Rođen je u Francuskoj i franjevac je po zvanju, život između Betlehema i Jeruzalema doveo ga je do svakodnevnog suživota s Istočnim Crkvama. Kroz to iskustvo naučio je da je ekumenizam ukorijenjen u življenim odnosima, a ne u teoriji. Kako sam ističe: „Da bi se dijalog uopće mogao voditi, najprije treba ljubiti.“ Danas, kao predsjednik Upravnog odbora Muzeja Terra Sancta – Umjetnost i povijest, upravo to suživljavanje vidi kao temelj vizije muzeja. Intervju s njim objavljen na terrasanctamuseum.org kojeg je vodila Cecilia Fraternale prenosimo u cijelosti.

Kada ste kao franjevac stigli u Svetu zemlju, kakve ste ideje ili očekivanja imali u vezi s ekumenizmom?
Ekumenizam je za mene već imao određeno značenje, iako sam prije dolaska u Svetu zemlju imao vrlo malo kontakata s Istočnim Crkvama, a tek ponešto s protestantima. U Europi protestanti u velikoj mjeri dijele istu kulturu kao i katolici, unatoč teološkim razlikama. Stoga smo, iako razdvojeni, kulturno vrlo slični. U Jeruzalemu je to bio svojevrsni šok: nije bilo zajedničkog jezika ni kulture. Na prvi pogled vidio sam Crkve koje su gotovo djelovale kao da su u međusobnom sukobu.

Bili ste poglavar u Bazilici Rođenja Gospodnjega u Betlehemu, a potom i u Bazilici Svetoga Groba u Jeruzalemu. Što ste naučili od drugih kroz svakodnevni život?
Franjevci su čuvari svetih mjesta. S Istočnim Crkvama dijelimo ta dva sveta mjesta. Crkva prvih stoljeća – po svojoj naravi „istočna“ – ima teologiju mnogo snažnije usmjerenu na Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka, ali ponajprije na Krista u njegovu božanstvu. Od srednjega vijeka nadalje, osobito s franjevcima, u latinskome svijetu sve se više naglasak stavljao na Kristovu čovječnost – na njegovu patnju, umor, svakodnevni život – na Boga koji u potpunosti dijeli naše ljudsko iskustvo.

No, dijalog se ne sastoji u sudjelovanju na teološkim konferencijama; on je svakodnevna razmjena. Ovdje u Jeruzalemu svake godine razmjenjujemo čestitke s Istočnim Crkvama za vrijeme njihovih i naših blagdana, u prigodama koje se mogu činiti formalnima, ali mogu postati istinski prostori susreta, uljudnosti i bliskosti. Život na svetim mjestima pokazao mi je pravo ozračje gostoljubivosti – poput poziva koji sam ove godine dobio: predavati latinski jezik u grčko-pravoslavnom sjemeništu.

Što nam grad Jeruzalem govori o ekumenizmu?
Jeruzalem ne dijeli kršćane. Crkva je rođena na Pedesetnicu već složena i pluralna, prožeta različitim kulturama: mandejskom, grčkom, židovskom i drugima. Duh Sveti sišao je na ovaj grad i tada nije bilo podjela. Tek kasnije – od Efeza do Kalcedona, preko raskola 1054. i reformacije 1517. – niz sabora i lomova postupno je razdirao Crkvu. Volim reći – i vjerujem da je to objektivno točno – da danas u Jeruzalemu zajedno žive ljudi koji su drugdje podijeljeni. Shvatio sam da se istinski ekumenizam rađa iz dijaloga duboko ukorijenjenih identiteta, kao što se događa u Bazilici Svetoga Groba, gdje svaka Crkva moli na vlastitom jeziku. U prošlosti sam tu raznolikost doživljavao kao „drugost“ koja otežava dijalog, ali u stvarnosti je važno da svatko bude autentičan, jer ako se svi odreknu onoga što jesu, dijalog postaje lažan i površan. Ne smijemo se bojati biti ono što uistinu jesmo. To vrijedi za ekumenski dijalog, ali i za dijalog izvan Crkve, za međureligijski dijalog.

Crkva u Jeruzalemu je lijepa: ona je mjesna Crkva i istodobno duboko univerzalna. Arapi, Židovi, Indijci, Filipinci, Afrikanci – svi su njezin dio, baš kao u vrijeme apostola. Zbog toga je Jeruzalem više od jedne Crkve među drugima: on je prava epifanija Crkve Kristove.

Postali ste član Povjerenstva Jeruzalemske biskupije za ekumenski dijalog. Kako vam u toj službi pomaže franjevačka karizma?
U ekumenskom dijalogu ne smijem tražiti ono što unaprijed pretpostavljam da ću pronaći. Ispravan stav jest prihvatiti ono na što nailazim, cijeniti to i u tome otkrivati zajedničku jezgru, koja je mnogo veća nego što često zamišljamo. Ekumenizam zahtijeva takvu poniznost: radovati se onome što se doista pronađe, a ne onome što se očekivalo pronaći. Franjevačka karizma pomaže na tom putu jer odgaja za življenje univerzalnosti Crkve. Zajednice poput jeruzalemske – s braćom iz vrlo različitih zemalja i tradicija – uče dijalogu i zajedničkom životu, prihvaćajući drugost bez straha.

Kasnije je pokrenut projekt Muzeja Terra Sancta, a Vi ste preuzeli ulogu predsjednika Upravnog odbora u ime Kustodije. Kako doživljavate ovu ekumensku otvorenost unutar toga projekta?
Iako projekt polazi ponajprije od latinske baštine, cilj mu je također istaknuti djela koja pripadaju drugim crkvenim tradicijama. U budućnosti bismo željeli pokrenuti razmjenu s drugim zajednicama, posuđujući i ugošćujući djela kroz privremene izložbe; za nas bi to bilo od velike važnosti.

Kao što sam ranije rekao, postoji mjesna Crkva i univerzalna Crkva, i upravo smo tako zamislili podjelu odjela Umjetnost i povijest Muzeja Terra Sancta. Mjesna Crkva ovdje bogata je ikonama, lokalnim umjetnicima i ikonopiscima, zbog čega će imati poseban odjel posvećen njima. Drugi dio bit će posvećen darovima koje su Kustodiji Svete zemlje darovale monarhije i strane zemlje, a koji predstavljaju univerzalnu Crkvu. Cilj projekta jest biti više od običnog muzeja: stvoriti prostor susreta i autentičnog upoznavanja mnogih lica Crkve koja su ovdje prisutna, kroz umjetnost. Tako se dogodilo i moje prijateljstvo s nekim pravoslavnim i armenskim kolegama koji, poput mene, djeluju u području umjetnosti. Važno je hoditi zajedno kako bismo se međusobno obogaćivali.

Tema Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 2026. govori o nadi. Mnogi danas tvrde kako je taj dijalog beskoristan i da su razlike prevelike. Što biste im rekli?
Potrebno je njegovati nadu i odgovornost za izgradnju zajedništva, prije svega unutar same Latinske Crkve i unutar mjesnih zajednica. Pravo jedinstvo ne rađa se samo iz dijaloga „prema van“, nego ponajprije iz zajedništva koje se živi „iznutra“, u svakodnevnim odnosima. No, često je želja za zajedništvom iskrivljena stavom onih koji se nadaju da će drugi postati poput njih samih. Autentično zajedništvo zahtijeva poniznost.

J.P., KT