Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Vlč. Mirko Šimić rođen je 19. listopada 1974. u župi Zgošća - Kakanj. Klasičnu gimnaziju i sjemenište pohađao je od 1989. do 1993. u Zadru i Pazinu, a Teološki fakultet u Bolu na Braču i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1999. u Sarajevu. Pastoralne službe obavljao je u Živinicama i Oštroj Luci-Bok kao župni vikar te kao župnik u Ceru.        

Poslijediplomski studij iz područja socijalne etike završio je u Innsbrucku i Grazu od 2004. od 2010. kada je imenovan ravnateljem Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani, Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH, akcija kojom je obilježena 3. korizmena nedjelja, prvi je put upriličen – i povjeren Hrvatskom Caritasu – 2007. Ako bismo usporedili okolnosti od prije evo gotovo dva desetljeća i ove današnje, koja bi bila temeljna razlika? Vi, kao ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, to znate iz prve ruke. S terena, naime.

Ukoliko bismo se vratili tih, sada već i poprilično dugih, 19 godina unatrag i vidjeli razloge pokretanja ove akcije na razini biskupskih konferencija u Hrvatskoj i BiH, onda bismo uočili da su solidarnost i međusobna blizina bile misao vodilja koja je potaknula nastanak ove akcije. Ta solidarnost trebala se zrcaliti kroz, prije svega, duhovnu i misaonu povezanost katolika s obiju strana granice, a onda uključiti i konkretnu materijalnu pomoć ugroženim ljudima u potrebi u BiH. Ovdje stoga zapravo ne bismo trebali govoriti o razlikama vezanim za pokretanje ove akcije, nego više o njezinoj životnosti ovih skoro dva desetljeća. Ono što je važno naglasiti ako ipak želimo usporediti početke akcije i sadašnji trenutak, je da ova akcija zadnjih godina dobiva na još jačem intenzitetu što je svojevrsni kuriozitet jer obično dođe do zasićenja i gubitka motivacije, bilo kod onih koji potiču na djelovanje, bilo kod samih sudionika, a to su u ovom slučaju katolici u svim hrvatskim nadbiskupijama.

Razlog da je k tomu tako svakako leži u naporima nad/biskupa, svećenika i vjernika u Hrvatskoj, odnosno Biskupskoj konferenciji koja zdušno preko Hrvatskog Caritasa provodi ovu akciju. Ova akcija danas uvelike olakšava djelovanje svih Caritasa u BiH jer jamči kontinuitet i sigurnost u namicanju materijalnih sredstava koja onda kroz određene projekte dopiru do krajnjih korisnika. Nekada će se to zrcaliti kroz projekte kao što su kućne njege starih i nemoćnih, pučke kuhinje, domovi za starije i nemoćne, hospiciji, pomoć studentima, siromašnim učenicima ili jednostavno kroz izravnu potporu ljudima koje su snašle razne nevolje.

Slijedom prethodnog pitanja, valja podsjetiti i kako je, zbog dramatična smanjenja broja katolika, Sveta Stolica 2012. poslala pismo-poruku biskupskim konferencijama BiH i Hrvatske, kojim, kolokvijalno kazano, poziva na spas bh. katolika. Ili da se učini sve kako bi hrvatski narod nastavio vršiti svoje crkveno poslanje u svojoj Domovini. Je li rečeno pismo bilo dovoljno inspirativno, pa onda i oživotvoreno?

Sveta Stolica neprestance prati društveno stanje u Bosni i Hercegovini i sigurno je dobro informirana o statusu katolika u ovoj zemlji, kojim ne može biti zadovoljna što je zapravo i iskazano u navedenom dopisu. Dobro je stoga što se prati stanje u BiH, ali nije dobar razlog tog praćenja. Očito je u tom trenutku bilo više razloga da je Sveta Stolica odlučila reagirati. Jedan od nama najvažnijih je nažalost smanjenje broja katolika, a do koga je uistinu i bilo došlo. Ne možemo ne primijetiti da je BiH već odavno zapela u kaljuži i da jednostavno ne ide naprijed. S jedne strane stanovništvo je iscrpljeno od tog stanja, a s druge i samo na neki način doprinosi da se ništa ne mijenja budući da ne koristi mehanizme kojima bi to moglo učiniti. Mito, korupcija, nedostatak radne etike i odgovornosti svih u ekonomskom napredovanju zemlje, dovode do potpuna fijaska i neodgovornosti u svim porama društvenog života.

U tom svojevrsnom krugu nemoći mnogi se odlučuju na odlazak iz ovog nereda i traže svoj kutak sigurnosti negdje na Zapadu. Sv. je Stolica to očito uvidjela te je zbog toga i reagirala. Danas, s odmakom od petnaestak godina, vidimo da je to još jedna u nizu konstatacija lošeg stanja u kome se nalaze katolici u BiH ne šireći temu na druge vjerske skupine. Naglasak je svakako stavljen na potrebu odgovorna djelovanja svih društvenih struktura, ali i crkvenih predstavnika koji trebaju hrabro stati ispred svojih vjernika i biti jamac koji će značiti održivost katolika u ovom dijelu svijeta.

Prema Vašem mišljenju, je li Crkva u Hrvata u objema državama ujedinjena glede provođenja akcije na terenu? Koliko, primjerice, kler iz Hrvatske sudjeluje na realizaciji akcije u svojim župama?

Na temelju dosad provedenih inicijativa i više je nego vidljivo da Crkva u Hrvatskoj, odnosno nad/biskupi i svećenici u svojim nad/biskupijama itekako aktivno i djelotvorno, ali i učinkovito sudjeluje u ovoj akciji potičući povjerene joj vjernike na milosrđe i ljubav prema potrebnima u BiH. Ovdje ih možemo potaknuti da budu još ustrajniji, da ne žale truda posvijestiti svojim vjernicima koliko je nužno biti od pomoći svojim sunarodnjacima u BiH te da to čine upravo preko svojih biskupija i izbjegavaju individualni pristup ovoj akciji. Oni su upravo oni koji neće dopustiti da njihovi vjernici nasjedaju na kojekakve propagandne agende koje pojedini agitatori vode protiv hrvatskog naroda s ove strane granice, nego će svojim pristupom djelovati univerzalno i raditi upravo na još većem zbližavanju, a u konačnici i razumijevanju specifičnih potreba njihovih sunarodnjaka u BiH.

Na ovaj način akcija dobiva svoj potpuni smisao jer solidarnost svoje utemeljenje ima upravo u ljubavi iz koje ćemo učiniti dobro djelo „za svoga u potrebi“ kako će nam to reći i Jakovljeva poslanica. Crkva u Bosni i Hercegovini također neprestance potiče na suradnju i solidarnost unutar dekanata i župa što također dovodi do boljeg upoznavanja vjernika iz različitih krajeva. Nerijetko je to međusobno povezivanje popraćeno i materijalnim akcijama prema onim župama koje su ovisne o tuđoj pomoći i same ne bi mogle opstati.

U biti, kršćanska nas solidarnost čini osjetljivima i sposobnijima za ljubav prema bližnjima. Čini nas – ili bi nas barem trebala činiti – čovječnijima. Uz to, Tjedan solidarnosti je u korizmi. Koliko ova akcija uistinu oslikava duh korizme?

Svako dobro djelo koje čovjek učini čini ga boljim, sretnijim, ispunjenijim, zadovoljnijim i u konačnici čovječnijim. Jezik dobrote razumiju svi i on nikoga ne čini ravnodušnim te često mijenja i one koji su najtvrdokorniji. Korizma je posebno vrijeme u crkvenoj godini kada vjernik ima priliku dublje upoznavati svoje slabosti i raditi na pročišćavanju svoga srca. Iako nerijetko neki i ne pogode njezin smisao pa donose nedovoljno konkretne odluke obično vezane uz tjelesna uskraćivanja materijalnih potreba, što je po sebi jedan segment koji je potreban, ali nije dovoljan i ne oslikava u potpunosti lice korizme, dobro je posvijestiti da je smisao ovog vremena upravo u promjeni unutarnjeg stanja čovjeka.

Da bi to stanje promijenio, čovjek mora postati svjestan da je ovisan o Bogu koji ga je stvorio i od njega očekuje moralno djelovanje. Na taj način on priznaje svoje slabosti, otvara se Bogu i od njega uči. Najbolji primjer nam je svakako ostavio Isus koji je bio izložen različitim kušnjama kojima se odupro stavom vjernosti prema Bogu. Isus je, dakle, uspješno svladavao kušnje, a čovjeku je ostavio primjer u skromnosti i skrovitosti slijediti njegovo djelo. Korizmeno vrijeme iz tog je razloga sigurno spasonosno jer čovjeku otvara obzore ljubavi prema Bogu i drugima.

Mada, solidarnost je univerzalni poziv i trebao bi trajati cijelu godinu. Zaboravlja li se to gdjekad u ova (teška) vremena sveprisutna konzumerizma, kada se sve ustrajnije klanja materijalnom, tome ovodobnome „zlatnom teletu“ – kada bogatiji postaju sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji?

Čovjek se nalazi u stalnoj napasti zaboraviti dobrotu koju je primio prije svega od Boga, a onda i od drugog čovjeka. Od deset gubavaca koje je Isus izliječio samo se jedan vratio zahvaliti mu. Ostali su brzo zaboravili Isusovo milosrdno djelo. Ovo je otprilike slika čovjekove naravi. Kada je u potrebi, on vapi, traži, moli dok ne postigne ono sto želi. Poslije toga brzo smetne da bi i on drugom mogao nešto dobro učiniti kao što je i sam primio dobrotu.

Konzumerizam bismo danas mogli čak svrstati u svojevrsnu suvremenu ideologiju koja pod okriljem kapitalizma melje sve one koji nisu u stanju obilovati materijalnim dobrima. Pravedno društvo pak ne bi smjelo zaboraviti temeljni princip supsidijarnosti te uskočiti i pomoći onima koji ne mogu sami doći do temeljnih sredstava za život. Ukoliko to ne bude činilo, jaz između siromašnih i bogatih bit će još veći, a to će u konačnici rezultirati još dubljim nezadovoljstvom. Ipak, postoji nešto što je svojstveno svima, a to je tražiti etične i mudre društvene predstavnike koji će tako raditi da njihova djela budu korisna svima, a ne samo bogatim društvenim slojevima.

Potrebno je stoga stalno podsjećati da samo solidarnošću s drugima bivamo ti koji druge ne zaboravljaju te će dio svoga vremena i života moći žrtvovati za druge. Puno je mogućnosti, od dragovoljnog rada ili volontiranja do određene konkretne akcije ili organiziranja drugih skupina kako bi se ujedinili oko činjenja dobra.

Postoji li, iz Vašega iskustva, recept kako animirati ljude – pa čak i one koji nisu vjernici – na solidarnost?

Dosadašnje iskustvo na animiranju osoba za solidarnost pokazuje kako akcije s konkretnim ciljem i točno ciljanom skupinom na najbolji način bude kod ljudi osjećaj za solidarnost i sudjelovanje u navedenoj akciji bez obzira radi li se o vjernicima ili ljudima nekih drugih uvjerenja. Različite kratke ljudske priče kroz koje prezentiramo konkretnu potrebu i korake koje trebamo poduzeti kako bismo pomogli ili olakšali potrebnima, a time potaknuli i osjećaj odgovornosti i zajedništva, vrlo su učinkovite.

Jedan od istinskih primjera izražene solidarnosti zajedništva su npr. elementarne nepogode koje nas nažalost sve češće pogađaju, a uslijed kojih se stanovništvo koje nije pogođeno katastrofom maksimalno stavlja na raspolaganje ugroženim osobama, i to ne samo u vidu materijalnog (financijska pomoć, pomoć u prehrambenim i higijenskim artiklima, smještaju, lijekovima, odjeći..), nego daruju sebe i svoje vrijeme, a ljudska blizina i osjećaj da nismo sami su neprocjenjivi. Dakle, postoji konkretan model djelovanja koji u praksi pokazuje svoju punu učinkovitost te ga je stoga korisno primjenjivati.

Koliko je u BiH uistinu potrebitih?

Posljednjih godina inflacija, ali i visoka nezaposlenost veliki broj stanovnika BiH dodatno su gurnule prema granici siromaštva. Metodologija kojom dolazimo do podataka o siromašnima, odnosno o ljudima u potrebi bazirana je svakako na mjesečnim primanjima zaposlenih, odnosno na preživljavanju nezaposlenih, tj. na temelju potrošačke košarice dolazimo do egzaktnih brojki o onima koji su na rubu siromaštva. Potrošačka košarica u prosincu 2025. iznosila je 3 335 KM, a prosječna plaća 1 664 KM. Po ovome bi ekstremno siromašnih u BiH bilo 17,5%, dok je dodatnih 20% na rubu siromaštva.

Najveći udio siromašnih svakako čine umirovljenici, ali prema parametrima, poražavajuća činjenica je i da veliki broj zaposlenih ne može živjeti od svoje plaće. Plaće i mirovine su nedovoljne kako bi pratile rast cijena od 4,4% na godišnjoj razini. Iz tog razloga na adresu Caritasa svakodnevno pristižu nove zamolbe za pomoć što nam ukazuje na to da će se već ionako teška socijalna slika nastaviti i u nadolazećem razdoblju. Ovomu svakako doprinose i trajne napetosti u svijetu, ali i moguće ekonomske krize u Europi. Bosna i Hercegovina je nažalost u potpunosti ovisna o mnogim inozemnim resursima što ne doprinosi popravljanju socijalne slike stanovništva.

Komu je konkretno namijenjena pomoć prikupljena tijekom Tjedna solidarnosti? Može li se govoriti o značajnim sredstvima?

Već smo na neki način spomenuli u koju se svrhu usmjeravaju sredstva prikupljena u akciji Tjedna solidarnosti. Značaj tih sredstava, kolika god ona bila, zrcali se, prije svega, u tomu što dolaze do krajnjih korisnika zahvaljujući različitim Caritasovim projektima. Sredstva su to koja omogućuju i institucionalno djelovanje Caritasa jer olakšavaju rad kroz strukturne potpore naših ustanova. Iznos potencijalno prikupljenih sredstava naravno nije moguće predvidjeti jer on ovisi o broju sudionika, ali i nekim drugim čimbenicima koji mogu utjecati na kvalitetu provedbe akcije. U svakom slučaju zahvalni smo na ovoj akciji, želimo joj što dulje trajanje te molimo za naše sunarodnjake-dobročinitelje u Hrvatskoj.

Jednom ste prigodom, vlč. Šimiću, kazali kako ova akcija u mnogim situacijama – život znači. Koja bi bila Vaša, odnosno poruka Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, za ovaj Tjedan solidarnosti?

Biti solidaran i pozivati druge na solidarnost obveza je i sadašnjeg trenutka. Potrebno je ostati i dalje ustrajan, motiviran i poticati sve na djelovanje. Jedan od temeljnih postulata Caritasa je i onaj da je bolje prikupiti manje od više ljudi, nego puno od malo ljudi. Važno je dakle uključiti što veći broj sudionika u akciju kako bi i učinak i odjek bili što jači.    

Solidarnost pak treba biti uzajamna, odnosno potrebno je odgovoriti i s ove strane granice. Dok naši sunarodnjaci prikupljaju konkretna materijalna sredstva, na nama ostaje obveza zahvalnosti na primljenim darovima, ali i poticanje vjernika u našim krajevima da se također zdušno uključe u akciju čime solidarnost dobiva svoju puninu. Na ovaj način neće izostati kvalitetni plodovi, a međusobna povezanost među ljudima urodit će blagoslovom za sve.