Šamaš (Šames)


Pojam šamaš je hebrejskog podrijetla i u doslovnom prijevodu znači „službenik“ ili „služitelj“, a u židovskoj tradiciji ima više značenja: izvorno se ovaj termin odnosio na osobu koja je u Hramu održavala čistoću i brinula se za druge poslove, dok se danas pod ovim pojmom misli na službenika židovske općine, škole ili bet-dina (lokalnog suda).

Foto: Pixabay.com

Foto: Pixabay.com

Priredio: Dražen Kustura

Za vrijeme postojanja Hrama u Jeruzalemu (do 70. poslije Krista) službu šamaša obavljali su isključivo pripadnici svećeničkog, Levijeva plemena, a njihova zadaća je osim čistoće bogomolje bila i njezina sigurnost. No, s vremenom su obavljali i druge poslove unutar hramskog prostora kao npr. kada bi se javila potreba, bili su zaduženi i za čitanje Tore.

Nakon rušenja jeruzalemskog Hrama šamaši su obavljali različite službe unutar židovskih sinagoga i zajednica: poučavali su djecu vjeronauku, bili propovjednici (daršan), sudci, prepisivači Tore (sofer), učitelji...

U srednjem vijeku službu šamaša obavljali su isključivo učeni ljudi (talmid haham), a imali su ulogu javnih djelatnika koji su brinuli o životu zajednice te obavještavali članstvo o odlukama židovskih općina. U većim zajednicama glavni šemaš imao je i svoje pomoćnike koji su po uzoru na njihovu prvotnu ulogu, tj. brigu o čistoći u Hramu, sada brinuli o urednosti sinagoga i bogoslužnih prostora, ali su bili zaduženi da u liturgijama pozivaju vjernike na budnost i seliot (pokajničke pjesme i molitve).

U mnogim državama gdje su Židovi imali svoje kvartove ili geta šamaš bi ujutro prije molitve šahrita (jutarnja molitva) obilazio njihove kuće te drvenim čekićem lupao na vrata ili prozore njihovih kuća kako bi ih probudio na molitvu. Ovaj običaj bio je poznat pod nazivom defikot ašamaš (kucanje šamaša).