Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Gabela

Piše: Kristina Perić

Župa Sv. Stjepana Prvomučenika - Gabela teritorijalno pripada Općini Čapljina, pastoralno Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, a od granice s Republikom Hrvatskom je tek nekih kilometar i pol. Mjesto je danas ponajviše poznato po plasteničkoj proizvodnji poljoprivrednih kultura, dobrom nogometu, ali i povijesnim tragovima koji sežu u daleku prošlost. Kako su koji okupatori dolazili i prolazili, tako se ime mjesta mijenjalo. Nekoć se zvalo Drijeve.

„Drijeve dolazi od 'daska, drvo', vjerojatno jer su mještani imali puno brodica. Turci su je prozvali Čitluk – što znači imanje, a Mlečani Gabela – carina“, pojašnjava aktualni župnik don Ante Đerek. O povijesti same župe malo je dokumentiranih dokaza, no crkava i crkvina ovdje ima na svakom koraku, a time i dokaza o katoličanstvu. Prije Turaka se ne zna ništa. Iz osmanlijskog doba pouzdano se zna da su ovdje srušene tri crkve - Sv. Ane, Sv. Marije i crkva Sv. Stjepana (župna), od kojih su zadnje dvije još na nogama. Pri kraju vladavine Osmanlija, kada su već oslabili, dozvoljavali su obnovu župa te je u Gabeli ponovno uspostavljena 1854., premda se spominje već u 16 stoljeću. Najstarija je na području doline Neretve, a od nje su nastale župe: Čapljina (1917.), Gabela polje (1977.) te Struge (1989.).  

Prošla godina obnoviteljska

Na crkvenim objektima koji su u okupatorskim turbulencijama rušeni, najviše je zahvata u novije vrijeme bilo prošle godine. Obnovljena je crkva Gospe od zdravlja, koju su Osmanlije srušili 1539., da bi bila prvi put obnavljana 1620., pa potom drugi put prošle godine. I premda izgleda da u ovu kamenu crkvicu jedva može stati nekoliko ljudi, Đerek kaže da je u knjigama zabilježeno da se ovdje, sada već davno, u jednom danu obavilo devet vjenčanja. U crkvi Sv. Stjepana 2016. obnovljen je interijer, a danas izgleda impozantno. Česte su kamene crkve u Hercegovini, no ova je kamenog interijera, što posebno miriše na prošlost i sve što je tutnjalo ovim krajevima. Ogoljena s unutarnje strane, crkva svojim kamenom priča priče iz davnina, ali i otkriva kakve su sve materijale u vrijeme izgradnje imali njezini graditelji. Potpuno je otučena unutarnja žbuka te je bogomolja prodisala u starinskom kamenom stilu, što prostoru daje novi izgled.

Trojica svećenika pokopana kod crkve

Na župnoj kući 2016. obnovljena je fasada, a po don Antinim riječima sve se uspjelo uz pomoć dobročinitelja i mještana. Ostalo je i duga, no uz Božju pomoć, kako veli župnik, sve će se i otplatiti.

Mještani se pokapaju u groblje rasprostranjeno oko župne crkve, a uz njega se nalazi i mrtvačnica. Župnik nam objašnjava da su se vjernici pokapali onako kako je teren dozvoljavao, a vodi nas i do svećeničke grobnice. Tu počivaju trojica svećenika koji su preminuli u Gabeli: don Luka Šimunović iz Stona (ubijen 1659.), don Jure Sentić iz Graca (+1696.) i don Martin Krešić iz Hrasna (ubijen +1945).

Uz crkvu Sv. Stjepana je i vidikovac, odakle se cijeli kraj vidi kao kap vode na dlanu. Svi župni objekti nalaze se u blizini župne crkve, zemlje u vlasništvu Crkve bilo je još, no ona je nacionalizirana.

Župa je među manjima u Hercegovini, i nažalost, broj vjernika se dodatno i osipa.

Župljana je u 2015. zabilježeno 878, a u 2016. mnogo manje. „Svake godine vjernika je sve manje. Imamo 70 osoba manje nego prošle godine. U prošloj godini odselilo je osam obitelji: četiri u Hrvatsku, četiri u Njemačku“, otkriva župnik. Izuzevši alarmirajući odlazak, u prošloj godini zabilježeno je i osam rođenja, 12 sprovoda, 14 prvopričesnika i 14 krizmanika.

Kada bi se vratili još godina unatrag vidjeli bismo da broj vjernika kontinuirano opada, jer ih je prije 7-8 godina bilo više od tisuću.

Iz ove župe potječe i jedan živući svećenik - don Ivan Turudić, dok novih duhovnih zvanja nema. Crkvenim pjevanjem župnik se ponosi. „Imamo zbor starijih, zatim zbor mladeži i dječji zbor. Vrlo lijepo pjevaju“, veli župnik Đerek.

Tri sina u Njemačkoj

Gabeljanin Vidan Šiljeg u Njemačkoj ima tri sina - svi su otišli trbuhom za kruhom i to u zadnje vrijeme. „Dvojica već rade, treći vadi papire za vozača velikog auta. Žena će mu, izgleda, dobiti posao u staračkom domu. Žao mi je što odoše. Žao mi unuka koji vole Gabelu“, kaže Vidan koji je u mjestu poznat i po tome što je boravio u dalekom Peruu.

Upitan koji su ga puti tamo poslali Vidan odgovara: „Sin mi je bio u zajednici Cenacolo i onda jedna gospođa pita mene bi li ja išao u Peruu. Rekao sam joj da bih išao kada bih imao novaca. Onda ona reče da će mi platiti put i tako je i bilo. Bio sam dva mjeseca u Peruu, obavljao građevinske poslove. Sin mi je bio zidar u zajednici, ja sam pomagao i tako“, otkriva Šiljeg. Ističe da je u vezi Perua sve zanimljivo. „Upitaše me jednom hoćemo li otići na planinu. Ja mislio da su to planine kao naše, kad tamo se penješ na 4 000 metara nadmorske visine, a gledaš odozgora kao iz zrakoplova. Pa se upitah gdje sam pošao, jadna li mi majka“, priča dogodovštine Vidan. Dodaje da je tamo najviše zamjetna velika neimaština. „Spavaju u kolibama dva sa dva, okolo karton, ponegdje lim. Spavaju vani, a obnoć s Tihog oceana pada inje, kao u nas rosa. Kokoši im spavaju u kućama, pa sam se pitao što će im kokoši u kućama, i saznah da to čine jer ih kradu jedni od drugih. Tko ima kat, na balkonu mu možeš vidjeti svinju, kokoši, patke...“, prisjeća se Šiljeg. Unatoč tomu vesele se, pjevaju, plešu... „Imaju raspela pokraj puta, onda idu od raspela do raspela, pa igraju kolo. Prašina do sred noge, a oni ništa. Veseli i gotovo“, kaže o mentalitetu tamošnjeg naroda Vidan.

O životu nekoć i danas u Gabeli Šiljeg priča: „Ja sam ostao bez oca jako rano. Ne pamtim ga. Poginuo je 1945., a ostalo nas petero s majkom – tri sestre i dva brata. Malo po malo, preživjeli smo. U dvadesetoj godini sam se oženio, imao sam osmero djece, troje je umrlo, petero živih. Sada imam tri sina, a sva tri su u Njemačkoj i dvije kćeri udane u Gabelu.“ Uz to, Vidan je djed četrnaestoro unučadi i dvoje praunučadi.

Upitan može li se u ovom mjestu, koje je bogomdano za poljoprivredu živjeti od proizvodnje, veli: „Može tko radi, tko ne radi nek' gleda u nebo“.

Njegov sumještanin Šimun Jurilj ističe da se do sada u Gabeli nekako preživljavalo, no da se zadnjih godina situacija drastično promijenila na gore.

Masa ljudi otišla

„Smanjuje se broj obitelji. Evo i Vidanova tri sina su otišla. Masa ljudi je otišla i to je ono što mjesto čini mrtvim. Odmah lošije rade i trgovine i obrti...“, priča Jurilj dodavši da manji broj ljudi znači i slabiju prodaju proizvedenog na njivama. Upitan može li se živjeti od poljoprivrede Jurilj odgovara da je problem što je od proizvođača do potrošača ogroman broj ruku, a uz to i veliki uvoz. „Najmanji je problem raditi, to je ono na što možemo utjecati dok na ostalo ne možemo“, kaže Šimun te ističe da se u Gabeli ponajviše sade salata i špinat zimi, a ljeti paprika i paradajz, krastavac... Neko ima i voćnjake, vinograde...

Jurilj ističe da je njegova obitelj ranije imala mesnicu, dok zadnjih godina žive od poljoprivrede, a što je sve teže. „Prevelika su ulaganja. Sve za proizvodnju poskupljuje, a cijene su iste kao unatrag dvadeset godina. Kako će sve to dalje ići, vidjet ćemo“, ustvrdio je Šimun koji ima troje djece: starija kćerka je završila fakultet i u župi je voditeljica zbora, a drugo dvoje se još školuje.

Bosa Šutalo članica je zbora Sv. Stjepan, čitačica u crkvi, majka dvoje djece, baka troje unučadi. Upitana o životu u Gabeli ističe da posla nema koliko bi željeli. „Ne može se reći da svi radimo, da smo zadovoljni poslom, ali se ipak ponešto otvori, poneko se zaposli, neki odu i u inozemstvo, možda će se vratiti, možda će ostati. Ima dosta onih koji rade u Hrvatskoj“, kaže Bosa.

Na spomen drevne Troje u Gabeli, Gabeljani se dobro nasmijaše. Meksikanac Robert de Salinas Price vjerovao je da je ona tu, i to u toj mjeri da je tražio da se njegov pepeo prospe po Gabeli. „Sve je to uredu, osim strane svijeta. Grci su putovali negdje na istok prema Troji, a ova naša 'Troja' je zapadno. Pa se to malo ne poklapa“, kaže Jurilj. Težina života nije ostavila Gabeljane bez smisla za humor, pa nam ispričaše da je Troja jedno od hercegovačkih čuda koje nitko nikada nije vidio.

Sv. Stjepan u Opuzen stigao iz Gabele

Zgodno je kazati da se štovanje Sv. Stjepana iz Gabele preselilo i u Hrvatsku.

Naime, prošle godine Opuzen u RH proslavio je 300 godina župe Sv. Stjepana Prvomučenika. Bila je to prigoda podsjetiti se na davnu 1716. godinu, kada se stanovništvo s područja današnje Gabele, bježeći pred osmanlijskom najezdom, naselilo na području Opuzena, a sa sobom su donijeli i kip Svetog Stjepana, kojega štuju i danas. Prema povijesnim spisima, usred velikog rata da ne bi pali u ruke Osmanlija, Mlečani su zapalili današnju Gabelu, a stanovnike su splavom uputili niz Neretvu do Opuzena.

Župnik don Ante kaže nam da je 1992. zajedno s vjernicima izbjegao na Jelsu, gdje je također 1539. donesen Gospin kip iz Gabele. Od njega je ostala samo zahvalna ploča Gospi od Čitluka. „Narod je bježao i nosio svoje svetinje“, komentira Đerek.

Život i vjera iz Gabele se stoljećima prelijevala i u druge župe, no danas to mjesto mladi napuštaju, a sve u potrazi za sigurnijim, premda sigurno ne i sretnijim životom.