Kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana

Danas je potreban novi konsenzus o samom cilju ekumenizma


Slijedeći misao međusobnog približavanja svih krštenih u Isusovo ime, svake godine od 18. do 25. siječnja organizira se Molitvena osmina za jedinstvo kršćana.

Razgovarao: Dražen Kustura

Prijevod s njemačkog: Dajana Posavljak

Katolička Crkva osnovala je i Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana na čijem je čelu švicarski kardinal Kurt Koch koji je dao ekskluzivni intervju Katoličkom tjedniku u povodu ovogodišnje Molitvene osmine. Kurt kard. Koch rođen je 15. ožujka 1950. u Emmenbrűckeu u biskupiji Basel. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu ispit zrelosti postigao je u Luzernu gdje je poslije studirao i teologiju. Svećenikom je postao 20. lipnja 1982., a doktorsku disertaciju uspješno obranio 1987. ponovno u Luzernu. Sveti papa Ivan Pavao II. imenovao ga je biskupom Basela 6. prosinca 1995., a biskupsko ređenje imao je na Bogojavljenje 1996. Od 1998. do 2006. bio je potpredsjednikom Švicarske biskupske konferencije, a od 2007. do 2009. i njezinim predsjednikom. Na sadašnju službu predsjednika Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana imenovao ga je papa Benedikt XVI. početkom srpnja 2010. Isti ga je Papa uvrstio u Kardinalski zbor 20. studenoga 2010.

Osim službe predsjednika Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana kard. Koch je i član Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za Istočne Crkve, Kongregacije za kauze svetaca, Kongregacije za biskupe, Kongregacije za katolički odgoj te Papinskog vijeća za međureligijski dijalog. S njim smo razgovarali o važnosti ekumenizma danas, o njegovim vidljivim plodovima, trenutnoj situaciji u Ruskoj i Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi, ali i o aktualnim izazovima na području ekumenizma...

Vaša eminencijo, od 18. do 25. siječnja obilježava se Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Iako smo svjesni podijeljenosti među kršćanima, koliko ovakva inicijativa može pomoći u njihovu zbližavanju?

Na početku Ekumenskog pokreta bila je prisutna ideja o uvođenju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja je tada predstavljala ekumensku inicijativu. Moleći za jedinstvo, mi kršćani izražavamo svoje uvjerenje da ne možemo sami stvarati jedinstvo ili da ne možemo odrediti njegov oblik i vrijeme. Mi ljudi možemo napraviti podjele, kao što to pokazuje prošlost i sadašnjost. Ali jedinstvo nam može dati samo Duh Sveti kao svoj dar. Najbolja priprava za to je molitva za jedinstvo. To je temelj svih ekumenskih nastojanja i mora ju uvijek pratiti misao koju je rekao papa Franjo u obraćanju sudionicima ekumenskog susreta: „Ekumenska obveza, prije svega, odgovara na Gospodinovu molitvu i bitno se temelji na molitvi.“

Francuski teolog i kardinal Yves Congar zastupao je teoriju kako je pravi raskol u Crkvi moguć samo onda kada nestane ljubavi među Kristovim vjernicima. Na osnovu ove tvrdnje, što možemo reći koliko je raskol među kršćanima vidljiv danas?

Kada je ljubav između kršćana hladna ili je nedostaje, ne možemo se razumjeti međusobno, a onda dolazi do puknuća i raskola. Yves Congar je također pokazao da je sve veće uzajamno otuđenje između zapadnog i istočnog kršćanstva u prvom tisućljeću stvarni uzrok kasnijeg razdvajanja u 11. stoljeću. Iako su u proces bila uključena ozbiljna teološka pitanja u cjelini, međutim, pravoslavci i katolici nisu se prvenstveno prepirali oko različitih doktrinarnih formulacija, nego su se okrenuli svatko na svoju stranu i krenuli svojim putem. Zato je danas tako važno da se nanovo upoznaju  i  zajedno žive.

Možemo kazati kako se Katolička Crkva snažno okrenula ekumenizmu s Drugim vatikanskim saborom. Posebno je upečatljiv bio susret Sv. Pavla VI. i patrijarha Atenagore u Jeruzalemu 1964. Prema Vašem mišljenju, koliko su danas kršćani otvoreni ekumenizmu?

Dvije glavne vodilje svetog pape Ivana XXIII. zbog kojih je sazvao Drugi vatikanski sabor bile su: obnova Katoličke Crkve i obnova kršćanskog jedinstva. I veliki koncilski papa Pavao VI. bio je uvjeren da je ekumensko zbližavanje razdvojenih kršćana duhovna drama zbog koje je Sabor sazvan. Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio usvojili su saborski oci 21. studenog 1964. s 2 137 glasova „za“ i samo 11 glasova „protiv“ te ga je papa Pavao VI. objavio. Čineći to, Katolička Crkva prihvatila je temeljna pitanja Ekumenskog pokreta, koji je nastao u nekatoličkom svijetu, svojima te su tako ušla u službeni i konačni način njezina djelovanja.

I sadašnji papa Franjo snažno zastupa zbližavanje svih kršćana. To je vidljivo gotovo i na svim njegovim apostolskim putovanjima. Nerijetko odlazi u zemlje gdje su katolici manjina, uključujući i njegov posjet Sarajevu 2015. Koliko takav njegov pristup može pomoći u izgradnji međusobnog povjerenja i zajedništva, prije svega, među kršćanima, ali i drugim vjernicima, poglavito muslimanima i židovima?

Svaki Papa od Drugog vatikanskog sabora promicao je i produbljivao ekumenizam i njegove ciljeve, a papa Franjo nastavlja tu praksu svojim stilom. Presudan je ovdje ekumenizam ljubavi, briga za ponovno otkriveno bratstvo i prijateljstvo među kršćanima. Ekumenizam uspijeva samo ako se poznajete i cijenite jedni druge. Brojni susreti i međusobni posjeti stvaraju mrežu bratskih odnosa, što također čini čvrstu osnovu za ekumenske dijaloge. Ekumenizam ljubavi služi, prije svega, pomirenju između Crkava, što je konkretizirano u molitvi za oproštenje grijeha počinjenih u prošlosti protiv jedinstva i povezano je s izražajnim gestama koje su često bolji jezik od mnogih riječi.

Kardinal Kurt Koch i metropolit Hilarion

Vi se od 2010. nalazite na čelu Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana. Na temelju Vašeg dosadašnjeg iskustva, možete li nam reći koji su najveći izazovi kada je riječ o približavanju različitih Crkava i crkvenih zajednica?

Ekumenizam znači ponovno pronalaženje izgubljenog jedinstva. Međutim, danas je najveći izazov to što jedva da postoji održiv konsenzus o tome što se podrazumijeva pod konkretnim pojmovima vraćanja jedinstva Crkve. Istina je da se slažu oko „tog“ jedinstva, ali daleko od toga da se slože oko „kakvog“ jedinstva. Kao rezultat toga postoji veliki rizik da će različiti ekumenski partneri napredovati u različitim pravcima kako bi kasnije otkrili da su se možda više udaljili nego prije. Stoga je danas potreban novi konsenzus o samom cilju ekumenizma. Samo ako se slažete oko toga kamo treba ići ekumensko putovanje, mogu se planirati daljnji koraci.

Ovih dana smo, nažalost, svjedoci još jedne napetosti, ovoga puta u Pravoslavnoj Crkvi i odnosu između Rusije i Ukrajine. Koliko i kako se ove napetosti mogu odraziti općenito na nastojanja oko jedinstva kršćana i kako Vi vidite cijelu tu situaciju?

Ekumenizam je pogođen toliko što je Ruska pravoslavna patrijaršija odlučila ne sudjelovati u odborima kojima predsjeda ekumenski patrijarh iz Konstatinopola. To je slučaj i s našom Zajedničkom međunarodnom komisijom za teološki dijalog između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Međutim, to su unutar-pravoslavne napetosti u koje se Katolička Crkva ne miješa, nego ostaje neutralna. Naravno ova bolna situacija utječe i na nas. Jer kad pati jedan član Kristova tijela, ostali suosjećaju s njim. Stoga pratimo pravoslavnu braću i sestre molitvom kako bismo pronašli dobro rješenje za ovaj problem.

Jedna od posljednjih Isusovih želja je bila „da svi budu jedno“ (Iv 17,11). Prema Vašem mišljenju, koliko su toga svjesni vjernici laici ili je slika ekumenizma danas više hijerarhijska u smislu da glavnu riječ vode teolozi i biskupi? Kako običnom čovjeku približiti ekumenizam?

Odluka Vijeća o ekumenizmu izričito navodi da je briga za obnovu kršćanskog jedinstva „za cijelu Crkvu, i vjernike i pastire“ (Unitatis redintegratio 7). Isto tako Zakonik kanonskog prava naglašava da je promicanje jedinstva među svim kršćanima „po Kristovoj volji“ (kan. 755 - §1). Stoga se mora govoriti o ekumenskoj obvezi prema božanskom zakonu. Da su svi vjernici predani ekumenskom sudjelovanju, najvidljivije je u molitvi za jedinstvo kršćana. Isusov spomenuti zahtjev pokazuje da on nije zapovijedao učenicima da čine jedinstvo, nego je molio za njih. Onda je dobro za sve nas da učinimo isto. Ekumenizam je duboko duhovni zadatak, tj. ugađanje Isusovoj molitvi. Jer kad dopustimo da nas uvuče Isusova molitva, postajemo svi jedno.

Zasigurno znate kako u Bosni i Hercegovini na istom prostoru žive muslimani, pravoslavci i katolici, te da su katolici najmalobrojniji. U jednom takvom okruženju koja bi trebala biti misija katolika?

Potrebno je razlikovati ekumenski susret i međuvjerski dijalog. Cilj ekumenizma je ponovno uspostaviti jedinstvo među kršćanima kako bi zajedno proslavili svetu euharistiju. Međureligijski dijalog s muslimanima ne može biti usmjeren na jedinstvo, već na solidarnost jer živimo zajedno i zajednički radimo za mir u društvu i za očuvanje danas toliko ugrožene tvorevine. Najbolja misija katolika u ovoj situaciji je živjeti vjeru, čime se evanđelju daje osobno lice. Jer ako razumijemo Isusa Krista kao svjetlo svijeta, mi ćemo sami zračiti u društvu, biti katolici s karizmom.

Neki su skloni kazati kako je vrijeme ekumenizma prošlost te da bi trebalo naći novi model zbližavanja kršćana. Što Vi kažete?

Drugi vatikanski koncil opravdava nastojanje da se obnovi jedinstvo svih kršćana, s uvjerenjem da je Krist uspostavio „jednu i jedincatu Crkvu“ i da je, dakle, podjela očito proturječna Kristovoj volji i predstavlja zlo svetom uzroku naviještanja evanđelja svim stvorenjima. Stoga ne postoji alternativa ekumenizmu. To je nužno za vjerodostojnost kršćanske vjere i poslanja Crkve u današnjem svijetu. On odgovara Gospodinovoj volji i plod je Duha Svetoga. Stoga bi bilo lakovjerno ako mu ne povjerujemo da će dovršiti ono što je sretno počeo – naravno i u vrijeme u koje bude htio.

Možemo li govoriti o vidljivim plodovima ekumenskih nastojanja?

Istinski eliksir života pravoga ekumenizma je isto načelo koje je sveti papa Ivan Pavao II. nazvao „razmjenom darova“. Jer nijedna Crkva nije toliko bogata da ne zahtijeva obogaćivanje specifičnim darovima drugih Crkava. S druge strane, nijedna Crkva nije toliko siromašna da ne može dati svoj i značajan doprinos ekumenskoj zajednici kršćana. Najljepši vidljivi plod ekumenskoga napora je stoga taj da smo se bolje upoznali, cijenili i otkrili koliko toga imamo zajedničkoga. Iako ekumenski cilj, obnova kršćanskog jedinstva još time nije postignut, to je dobra osnova za daljnji put.

Za kraj ovoga razgovora koja bi bila Vaša poruka prvenstveno katolicima, a onda i pravoslavcima i muslimanima u Bosni i Hercegovini?

Ne poznajem Bosnu i Hercegovinu tako dobro da bih mogao dati sebi za pravo dijeliti ​​savjete. Zato bih samo formulirao nadu. Budući da su pravoslavci i katolici najbliži među svim kršćanima, nadam se da je ova percepcija važan poticaj za obnovu jedne i nepodijeljene Crkve na Istoku i Zapadu te da će je utvrditi u euharistijskom zajedništvu, kao što je to učinio i ekumenski patrijarh Atenagora već 1969. sa strastvenim riječima: „Došao je sat kršćanske hrabrosti. Volimo jedni druge; priznajmo isto zajedničko uvjerenje; putujmo zajedno pred slavom zajedničkog svetog oltara da ispunimo Gospodinovu volju, da sjaji Crkva, da svijet povjeruje i mir Božji dođe svima.“ Što se tiče  odnosa s muslimanima, nadam se da su katolici i muslimani predani zajedničkom životu u miru i pravdi. Nakon strašnog rata u tako prekrasnoj regiji, to je nesumnjivo najbolji svjedok međureligijskog dijaloga.