Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Župa Vukanovići smjestila se na nadmorskoj visini od 1 000 metara, 10 km sjeveroistočno od Kaknja. Nekoć je to bio dio župnog prostora Kraljeve Sutjeske koji su pastoralno opsluživali franjevci, a potom je 1963. od nekih mjesta te administrativne jedinice Vrhbosanske nadbiskupije osnovana nova župa posvećena Sv. Anti Padovanskom i povjerena na duhovnu skrb dijecezanskim svećenicima. Iste godine u listopadu u župne matice upisana su prva krštenja među kojima nalazimo i krsne podatke mons. Luke Tunjića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije i nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine, čija je obiteljska kuća preko puta župne crkve.  

Svojevrsno čudo

Nakon prvog desetljeća postojanja župa je imala 745 članova, dok je današnja župna statistika posljedica ratnih zbivanja na tom području – župna zajednica brojala je pred rat 1 000 duša, a danas u njoj stalno obitava 120 katolika među kojima su od davnina najčešća prezimena: Jaković, Filipović, Marijanović, Tunjić, Tomić…

„U Vukanovićima živi većina župljana, u Tršću je pet kuća, u Lipnici dvije, a Slagoščićima više nema nikoga. Prema prošlogodišnjem božićnom blagoslovu kuća, župa obuhvaća 60 kućanstava, a napravio sam popis onih koji stalno žive ovdje. U prosjeku su dvije osobe u obitelji“, pojasnio nam je župnik vlč. Marijan Brkić dodavši kako će župa u 2019. imati dvoje krizmenika i troje prvopričesnika.

Za ostanak i opstanak katolika na tom prostoru, ističe on, posebnu zahvalnost treba izreći pokojnom župniku vlč. Branku Karliću.

„On je u ratu s ljudima bio izbjegao na nekoliko dana, ali se vratio i ovdje zadržao jedan neveliki broj stanovnika. Potom su se ostali pomalo počeli vraćati, pa je župa zaživjela i ostala. Vukanovići su svojevrsno čudo jer su ljudi ostali ovdje, vratili se i danas tu žive“, prenio nam je svećenik.  

No, i ovaj planinski kraj do kojeg se ne stiže cestom s nekoliko traka tište standardne boljke bosanskohercegovačkih sela čiju ljepotu i bogatstva mnogi zanemaruju u egzistencijalnim planovima.  

„Mlađi svijet odlazi. Više nema tko ni otići. Ovdje žive uglavnom oni koji su ostvarili mirovinu, ljudi koji se bave stočarstvom i poljoprivredom i nešto mladih obitelji, ali sve mlađe kako završi osnovnu školu, tako i ode. Srednja škola je već u Kaknju, Visokom, Sarajevu… Poslije slijedi studij pa posao i povratka u Vukanoviće nema. No, ljeti je župa prepuna djece i mladeži. Dolazi se na godišnje odmore ili za neke svetkovine“, kazao nam je vlč. Marijan.

„Crkva iz sepeta“

Njegovih pet godina župnikovanja u Vukanovićima obilježeno je lijepom suradnjom s narodom, u što smo se mogli uvjeriti obilazeći područje njegova djelovanja. Rado je viđen gost na svakoj adresi, a crkva je svakomu nezaobilazno mjesto susreta s Bogom i ljudima – na mise se oko prastarog oltara darovanog iz Kraljeve Sutjeske redovito okupi 95% župljana.  

Duhovna zvanja

Navedimo i živuća duhovna zvanja iz ove župe: mons. Luka Tunjić, vlč. Marijan Marijanović, vlč. Bono Tomić, fra Zoran Jaković, vlč. Pero Marijanović, fra Ivan Jaković, s. Anđa Brkić, s. Livija Šimić, s. Anđela Brkić i s. Dijana Andrić.

Crkva je građena 1970-ih godina. „Kada je reportažu pravio novinar Glasa Koncila Mijo Gabrić, stavio je naslov Crkva iz sepeta jer su ovdje ljudi doslovno donosili opeku u košarama na konjima. Rađeno je s puno elana. U ovoj crkvi nema puno opipljivih umjetnina koje bi se mogle procijeniti novčano, ali je u nju ugrađeno srce. Mislim da je to razlog zašto su ljudi toliko povezani s ovom crkvom jer je svaka opeka prošla kroz njihove ruke. Poslije rata crkva je obnavljana i prostor je sasvim dovoljan za naše potrebe i okupljanja“, rekao nam je župnik.

Za Boga i selo

Njegovi župljani, kako kaže, rado na razne načine doprinose svojoj zajednici, a među njima je i Marija Tunjić koja unatoč brojnim obiteljskim i drugim obvezama već petu godinu čisti i uređuje crkvu. „Volim to raditi, nije mi mrsko. Suradnja sa župnikom je na visokoj razini. Sudjelujemo i u raznim pobožnostima moleći za zdravlje i napredak svoje obitelji te opstanak ovoga sela“, posvjedočila je Marija, a svoj doprinos župi pjesmom daje Nevenka Filipović koja u Vukanovićima živi s mužem i njezinom tetkom Anđom, dok joj sin radi u Njemačkoj. „Naš zbor osnovan je 2009. kad nam je došao župnik vlč. Predrag Stojčević. Tada nas je u zboru bilo dosta, možda i više od 20, ali vremenom nas je ostalo 10. Kad je vlč. Predrag otišao, došao je sadašnji župnik i nastavili smo pjevati nas devet žena i jedan muškarac. Pjevamo na nedjeljne mise, Uskrs, Božić i Sv. Antu te veće blagdane“, prenijela nam je Nevenka koja poput drugih župljana jako drži do tradicije i onog što je kao dijete naučila na roditeljskom ognjištu.

Pješice u planinu

Vlč. Marijan napominje kako župljani uz obiteljsku molitvu od davnina njeguju i mnoštvo pobožnosti kojima se duhovno jačaju.

„Jedna od njih je pobožnost Gospi Fatimskoj kroz pet prvih subota od prve subote u svibnju do prve subote u rujnu. Odlazimo u planinu na oko 1 200 metara nadmorske visine gdje je kapelica Gospe od Anđela. Imamo misu, ispovijed i zagovorne molitve, što je jako posjećeno. Odavde idemo pješice po dva-dva i pol sata u jednom pravcu. Obavljamo tu pobožnost bez obzira na kiše i nekada snijeg u svibnju. U kolovozu na spomendan Gospe od Anđela bude jako puno ljudi jer mnogi dolaze sa strane. Tada na misu dođu i svi domaći svećenici. To je pokazatelj i prijašnjeg duhovnog života – sedam je svećenika iz ove župe, četiri časne sestre i jedan bogoslov, što je lijep broj duhovnih zvanja. Imamo pobožnost Sv. Anti – 13 utoraka uoči patrona. Zatim kroz cijeli listopad molimo litanije za duše u čistilištu i opijelo. Sve ove pobožnosti su jako posjećene, kao i druge redovite, poput svibanjske i listopadske Gospi“, informirao nas je vlč. Marijan.

„Kroz došašća redovito radnim danom u 06:00 imamo zornice koje su jako dobro posjećene, s tim što na ovoj visini temperature znaju biti jako niske i bude puno snijega. Primjerice, pretprošle godine se temperatura u sakristiji znala spustiti na -18, a u crkvi -16 stupnjeva Celzijevih. Koliko vidim, to ne smeta ni starima ni mladima“, istaknuo je naš domaćin posvjedočivši i kako za blagdane u selu vlada velika radost i živost jer zavičaj tradicionalno pohode Vukanjci iz cijelog svijeta.

Marcelino stablo

Obišli smo i područnu Osnovnu školu Mula Mustafa Bašeskija u kojoj je trenutačno više zaposlenih nego učenika. Ne zatječemo nastavnicu engleskog i vjeroučitelja, ali zato u poslu prekidamo čistačicu Janju i učiteljicu Marcelu Jaković.
„Prošle školske godine smo imali pet učenika, pa su tri učenice otišle u šesti razred u područnu školu u susjednom Tršću. Nastava se od ove godine izvodi u dvokombiniranom razrednom odjelu i imamo dvojicu učenika. Teo Jaković ide u treći razred, a Petar Tunjić u četvrti. Prema prognozama, ova škola će opstati još dvije godine. Kad njih dvojica završe peti razred, škola će biti zatvorena“, kazala nam je učiteljica koja bez obzira na takav razvoj situacije nastoji obavljati svoj posao kao da ima punu učionicu djece – pripremaju božićne priredbe i druge aktivnosti.

„Prije rata u ovu školu su išla djeca i iz susjednih sela Lipnice, Slagoščića i Zlokuća. Radila su dva učitelja u dvije smjene, a poslije rata nastava se izvodila u dvije učionice i bila je dvokombinirana. Kako se dogodilo klizište, došlo je do iseljavanja susjednih Zlokuća, pa se broj učenika smanjio i sve je sada spalo na jednu učionicu i dva učenika. Od čistih odjela došli smo do trokombinacije“, dodala je naša sugovornica.

Na kraju susreta s njom i njezinim učenicima razgledamo školski prostor diveći se mnoštvu učeničkih radova, a na zidu je i jedan učiteljičin – stablo sa slikama đaka kojima je predavala.

Pitamo ju što će biti s njom kad zatvore školu, a ona nam uz osmijeh reče da će sa svojom malom ekipom ostati do kraja, pa će poslije vidjeti što dalje, a mi zaključismo kako će ona, bez obzira na njezino buduće zaposlenje, u životima malenih Vukanjaca gdje se god našli zasigurno ostaviti svijetao trag i podsjetnik na lijepe godine provedene u maloj seoskoj školi.

Zasukati rukave

A da maleni u župi sretno rastu, uvjerili smo se i kod kuće dječaka Petra Tunjića. Želeći doznati kako dišu ljudi koji se u tom kraju tradicionalno bave stočarstvom, razgovarali smo s njegovom majkom Marijom. Ta rođena Ramljanka udala se u Vukanoviće i zavoljela zavičaj svojeg supruga Anđelka. Opisujući ljepote života u tom selu, pohvalila je učiteljicu, župnika i cjelokupno okružje u kojem se djeca bezbrižno igraju, usvajaju životno važne vrijednosti i pomažu roditeljima u svakom naporu svojstvenu seoskom imanju.

„Imam troje djece, dvoje ide u katoličku gimnaziju u Sarajevu, a jedno ide ovdje u školu. Sa suprugom sam 19 godina u braku. U početku smo mislili da ćemo tu biti dva-tri mjeseca. Međutim, on je kupio kuću i otada neće ni čuti da bi išao odavde. Niti trenutačno razmišljamo o tome. Nekakva je atmosfera u zraku negativna. Ljudima je najlakše kukati i cijeniti nešto tuđe... Imamo 50-60 krava, 20-ak junica, teladi… Uglavnom, više od 100 grla. Nije lako. Ljudi se hvataju za glavu kad nam zimi dođu i kažu: ꞌTko će sve to uraditi?ꞌ Međutim, ja to radim sa suprugom i starijim sinom. Sve rješavamo sami bez ikakvih problema“, ispričala je naša sugovornica istaknuvši kako se i u kući i izvan nje može mnogo toga postići ako se zasuču rukavi. „Može se živjeti ovdje tko hoće raditi, pogotovo u ovom kraju gdje ima toliko šumskih plodova. Meni nije lako odavde slati djecu u Sarajevo gdje sin i trenira nogomet. Naporno je, a ipak su oboje odlikaši. Znači, ako se nešto hoće, to se i može“, smatra Marija koja svoju obitelj i njezinu budućnost stavlja u Božje ruke uvijek se nadajući najboljemu. „Jednom je svećenik rekao: ꞌValjda Bog zna zašto sam ja tu.ꞌ Kad su svi bili ovdje, ja sam bila vani, a sada kad svi odoše, ja sam tu. Postoji nekakav plan. Ne sekiram se. Bože, samo zdravlja…“, dodaje Marija na kraju našeg posjeta.

Pod dojmom tih riječi zaputismo se natrag u našu redakciju vozeći se kroz šume, proplanke i livade koje ćemo čim se ponovno ukaže prigoda ponovno posjetiti kako bismo uživali u susretima s ljudima i planinskom krajoliku.

Razlog ostanka

Župnika na odlasku pitamo kako vidi budućnost župe. Kad je riječ o iseljavanju, on smatra da je taj kraj „došao do kamena živca“. Prema njegovim riječima, više se nema ni tko odseliti. „Oni koji su tu čvrsto se drže ovdje. Odlučili su ostati, odlučni su raditi, zarađivati i živjeti te, po svoj prilici, i umrijeti na ovom mjestu. Otišli su svi mlađi koji su mislili otići. Jedino je ostalo nešto djece koja će vjerojatno otići kad završe školu“, naveo je svećenik koji se osvrnuo i na budućnost u duhovnom smislu. „Razumljivo je da ovakva župa ne može imati neke pokrete kakvi žive u današnjoj Crkvi. Ne možemo voditi neke sekcije i Caritas organizirane kao u velikim župama jer nemamo osoblja – radimo to ovisno o potrebi. Mislim da će vjera na ovim područjima još živjeti. Koliko su ljudi čvrsti da žive ovdje, čvrsti su i u svojoj vjeri. Vjera je ovdje zaista živa – ovdje se živi od vjere. Mislim da je jedan od glavnih razloga ostanka ovdje upravo vjera, da mogu ispravno živjeti svoju vjeru i prenijeti je na svoje mlađe“, zaključio je vlč. Marijan.