„Naši su ljudi siromašni, ali im je osmijeh i dalje na licu“, rekao je za Aleteiu misionar Janez o ljudima s kojima živi na Madagaskaru. Njihova ga radost, kako je objasnio, uvijek nadahnjuje i potiče na razmišljanje. Raduju se malim stvarima, no on se divi nečemu dubljem: povjerenju s kojim prihvaćaju život, čak i kada je težak.

To ne znači kako nema poteškoća. O. Mesec govori i o boli zbog gubitka najmilijih te o obiteljima kojima je potrebna pomoć kako bi preživjele. Prateći ih na njihovu životnom putu, neprestano se pita kakva je pomoć čovjeku uistinu korisna.

Pronalaženje smisla u životu i smrti
Kada netko u selu umre, zajednica pokazuje što uzajamna potpora doista znači. Tugu izražavaju glasno i otvoreno. Nakon toga zajednički rade na pripremi svega što je potrebno za ispraćaj pokojnika. Pogrebni obredi za njih imaju veliko značenje. U njihovu odnosu prema smrti misionar Mesec prepoznaje vjerovanje da život nije u potpunosti u ljudskim rukama.

„Uvjereni su da život ima smisla. Ali znaju i kako nisu gospodari života te kako je Bog Stvoritelj koji život daje i oduzima“, objašnjava. Kao svećenik želi nadograditi to povjerenje naviještanjem kršćanske poruke o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Želi da razumiju kako život ne završava jednostavno odlaskom u nepoznato. „Naprotiv, imamo nadu u susret s Bogom, gdje nas čekaju ljubav, radost i sreća. Volim s njima dijeliti misao da naša dobra djela utiru put prema vječnosti ispunjenoj srećom“, dodaje misionar.

Rad daje dostojanstvo
Ponekad je, kako je kazao, odgovor na njihove potrebe očit: najprije treba osigurati da ljudi imaju dovoljno hrane. Tako je bilo nakon velikog požara u zajednici u kojoj djeluje. „Dopremili smo kamion riže i odmah, u samo jednom danu, podijelili pet tona“, prisjeća se o. Mesec ističući kako su ljudi bili duboko zahvalni na pomoći.

No, takva je pomoć namijenjena izvanrednim okolnostima. U svakodnevnom radu misionar nastoji osigurati da ljudi ne ovise isključivo o onomu što im drugi daju, nego da sami mogu dovoljno zaraditi za uzdržavanje svojih obitelji.

Zato misija nudi različite poslove: netko mete dvorište, netko prenosi kamenje ili pijesak, cijepa drva ili pomaže u drugim poslovima. Za koristan doprinos nije potrebno posebno stručno osposobljavanje. Važno je da se njihov rad prepozna i da za njega budu plaćeni.

Slovenski misionar spominje žene koje za nekoliko sati jutarnjeg rada dobivaju oko jedan euro. Tim novcem mogu kupiti rižu i vratiti se kući zadovoljne jer su i same pridonijele uzdržavanju svojih obitelji.

Svaki je posao važan
Posebno ga je dirnula priča o čovjeku koji svakodnevno mete crkvu i dvorište misije. Taj posao obavlja redovito i s velikom radošću, a o. Mesec zauzvrat mu daje nešto novca za hranu.

„S takvim entuzijazmom mete crkvu i dvorište. Svakoga dana, iz dana u dan. To je njegov posao“, kaže misionar.

Ta jednostavna priča oslikava njegov pristup pomaganju drugima. Želi ljudima pružiti prigodu raditi ono što mogu i za to primiti naknadu.

„Prije svega, ja sam svećenik“
Što ovog misionara nakon svih godina i dalje privlači ljudima na Madagaskaru? Njegov je odgovor: poslanje.

Želju za misionarskim radom osjetio je još ranije u životu, ali bilo mu je važno da bude službeno poslan. Kada ga je biskup nakon deset godina misijskoga djelovanja pozvao natrag u Sloveniju, vratio se i dvije godine djelovao kao župnik. Kada mu se poslije ponovno pružila prigoda za odlazak, rado se vratio na Madagaskar.

Ondje vidi brojne potrebe koje i dalje postoje te mnogo posla koga treba obaviti prije nego što domaći svećenici budu mogli preuzeti veću odgovornost. Pomaganje ljudima u konkretnim životnim potrebama važan je dio njegove svakodnevice, ali svoje poslanje ponajprije razumije u svjetlu svećeničkog poziva.

Iskustvo povratka u Sloveniju još mu je jasnije pokazalo kako njegov rad ne bi smio biti samo ostvarenje osobne želje. „Za mene je najvažnije bilo to što sam bio poslan“, objašnjava. Kada se vratio na Madagaskar, otišao je onamo gdje je vidio veliku potrebu za svećenicima i gdje bi domaći ljudi jednoga dana mogli nastaviti započeto djelo.

„Najvažnije je da sam svećenik i da naviještam Isusa Krista“, kaže. Za njega su pomaganje ljudima i evangelizacija nerazdvojivo povezani.

Zato, kada govori o Malgašima, ne usredotočuje se samo na njihovo siromaštvo. Vidi njihovu radost, vjeru i želju da vlastitim radom osiguraju ono što je potrebno njihovim najmilijima. A njegova je zadaća, kako ju on razumije, pratiti ih na tom putu.