Kandilo


Pojam kandilo potječe od grčke riječi ϰανδήλος i latinske candela što u prijevodu znači „svijeća“, a u kršćanskim crkvama, prije svega katoličkim i pravoslavnim, naziv je za viseću metalnu ili staklenu posudicu u kojoj gori žižak u ulju.

Foto: Pixabay.com

Foto: Pixabay.com

Priredio: Dražen Kustura

U katoličkim crkvama kandilo se nalazilo uz svetohranište, umjesto današnjeg „vječnog svjetla“, dok je kod pravoslavaca smješteno uz ikone bilo u crkvi, bilo u kući. Kandilo je osobito prisutno u pravoslavlju gdje gori prigodom liturgije u crkvi ili molitve u kući. Obično je upaljeno pred ikonom Isusa Krista, Majke Božje ili svetca zaštitnika obitelji (krsna slava).

Svjetlo koje proizlazi iz kandila ima simboličko značenje, a vladika Nikolaj Velimirović nabrojao je osam oznaka toga svjetla u kući vjernika. Tako on poučava da je prva simbolika svjetla iz kandila oznaka kršćanske vjere koja je svjetlo svijetu, po uzoru na Isusove riječi: „Ja sam svjetlost svijeta“ (Iv 8,12). Zatim navodi da to svjetlo vjernicima doziva u pamet karakter svetca pred kojim je upaljeno jer su oni bili sinovi svjetla. Treća simbolika je poziv vjerniku da odbaci tamu iz svoga života i hodi putom evanđeoske svjetlosti. Potom navodi kako je to izraz vjerničke ljubavi prema Bogu te da to svjetlo pomaže u borbi protiv zlih sila. Šesta simbolika za Velimirovića označava samoizgaranje za volju Božju, sedma predstavlja oganj Božje blagodati zapaljen u srcu vjernika, i osma nam poručuje kako je Tvorac svijeta najprije stvorio svjetlost pa sve ostalo: „I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost“ (Post 1,3).

Kandila u katoličkim crkvama izrađivala su se u istom stilu kao i drugi dekorativni predmeti inventara crkve, a osobito velika i ukrašena kandila pravljena su u baroku (17. i 18. stoljeće).