Milan Kovač, zamjenik predsjednika Počasnog bleiburškog voda

Bleiburg neće šaptom pasti - nikada!


„Hrvatski narod nikada neće prestati komemorirati i moliti za duše stotina tisuća naše braće i sestara ubijenih na najbestijalniji način, kako razoružanih vojnika, tako i civila, žena, djece, starih i nemoćnih“, poručuje Kovač.

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Gospodin Milan Kovač rođen je 15. srpnja 1953. u Posušju gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 1978. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Tekstilprometu do 1990. Nije bio član Saveza komunista. Na početku demokratskih promjena 1989. priključio se HDZ-u. Bio je „barakaš“, među prvih 50-ak osnivača te stranke te prvi rizničar, a 1990. izabran je za zastupnika u Društveno-političkom vijeću Sabora. Biran je i na kasnijim parlamentarnim izborima, 1992., 1995. i 2020. U Saboru je bio član brojnih odbora: Odbora za zaštitu ljudskih prava, Odbora za vanjsku politiku i Odbora za useljeništvo. Od 2004. je u mirovini.

Tijekom političke karijere bio je: ministar useljeništva, ministar privatizacije te ministar zadužen za provođenje posebnih odnosa između RH i Federacije BiH i odnosa s BiH. Nekoliko ga je puta odlikovao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Povod za razgovor sa zamjenikom predsjednika Počasnog bleiburškog voda je obilježavanje Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta, koje će ove godine biti upriličeno na trima lokacijama: u Hrvatskoj i u Austriji – u sjeni (višegodišnjih) prijetnji zabranom austrijskih vlasti.

Poštovani, u travnju je vodstvo Počasnog bleiburškog voda održalo radni sastanak s čelništvom Hrvatskog sabora, pokrovitelja obilježavanja središnje komemoracije žrtava Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta. Nakon toga sastanka dojam je kako se, nakon silnih pritisaka, štoviše prijetnji zabranom iz Austrije, definitivno odustaje od Bleiburškog polja, toga simbola najveće hrvatske tragedije XX. stoljeća.

PBV ne odustaje od komemoracije na Bleiburškom polju, ali smo se ove godine morali pokoriti odlukama austrijskih državnih vlasti, odnosno zaključcima austrijskog saveznog Parlamenta te pristati da se komemorativna misa održi u gradskoj crkvi. Naš je cilj, kao i želja većine potomaka bleiburških žrtava, da se komemoracija sljedećih godina vrati na Bleiburško polje. Osim mise u bleiburškoj crkvi, koju će u petak, 13. svibnja, u 18:00 h predvoditi dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, Počasni bleiburški vod i Veleposlanstvo RH-a u Austriji položit će vijence i upaliti svijeće na groblju. Sljedećeg dana, 14. svibnja, u subotu, bit će u 8:30 h polaganje vijenaca na Mirogoju uz molitvu i prigodan program. U 12:15 h je misa na Udbini za sve hodočasnike iz domovine i inozemstva.

Također, u sklopu obilježavanja komemoracije održat će se 22. svibnja misa na Radimlji kod Stoca, pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora i Biskupske konferencije BiH.

Ranijih godina, kada su, zapravo, i počeli pritisci zemlje domaćina uz popriličnu kolaboraciju i nekih hrvatskih medija i dužnosnika, ipak su se mogli čuti i glasovi protiv zabrane. Ove godine (gotovo) ništa. Osim otvorena likovanja tjednika srpske manjine u Hrvatskoj, koji se, inače, izdašno financira iz hrvatskog proračuna uz blagoslov Hrvatskog sabora. Bleiburg je šaptom pao. Dijelite li ovo mišljenje?

To je djelomično točno zato što ni mi nismo željeli u javnosti potencirati problem kako ga ne bismo još povećali i doveli u pitanje i samo održavanje komemorativne mise u gradskoj crkvi u Bleiburgu. Mi kao udruga Počasni bleiburški vod, registrirani u Austriji, moramo poštivati zakone Republike Austrije i odluke koruškog biskupa da se za sada ne odobrava održavanje komemoracije na Bleiburškom polju.

Mi sami smo nemoćni to promijeniti bez pomoći države Hrvatske i njezinih institucija, i već duže vrijeme tražimo da se konačno potpiše međudržavni sporazum između dviju republika, kojim bi se otklonile sve nejasnoće i gdje bi se regulirao protokol oko održavanja komemoracija, kako u Republici Austriji, tako i u Republici Hrvatskoj. Nadamo se da će do toga uskoro doći kako su nam nedavno na sastanku, u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova RH, obećali i ministar i njegovi suradnici. Prema tome, Bleiburg nije šaptom pao.

Znakovito je kako posljednjih godina na Bleiburškom polju nije bilo nikakvih incidenata. I Vi ste osobno, gospodine Kovač, u ime PBV-a, redovito poručivali kako na ovu komemoraciju treba ponijeti samo krunicu. Usprkos tomu, pritisak iz Austrije nije popuštao. Mislite li kako je, makar i dijelom, riječ o austrijskom kompleksu nacizma? Uostalom, u toj se zemlji redovito održavaju mise za poginule njemačke vojnike o čijim grobljima brine sama Vlada Austrije, a, evo, smeta im komemorativni skup za nevine žrtve koji se, usput budi rečeno, održava(o) na zemljištu koje je u hrvatskom vlasništvu...

Odnos dijela austrijskih političara prema bleiburškoj komemoraciji temelji se na lažnom prikazu same komemoracije kao „neofašističkog skupa“ i ideološki je motiviran. Kad bi to bila istina, značilo bi da je Hrvatski sabor više od 20 godina bio pokrovitelj „neofašističkog skupa“, a Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine suorganizator takva skupa u liturgijskom dijelu. Svi mi koji smo dolazili na Bleiburško polje vrlo dobro znamo da to nije istina. Nakana trenutnih lijevo-zelenih struktura vlasti, kako u Koruškoj, tako i cijeloj Austriji je zabranom komemoracije izbrisati iz memorije hrvatskog naroda stvarnu istinu o najvećem genocidu nad jednim narodom nakon završetka Drugog svjetskog rata u Europi.

Mislim da time pokušavaju oprati i vlastitu savjest. Hrvatski narod nikada neće prestati komemorirati i moliti za duše stotina tisuća naše braće i sestara ubijenih na najbestijalniji način, kako razoružanih vojnika, tako i civila, žena, djece, starih i nemoćnih.

Slijedom austrijskih prijetnji, sada već pokojni, biskup gospićko-senjski mons. Mile Bogović 2019., na Dan hrvatskih mučenika, s Udbine je uputio otvoreno pismo u kome je, uz ino, aktualizirao i pitanje Svehrvatskog groba ili groblja koji/e, kazao je, ide uz Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Taj se Hrvatski grob, međutim, više ne spominje ni u Saboru ni u Vladi...

To je pokazatelj da hrvatske vlasti od stvaranja hrvatske države do danas nisu imale i nemaju volje taj problem riješiti na institucionalan i hrvatskih žrtava dostojan način.

Nerijetko se u hrvatskoj javnosti govori kako bi se trebao konačno završiti Drugi svjetski rat. Istina! No, može li se uistinu završiti dok se dostojno ne ukopaju pokojni, ili se (makar) dostojno ne obilježe mjesta njihova stradanja od komunističkih krvnika?  

U Hrvatskoj postoje njemačka vojna groblja na koja se prenose posmrtni ostatci njemačkih vojnika poginulih ili ubijenih za vrijeme Drugog svjetskog rata ili poslije, među kojima je bio i velik broj Austrijanaca, a također i vlasti Italije pronalaze grobove s posmrtnim ostatcima svojih vojnika iz Drugog svjetskog rata i prenose ih u Italiju...

A puna ih je, nažalost, i Hrvatska, Bosna i Hercegovina... Dok je, primjerice, Slovenija dosta učinila na obilježavanju mjesta partizanskih strahota.

Žalosno je kako se malo radi na otkrivanju masovnih grobnica, ne samo hrvatskih vojnika, nego i civila koji su pobijeni nakon završetka Drugog svjetskog rata. Izgleda da sve ratne i poratne žrtve u Hrvatskoj, osim Hrvata, imaju pravo na dostojan ukop posmrtnih ostataka.

Moguće je kako je zapravo hrvatski problem konstantne – osim 1990-ih kada je Franjo Tuđman pomirio djecu (i unuke) ustaša i partizana – podjele u društvu to što se nije dovoljno suočilo s komunističkim sustavom i njegovim razornim posljedicama?

Hrvatska se nije suočila s jugo-komunističkom prošlošću i provela lustraciju pod izgovorom da bi to oslabjelo obrambeni potencijal za vrijeme velikosrpske agresije. Takvo opravdanje moglo je važiti za sedam-osam godina dok cijeli teritorij nije reintegriran u hrvatske državne granice. Kasnije je ono prestalo važiti, ali je sustavno suočavanje svejedno izostalo, pa zato i danas trpimo razorne posljedice komunističkog režima i mentaliteta na funkcioniranje hrvatske države i društva na svim područjima.

U hrvatskom društvu, u biti, dominira (ljevičarska) teza kako je komunizam, uz sve totalitarne manjkavosti, ipak prihvatljiviji od fašizma. Usprkos tomu što hrvatski Ustav, koji afirmira ZAVNOH pa tako i hrvatsku državnost, kaže i „...na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava“. Do kada će se „prebrojavati“ što je gore „crveno“ ili „crno“? Do kada će u Hrvatskoj trajati verbalni građanski rat?!

Moguće je da je jedno zlo nešto manje od drugog, neki kažu da je veće zlo „crno“, a neki kažu da je „crveno“, ali naš cilj ne bi trebao biti relativiziranje „manjeg zla“, nego njegova osuda kao potpuno neprihvatljiva jer svaka žrtva zaslužuje pijetet bez obzira s koje strane bila.

Slijedom čega je nužno podsjetiti kako se u posljednje dvije-tri godine čak i od saborskih zastupnika moglo čuti kako su Brozovi egzekutori traljavo obavili posao...

U pitanju su ideološka zastranjivanja nepojmljiva u 21. stoljeću, na tragu onih koja su uzrokovala Bleiburšku tragediju i stotine masovnih grobnica diljem bivše države.

Počasni bleiburški vod redovito svake godine na obilježavanje Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta poziva i državno vodstvo. Čak je i to, usred aktualna sukoba predsjednika i premijera, postalo delikatno. Odvojeno su, primjerice, išli i u Jasenovac. Očekujete li ih na Udbini, ili na Mirogoju?

Predsjednika države Zorana Milanovića nismo pozvali jer je on već izjavio da se ne bi odazvao, pa smatramo da bi poziv njemu bio besmislen. Predsjednika Vlade Andreja Plenkovića smo pozvali i očekujemo da će doći na jedno od mjesta obilježavanja Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, a predsjednika Hrvatskog sabora RH, koji je i ove godine pokrovitelj komemoracije, očekujemo na Mirogoju i na Udbini.

Katolički tjednik potkraj travnja objavio je tekst pod naslovom „Bleiburg se ima gdje vratiti“, nadovezujući se na stav biskupa gospićko-senjskog Zdenka Križića koji je prije dvije godine objasnio simboliku Udbine, iznad Krbavskog polja, kao mjesto neupitne simbolike i početka stradanja hrvatskoga naroda. Svih (povijesnih) križnih putova. Dijelite li biskupovo mišljenje?

Bleiburško polje je kroz posljednjih sedam desetljeća postalo mjestom-simbolom obilježavanja Bleiburške tragedije i naš je cilj da ono to i ostane. Udbina iznad Krbavskog polja ima drugu simboliku, pa je smatramo prikladnim mjestom za komemoraciju bleiburškim žrtvama u vrijeme dok se ista zbog odluke austrijskih vlasti ne može održavati na Bleiburškom polju.

I na kraju, što biste poručili ovogodišnjim hodočasnicima na Udbinu?

I ove godine, kao i svih dosadašnjih, poručujem hrvatskim hodočasnicima koji će biti nazočni na svetim misama da ponesu krunicu i da se pomolimo za naše sunarodnjake koji su bez suda i sudišta pogubljeni i završili po jamama, rovovima i rudničkim oknima od Bleiburškog polja, preko Slovenije, Hrvatske, BiH pa sve do grčke granice.