Ona počinje kod Kapenskih vrata (Porta Capena) u republikanskim zidinama Rima – iza Velikoga cirka (Circus Maximus), te kroz Apijeva vrata (Porta Appia) siječe Aurelijeve zidine. I dandanas ponegdje se mogu vidjeti ostatci antičkoga načina popločavanja cesta i mostova te grobnice, miljokazi i vile koje su bile sagrađene tik uz cestu. Vrijedno je spomenuti da je upravo zbog mnoštva spomenika potkraj antičkog doba bila nazivana „kraljica cesta“ (regina viarum).

Ono gdje je nas ova „kraljica“ odvela bila je mala, ali lijepa crkva sv. Marije u Palmisu, poznatija pod kolokvijalnim nazivom Domine Quo Vadis? Prema apokrifu Djela Petrova, kad je sv. Petar bježao iz Rima zbog progonstva kršćana, upravo na via Appii imao je viziju uskrsloga Isusa te ga je upitao: „Quo vadis, Domine?“ – „Gdje ideš, Gospodine?“, a Isus mu je odgovorio: „Eo Romam iterum crucifigi“ – „Idem u Rim da me ponovno razapnu.“ To je nagnalo Petra da se vrati u grad u kojemu će doživjeti mučeništvo. Dokazi upućuju na snažnu prisutnost apostola Petra u ovom području, ne samo zato što je tu imao viziju Isusa, nego i jer se pretpostavlja da je tu i živio. To potvrđuje i epigraf pronađen u Katakombama sv. Sebastijana – Domus Petri (Petrova kuća). U mramornoj ploči u središtu crkve ugrađena su dva otiska stopala za koja se vjeruje da su čudesni znak koji je Isus ostavio.

Rapsodija povijesti

Iz ovoga manje-više perifernog dijela selimo se u povijesno središte grada, točnije na Piazza Colonnu gdje se nalazi veličanstveni stup Marka Aurelija – jedan od rijetkih trijumfalnih stupova u Rimu, izgrađen po uzoru na najpoznatiji ove vrste – Trajanov stup visok 38 metara. Aurelijev stup seže u visinu 30 metara i izrađen je u dorskom stilu sa spiralnim reljefom. Budući da izvorni posvetni natpis nije sačuvan, nije poznato je li stup napravljen za vrijeme careve vladavine ili nakon njegove smrti 180. No, jedno je sigurno: da je 193. već postojao.

Uz to, Rim obiluje i brojnim obeliscima. Nekoliko njih izvornih preneseno je iz Egipta kao znak pobjede te je svaki „pokršten“ tako što mu je na vrh postavljen križ ili neki drugi kršćanski simbol.

Usput nam je bilo, između ostalog, posjetiti i čuvenu Piazzu di Spagnu koja je naziv dobila po španjolskom Veleposlanstvu koje se na istom mjestu nalazi još od 17. st. Ovaj trg jedno je od najpopularnijih, ali i najljepših, rimskih okupljališta sa španjolskim stepenicama koje su izgrađene 1725. na inicijativu francuske crkve Trinità dei Monti koja se nalazi na samom vrhu, s obeliskom i zanimljivom fontanom. Upravo ova piazza motiv je brojnih razglednica, ali i mjesto održavanja mnogih modnih revija.

Šetnjom ovim područjem obišli smo još veliki broj poznatih trgova, poput piazze Navone, piazze Venezije, piazze Capranice… za koje bi nam kada bismo ih željeli opisati i u najkraćim crtama, trebalo znatno više stranica. Tek kada se ono viđeno u Rimu želi prenijeti na papir, shvati se koliko je svaki kamen ovoga grada protkan svjetskom poviješću.

Grad fontana

Rim je grad fontana, rečenica je to koja se prečesto čuje, a mi smo se u to i uvjerili. Svakako da svi ističu četiri najpoznatije – Fontanu di Trevi, Fontanu della Barcacciju, Fontanu di Nettunu i Fontanu dei quattro Fiumi – koja predstavlja četiri rijeke: Nil, Ganges, Dunav i La Platu. No, uz ove najpoznatije, dobri poznavatelji ovoga grada mogu vas odvesti i do onih manje znanih, ali nikako manje lijepih rimskih fontana poput Fontane di Tartarughe, Fontane della piazza Rotonda, Fontane del Tritone, Fontane dei Leoni ili veličanstvene barokne Fontane dell'Acqua Paole, popularno nazvane Fontanone del Gianicolo…

Čuvenu Fontanu di Trevi imali smo priliku posjetiti i danju i noću – kada ju se može doživjeti u punom sjaju budući da je u studenom 2015. završena njezina restauracija. Visoka je 26,3, a široka 49,15 metara te je tako najveća barokna fontana u talijanskoj prijestolnici, a i jedna od najpoznatijih u svijetu. U ovakvom obliku podignuta je po narudžbi pape Klementa XII. u 18. stoljeću – gradnja je trajala punih 30 godina, iako je jednostavnija fontana postojala na istom mjestu već u 15. st.

Svojim izričajem označava kraj akvadukta Aqua Virgine izgrađena u doba Marka Agripe, koji vodu doprema iz 20-ak kilometara udaljena izvora, a isti se kanal koristi i za punjenje brojnih drugih fontana u središtu Rima. Prvu razinu fontane čini reljef djevojke, popularne djevice po kojoj je akvadukt nazvan – koja je Agripi i pokazala izvor vode. U središtu je postavljena dominantna skulptura Neptuna, vladara mora – kojeg simbolizira voda ispred skulptura, dok upravlja kočijom u koju su upregnuta dva morska konja, a s bočnih strana nalaze se Tritoni koji su navodno Neptunovi sinovi, morski borci. Jedan od njih se bori i pokušava obuzdati konja, dok drugi mirno vodi životinju. Arhitekt Nicola Salvi ovim je izričajem htio predstaviti moć Neptuna, ali i ćudljivost mora. Neptunu s lijeva nalazi se skulptura koja predstavlja obilje, a zdesna zdravlje.

Legenda kaže: ukoliko bacite kovanicu u ovu veličanstvenu fontanu, sigurno ćete se vratiti u ovaj grad. Prema običaju bacaju se dvije kovanice preko ramena – prva za želju, a druga za ponovni povratak u Rim. Djelatnici Caritasa – po dogovoru s gradom, novac iz fontane svakodnevno skupljaju te ga koriste za kupnju hrane i pomaganje siromašnima, ne samo u Italiji nego i u više od 200 drugih zemalja. Tako da svatko svakim bacanjem kovanica čini i dobro djelo pomažući potrebitima. Prosječno se iz fontane dnevno izvuče oko 3 000 eura, što bi značilo da ona godišnje donese više od milijun eura.

Četiri veličanstvene

Nakon što smo čula istančali na dosad viđenim znamenitostima, spremili smo se za središnji dio obilaska Vječnoga Grada: četiri rimske bazilike. Riječ je o: bazilici sv. Petra (Basilica Papale di San Pietro in Vaticano), bazilici sv. Ivana Lateranskog (Basilica di San Giovanni in Laterano), bazilici sv. Marije Velike (Basilica di Santa Maria Maggiore) i bazilici sv. Pavla izvan zidina (Basilica di San Paolo fuori le Mura). Zdanja su to od kojih, blago rečeno, zastaje dah i koja se satima mogu promatrati u tišini, bez da se izusti i jedna jedina riječ.

Imali smo sreću slaviti i svetu misu u bazilici sv. Petra što je poseban doživljaj. Ono što osobito plijeni pozornost u ovoj riznici znamenitosti jesu: Berninijev baldahin koji je izrađen od bronce kojom je bio obložen Panteon; zatim Gloria istoimena umjetnika, te Michelangelova Pieta koja je očitovanje boli urezane u kamen. Svaki milimetar ove velebne građevine dio je savršenog mozaika jedne od najvećih, ali i najljepših crkava u svijetu. Tako jedan zapis na tlu srednje lađe navodi da njezina duljina iznosi 194 m (vanjska duljina zajedno s trijemom je 211,15 m), a svod je visine 44 metra. Sam crkveni prostor zauzima površinu od 15 160 m², a kupola je do vrha križa visoka 133 m i nose ju četiri nosača. Ova bazilika nije katedrala budući da u njoj ne stoluje biskup, nego je njezin službeni naziv Papinska bazilika sv. Petra u Vatikanu. Građevina je to koja se i svojom vanjštinom posebno ističe u moru umjetnina ovoga grada, a s njezine kupole pruža se neprocjenjiv pogled. Kao što je poznato, nalazi se u samom središtu Vatikana na Trgu sv. Petra kojega svakodnevno posjete tisuće hodočasnika i turista.

Sljedeća je bazilika sv. Marije Velike koja se nalazi na Piazzi dell' Esquilino. To je antička bogomolja građena u starokršćanskom stilu. Prema legendi iz 13. st., u noći 3. kolovoza 352. Gospa se ukazala tadašnjem papi Liberiju i rimskome patriciju Ivanu. U tom ukazanju naredila im je da joj u čast izgrade crkvu na mjestu koje će biti obilježeno snijegom. Snijeg je pao 5. kolovoza na Eskvilinu (jednom od sedam rimskih brežuljaka) te je Papa osobno obilježio granice buduće bazilike pa tako po njemu nosi naziv i Liberijanska bazilika. U njoj se nalazi najstariji mozaik Gospe Snježne iz 1308., a zvonik ove bazilike sa svojih 75 m najviši je u gradu te ima pet zvona.

Ne tako daleko put nas dalje vodi prema bazilici sv. Ivana Lateranskog – zapravo rimskoj katedrali, službenom crkvenom sjedištu Rimskog biskupa – Pape. Ovo je najstarija i prva po važnosti među četirima velikim bazilikama u Rimu te nosi počasni naslov Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput (lat. Majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu). Smještena je na istoimenom trgu, ali izvan granica Vatikanskog Grada, no Lateranskim ugovorom bazilici je dodijeljen poseban eksteritorijalni status kao vlasništvu Svete Stolice.

I posljednja, ali ne manje važna te i te kako lijepa jest bazilika sv. Pavla izvan zidina. I ona, kao prethodno spomenuta, ima eksteritorijalni status reguliran Lateranskim ugovorom budući da je smještena izvan Aurelijevih zidina. Ispred bazilike nalazi se četverostrani trijem koji obrubljuje 150 stupova, u stilu starokršćanskih bazilika, u čijem središtu je skulptura sv. Pavla s isukanim mačem. Pročelje je ukrašeno mozaicima u kojima dominira zlatno nebo i sjaj. Unutrašnjost ove petobrodne bazilike doima se veličanstveno i prozračno budući da svjetlost u nju dopire kroz dva reda prozora od alabastra. Renesansni strop ukrašen je bijelim i zlatnim nijansama, a pod je od reflektirajućeg mramora. Mozaik na slavoluku u 5. st. dala je izraditi carica Gala Placidija. Između prozora i stupova nalazi se dugi red mozaičnih medaljona s portretima papa – od sv. Petra do pape Franje. Legenda kaže da će smak svijeta nastupiti kada više ne bude prostora za ovaj redoslijed… Ispod papinskog oltara čuvaju se relikvije sv. Pavla.

Vatikanski muzeji i vrtovi

Ono što svakako treba napomenuti kada se planira posjet Rimu jest činjenica da za sam Vatikan treba odvojiti jedan cijeli dan. Vrijeme predviđeno za to velikom većinom utrošit će se na razgledavanje Vatikanskih muzeja koji vode do čuvene Sikstinske kapele te punjenja tjelesnih i duhovnih baterija u Vatikanskim vrtovima. Ono čime se posebno treba naoružati kada se sprema za ovaj „pothvat“ jest strpljenje – bilo da se krene na kupolu u muzeje ili u vrtove, pred vama će se sigurno zadesiti „rijeka“ ljudi koji poput vas žele vidjeti sve ljepote kojima ova mjesta obiluju.

Nakon, minimalno, jednosatnog čekanja reda da se kroči u Vatikanske muzeje, nastaje čarolija. Mjesto je to koje osvaja i laike, a umjetnike pogotovo. Toliko izložaka, umjetnina i dragocjenosti na jednom mjestu kao da se natječu koji će privući više pozornosti. I ako su muzeji uglavnom prepuni i poput labirinta sigurnim putem vode prema „cilju“ – Sikstinskoj kapeli. To savršenstvo ljudskog uma i ruku preneseno u vidu freski na zidove ostavlja čovjeka bez riječi. Stekne se dojam kako se i nakon nekoliko dana ne bi uspjelo uočiti sve precizne detalje koje je Michelangelo oslikao.

I kada pomislite da ste „sve vidjeli“ i još uvijek kao nijemi u glavi prebirete sve te dragocjene prizore, raširenih ruku na vas čekaju Vatikanski vrtovi o čijoj besprijekornosti brine čak 27 vrtlara. Ova oaza mira i tišine – koju „narušava“ samo cvrkut ptica, podsjeti čovjeka na Preradovićev stih koji kaže: „Boga vidi, tko mu gleda stvore.“ U tim vrtovima kao da su na jednom mjestu okupljene sve najljepše biljke kojima je Bog zasijao pustu Zemlju, a ljudska im ruka dala živopisna obličja izražavajući kroz njih milimetarsku preciznost i simetriju.

Vrtovi se prostiru na oko 23 hektara te tako pokrivaju više od pola teritorija Vatikana. Sa sjeverne, južne i zapadne strane omeđeni su vatikanskim zidinama, a osnovani su i urešeni skulpturama i fontanama tijekom renesanse i baroka. Zanimljiva činjenica je da se u vrtovima nalazi oko 6 500 biljnih primjeraka iz 300 različitih vrsta, među kojima nisu samo autentične talijanske biljke, nego i mnoge egzotične vrste iz cijelog svijeta. Ispred guvernerske palače nalazi se cvjetni aranžman koji predstavlja papinski grb – stalni dijelovi aranžmana su papinska tijara i ključevi sv. Petra koji predstavljaju apostolski autoritet, te su zasađeni biljkama trajnicama, dok se ostatak grba mijenja ovisno o simbolima koje novi papa izabere za svoj grb.

Još nekoliko nezaobilaznih znamenitosti

Na kraju u mnoštvu rimskih znamenitosti, od kojih se ne zna koju posebno izdvojiti, gotovo smo „posegnuli“ za brojalicom kojom bi poput djece odlučili što još spomenuti, a ne pogriješiti.

Panteon bi bio prvi na tom popisu. Smješten u središtu i vrevi grada, jedan je od glavnih simbola i ujedno jedna od najsačuvanijih građevina staroga Rima budući da ga je 27. godine prije Krista izgradio vojskovođa Marko Agripa. Nakon požara obnovljen je 80. godine, a za njegov današnji oblik zaslužan je car Hadrijan. Naziv Panteon znači „hram svih bogova“, iako ga neki povjesničari nazivaju i „najsvetije mjesto“. Njegova kupola napravljena je u obliku polukugle, a na samom vrhu je otvor promjera oko 9 m što je jedini izvor svjetla u unutrašnjosti nekadašnjeg hrama. Početkom VII. stoljeća Panteon je pretvoren u crkvu posvećenu Bogorodici i svim mučenicima.

Neizostavan je i Oltar domovine na Piazza Veneziji, zapravo spomenik podignut u čast prvom talijanskom kralju Vittoriju Emanuelu II. Građen je od 1885. do 1935., iako je najveći dio dovršen još 1911. – do 50. godišnjice ujedinjenja Italije. Gradnja je izazvala mnoštvo kritika jer je Il Vittoriano doslovno ubačen u staru četvrt, punu povijesnih zdanja. Neka od njih su srušena, dok je primjerice Palača Venecija premještena na zapadni kraj Trga.

Na našem putu našao se veliki broj crkava i bazilika od kojih se mnogima, nažalost, ne sjećamo ni imena. Ali one koje su svakako ostale u sjećanju su sv. Petar u Okovima s poznatim Michelangelovim Mojsijem i grobom hrvatskog minijaturista Julija Klovića; Aracoeli – gdje se nalazi grob kraljice Katarine, sv. Onofria na brdu Gianicolo u kojoj je pokopan hrvatski filozof Frane Petrić; sv. Ignacija Lojolskog u kojoj je pokopan hrvatski isusovac Bartol Kašić; Santa Maria in Trastevere i Santa Maria in Cosmedin – grkomelkitska crkva (izgrađena na ostatcima grčkog hrama) koja se nalazi u dijelu gdje je Tiber bio plovan te su tu pristizale prve kolonije Grka – kršćana.

Ovom prilikom posjetili smo i naše poznanike, prijatelje i suradnike smještene u raznim zavodima, poput onoga sv. Jeronima, Germanicum et Hungaricum i vatikanskoga Teutonica te čuveno Papinsko sveučilište Gregoriana.

Sve što smo u ovoj reportaži donijeli nije ni stoti dio onoga što smo vidjeli, a to će znati svi koji su barem jednom posjetili Rim. On je bio i ostao nepresušna tema u kojemu život ne jenjava. On je srce koje je kucalo, koje kuca i koje će kucati vjekovima. Rim živi vječno.

Ekumenizam i dijalog na djelu

Godine 1823. bazilika sv. Pavla izvan zidina izgorjela je u požaru. S obzirom da su troškovi bili ogromni, preko enciklike Ad Plurimas (25. siječnja 1825.) papa Leon XII. poslao je zamolbu cijelom kršćanskom svijetu da ju pomogne obnoviti. U pomoć su priskočili i ruski car Nikola I. donirajući blokove poludragog kamena malahita i lapisa lazulija koji su poslužili za izgradnju lateralnih oltara. Egipatski kralj Fouad I. donirao je fini alabastar od kojeg su izrađeni prozori i stupci (kolone) u bazilici, dok je đakovački biskup Mirko (Emerik) Raffay donirao slavonsku hrastovinu koja je korištena za strop, a neki tvrde da je pomogao i Josip Juraj Strossmayer. Papa Pio IX. posvetio je rekonstruiranu baziliku 10. prosinca 1854. u nazočnosti velika broja kardinala i biskupa koji su došli u Rim iz cijeloga svijeta na proglašenje dogme o Bezgrješnom začeću.