Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Vlč. Hernández rođen je 21. ožujka 1993. u Alcantarillu, u španjolskoj Murciji, kao najmlađe od petero djece Miguela Gazqueza Cremadesa i Cataline, rođ. Hernandez Nicolas, članova Neokatekumenskog puta.

Prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu studirao je dvije godine na Pravnom fakultetu u svom rodnom gradu, a zatim je osjetio duhovni poziv te je u sjemenište Redemptoris Mater u Vogošći kod Sarajeva ušao 2013. Filozofsko-teološki studij na sarajevskom je KBF-u završio u listopadu 2020., a za svećenika je zaređen na Petrovo 2024. Od ljeta iste godine u službi je župnog vikara na Stupu.

Za vjernika vrijeme nije samo nešto što prolazi i nestaje. Vrijeme nije samo sat, kalendar ili godina koja dolazi i odlazi. Vrijeme je dar koji dolazi od Boga i prostor u kome Bog izlazi ususret čovjeku. U vjeri učimo da vrijeme nije prazno, nego ispunjeno Božjom prisutnošću.

Često živimo kao da vrijeme pripada nama. Govorimo da nemamo vremena, da kasnimo, da gubimo vrijeme. Ali u kršćanskom iskustvu, a posebno u iskustvu hoda vjere, shvaćamo da vrijeme nije naše vlasništvo, nego milost koja nam je povjerena. Bog je Gospodar vremena i On vodi povijest, ali to čini s velikim strpljenjem i ljubavlju.

Svaki početak i svaki završetak su u njegovim rukama. To je velika utjeha. To znači da ni naš život, ni naša kriza, ni naši padovi nisu izvan njegova pogleda. Bog ulazi u našu konkretnu povijest, u našu osobnu priču, onakvu kakva jest.

Liturgija i Božja riječ uče nas gledati vrijeme kao kairos – povoljni trenutak u kome Bog govori i djeluje. To nije vrijeme koje se mjeri satom, nego vrijeme koje se prepoznaje srcem.

To može biti trenutak kada slušamo Riječ, kada se dogodi neki događaj koji nas prodrma, kada u zajednici shvatimo da nas Bog zove na korak dalje.

Zato kršćanin ne živi zarobljen prošlošću, stalno se vraćajući na grijehe ili pogrješke, niti živi paraliziran strahom od budućnosti. Pozvan je živjeti sadašnjost, danas, jer danas Bog govori. Danas je dan spasenja.

Početak nove godine često doživljavamo kao novi početak u ljudskom smislu: nove odluke, nove planove, nova obećanja. Ali u vjeri nova godina je prije svega prilika da se ponovno stavimo pred Boga i da dopustimo Njemu da obnovi naš život.

Nije riječ o tome da napravimo savršenu bilancu ili da se optužujemo za ono što nismo uspjeli. Bog nije knjigovođa. On je Otac. Nova godina je vrijeme da pogledamo svoj život u svjetlu Njegove riječi, s istinom, ali i s velikim milosrđem.

Prvi korak je zahvalnost. U iskustvu vjere, osobito u zajednici, učimo prepoznati gdje je Bog djelovao, čak i tamo gdje mi to nismo odmah vidjeli. Zahvalnost nam pomaže shvatiti da Bog nikada nije bio daleko, ni u teškim trenutcima.

Drugi korak je razlučivanje. Božja riječ razotkriva naše srce i pokazuje gdje je potrebna promjena. Obraćenje nije moralni napor, nego odgovor na ljubav. To je prihvatiti da Bog ulazi i u naše slabosti.

Treći korak je pomirenje. Nova godina je prigoda da obnovimo odnos s Bogom kroz sakrament pomirenja, ali i da se pomirimo s braćom, u obitelji, u zajednici. Bez pomirenja nema pravog novog početka. Euharistija i ispovijed nisu teorija, nego konkretna pomoć na putu. Bog nas vodi malim koracima. Ne traži od nas herojske odluke, nego da mu dopustimo da djeluje u našoj stvarnosti.

Jubilej je uvijek snažan trenutak u životu Crkve, ali kršćanska nada ne završava s određenom godinom. Nada ne ovisi o kalendaru, jer ima lice – lice Isusa Krista, raspetog i uskrslog. U vjeri učimo da nada nije naivni optimizam. Ona ne zatvara oči pred križem. Kršćanska nada je uskrsna nada, rođena iz iskustva da Bog može iz smrti donijeti život. To je iskustvo koje se često rađa upravo u krizama.

Jubilej nas poziva da ponovno povjerujemo kako Bog oprašta, Bog oslobađa, Bog započinje iznova s čovjekom. To nije samo teorija, nego iskustvo koje se živi u sakramentima, u slušanju Riječi, u hodu zajednice.

Zato 2026. nije prekid, nego nastavak puta. Jubilej ostavlja trag: poziv na pomirenje, na povratak Bogu, na poslanje. Nada se ne čuva u uspomenama, nego se živi svaki dan, u konkretnim odnosima i izborima.

Često mislimo da su najveći izazovi isključivo vanjski: ekonomski problemi, politička nesigurnost, društvene promjene. Sve je to stvarno. Ali iskustvo vjere pokazuje da su najveći izazovi često unutarnji.

Živimo u vremenu snažna individualizma. Mnogi su okruženi ljudima, ali se osjećaju sami. Odnosi postaju krhki, površni. Strah od budućnosti raste: strah od neuspjeha, od samoće, od gubitka smisla.

Veliki izazov je i gubitak tišine. Bez tišine teško je slušati Boga. Bez slušanja Riječi, vjera se lako svede na običaj ili tradiciju bez života. Mnogi vjernici su umorni. Nose terete, razočaranja,  neuspjehe. Ali kršćanska poruka ostaje ista: Bog ne uklanja križ, ali ga nosi s nama. On ne obećava lagan život, nego svoju vjernu prisutnost.

Kada govorimo o periferijama, često mislimo na društvene rubove. Ali u iskustvu vjere shvaćamo da periferije postoje i unutar našeg srca. To su dijelovi života koje ne želimo pokazati, rane koje skrivamo, strahovi koje nosimo. Bog upravo tamo želi ući. On ne dolazi samo u uredne dijelove našeg života, nego i u kaos. U hodu vjere učimo da Bog ljubi stvarnost kakva jest, a ne idealnu sliku.

Postoje i periferije u odnosima. Ljudi koji su se udaljili, koji su povrijeđeni, koji su izgubili povjerenje. Crkva je pozvana biti majka koja ide prema tim ljudima, a ne sudac koji ih isključuje.

Početak godine prigoda je za konkretan korak: otvoriti vrata, napraviti prvi potez, izići iz zatvorenosti. Ne velikim riječima, nego malim gestama ljubavi.

Mladi danas nose veliku tjeskobu. Od njih se očekuje da znaju tko su i što žele, a često se osjećaju izgubljeno. U tom kontekstu važno je reći: pitanja nisu problem, ona su početak puta. Mladi ne trebaju gotove odgovore, nego pratnju. Trebaju nekoga tko će ih slušati, tko će s njima hodati. U Crkvi, a posebno u zajednici, mladi mogu iskusiti da nisu sami.

Tišina, slušanje Riječi i zajedništvo pomažu da se strah ne živi u samoći. Krist ne oduzima slobodu, nego daje puninu života. Crkva je pozvana pokazivati to svjedočanstvom, a ne samo riječima.

Dolazak u Bosnu i Hercegovinu 2013. bio je za mene put vjere. Došao sam iz Španjolske, kulture otvorenosti, buke i slavlja. Ovdje sam susreo tišinu, dubinu i snažan osjećaj zajedništva. Vjera ovdje nosi težinu povijesti i patnje, ali i veliku vjernost. To me je naučilo poniznosti i zahvalnosti. Različite kulture izražavaju istu vjeru na različite načine, ali Krist je isti. Ta različitost obogaćuje Crkvu. Ona nas uči da vjera nije jednolična, nego živa.

Svetci nisu bili ljudi bez straha. Bili su ljudi s ranama, slabostima i borbama. Razlika je u tome što su dopustili Bogu da ih vodi.

Za mene je snažan primjer Sveti Ivan Pavao II. Njegove riječi „Ne bojte se“ nisu bile teorija. Prošle su kroz njegov život obilježen patnjom, gubitkom i križem. Ipak, nije zatvorio srce, nego se otvorio Božjem planu.

Bog ne poziva savršene. On poziva slabe i vodi ih putem. Novi početci ne dolaze kada smo potpuno sigurni, nego kada se usudimo povjerovati. I to je poruka nade za svaku novu godinu i za svaki novi korak u životu.