Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

   Boris Beck rodio se u Zagrebu 1965. i tamo diplomirao kroatistiku te doktorirao na Filozofskom fakultetu. Radio je kao novinar i urednik u kulturi i politici, u listovima Vijenac, Zarez i Nacional. Na Hrvatskom katoličkom radiju pet godina vodio je i uređivao emisiju Kulturogram. Kao autor i urednik objavio je 20-ak knjiga umjetničke, esejističke i znanstvene proze.

   Radi kao izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu gdje je voditelj Diplomskog studija novinarstva i pročelnik Odsjeka za novinarstvo i medijsku produkciju. Član je Društva hrvatskih književnika gdje uređuje književni časopis Republika. Sudionik je Domovinskog rata, odlikovan Spomenicom. Oženjen je i otac četvero djece.

  Na novom prijevodu Biblije Hrvatskog biblijskog društva prof. Beck radio je – skupa s autorskim timom od 30 ljudi – od samog početka ovoga projekta, odgovoran je za njezin stilski izričaj te nam je kao takav i bio sugovornikom za Nedjelju Božje riječi.

  Proteklih su godina, poštovani prof. Beck, objavljeni brojni hrvatski prijevodi Biblije: od Katančićeva prijevoda s transkripcijom (reprint prve cjelovite tiskane Biblije na hrvatskom jeziku, stare više od 200 godina), preko kajkavskog Novog zavjeta iz vremena biskupa Maksimilijana Vrhovca (prvotisak iz rukopisa), Franjevačke Biblije, prijevoda Silvijana Grubišića i Gracijana Raspudića, Rupčićeva prijevoda Novog zavjeta i Psalama, Svetog pisma Ivana Šarića (revidiranog izdanja prije 20-ak godina), pa sve do brojnih dječjih biblijskih izdanja i prateće literature. Ipak, prijevod Biblije, nazvan „Hrvatski standardni prijevod“, objavljen u prosincu prošle godine, izazvao je veliku pozornost.

    Ove Biblije koje ste nabrojali, Katančića, Šarića i Franjevačku Bibliju, objavilo je zadnjih godina Hrvatsko biblijsko društvo, ali zbilja nijedno izdanje nije izazvalo toliko zanimanje kao novi prijevod. Mi smo navikli na samotan rad, i nismo se ni u snu nadali takvoj medijskoj pozornosti. Cjelokupna naklada prodana je za manje od dva tjedna i već je naručeno drugo izdanje za koje se nadamo da će doći oko Uskrsa, pa do tada možemo malo odahnuti.

   U cijeloj Europi vidi se pojačan interes ljudi za čitanjem Svetog pisma, i drago mi je da je tako i kod nas, a svakako smo sretni da i za novim prijevodom vlada interes.Vjerujemo da je čitanje Svetog pisma nužno za duhovni rast i vesele nas toliki novi čitatelji!

   Na novome prijevodu rađene su 22 godine, utkan je rad 23 hrvatskih prevoditelja iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vi ste gotovo od početka sudjelovali u izradi novoga prijevoda i odgovorni ste, zajedno s prof. Markom Alerićem, za njegovu hrvatsku stilizaciju. Zanimljivo je da Vas je zapravo „pronašao“ biblijski prevoditelj dr. Mato Zovkić. A jedan od preduvjeta koji vas je preporučio taj je što dolazite iz svijeta medija jer je tamo jezik najdinamičniji. No, već time je – vjerojatno? – napravljen odmak od, primjerice, Zagrebačke Biblije čiji su stil oblikovali hrvatski književnici…

   Ljude zbunjuje zašto se uopće prevodi Biblija kad je već imamo. Razvijene kulture imaju više prijevoda, na njemačkom ih ima više od dvije stotine, na engleskom više od četiri stotine. Kod nas nije pitanje zašto novi prijevod, nego zašto se tako dugo čekalo – prošlo je 60 godina od prošlog prijevoda i mi zapravo kasnimo više desetljeća. U tom razdoblju promijenilo se društveno uređenje, političke i kulturne okolnosti, a također i jezik. Urednici ove Biblije smatrali su da je potrebno ponuditi novi biblijski stil koji bi bio ozbiljani primjeren, a opet razumljiv novim generacijama. No, pitanje je bilo: kako ga osmisliti i tko će to učiniti?

    U 19. stoljeću, a to su i ideje Vuka Karadžića, vjerovalo se da se najčišće govorina selu pa su jezikoslovci išli učiti jezik od seljaka. U 20. stoljeću zagrebački filolog Ljudevit Jonke ponudio je drugo geslo Piši kako pišu dobri književnici – želio je reći da se jezik razvija u kulturnim sredinama. Tako su i na Zagrebačkoj Bibliji bili angažirani književnici – Nikola Milićević, Zvonimir Mrkonjić, Olinko Delorko – da malo „unaprijede“ stil prijevoda. Mi danas mislimo da su mediji ono središnje mjesto u komu se standard potvrđuje ili osporava. Dakako, medijski jezik se ne može uzeti takav kakav je, zato što je pun banalnosti, površnosti i klišea, ali nas treba poučiti da govor, pa i govor Biblije, mora na prvom mjestu biti razumljiv. Ključ je u komunikaciji.

    Prigodom promocije novoga prijevoda, ili kako se to kolokvijalno veli nove Biblije, spomenuli ste kako je stilist Kruno Pranjić kazao kako bi hrvatski jezik trebao imati tri prijevoda: jedan visoki, obilježen starim riječima, čudnim redoslijedom i rijetkim glagolskim vremenima, koji bi možda bili i doslovniji, ali teže razumljivi; zatim jedan iznimno jasan i čitak koji bi bio prikladan za malu djecu, učenike na vjeronauku i kateheze; te srednji za širu uporabu. Koji su autori Biblije Hrvatskog biblijskog društva izabrali?

    Nitko nije znao odakle početi kad su pozvali mene. Nisam ni ja znao, pa sam proučio razne teorije prevođenja, a također sam se upoznao i s raznim prijevodima Biblije na stranim jezicima. Proučio sam i sve suvremene prijevode na hrvatskom, slovenskom, bosanskom i srpskom. Za probu su mi urednici dali Knjigu proroka Izaije koja je zacijelo jedna od najtežih biblijskih knjiga, a ja sam prvih desetak poglavlja stilizirao baš u skladu s tom preporukom profesora Pranjića koji me, uostalom, i potaknuo na doktorski studij i s kojim sam dijelio nedoumice oko prijevoda.

     Mogu vam reći da je to bilo nešto najteže što sam radio do tada. Mislio sam da će mi mozak eksplodirati. Uz strašne muke napravio sam tri varijante stilizacije, tako da se prvi put na hrvatskom moglo vidjeti kako izgleda sasvim komunikativni prijedlog, kako bi izgledao tradicionalni stil, i kakav bi bio srednji put. Urednici su izabrali srednji put, što je i meni nadraže.

   Možete li za čitatelje Katoličkog tjednika, kojima je nova Biblija još nepoznata, kazati koja su obilježja toga „srednjeg puta“?

    U prošlosti se Biblija prevodila doslovno, riječ po riječ, takav je, recimo, Katančićev prijevod. No, takvi su prijevodi gotovo nerazumljivi, zbog čega se uglavnom rade tzv. filološki prijevodi. Oni teže doslovnosti, ali ako bi doslovnost bila nerazumljiva, od nje se odstupi. Takva je Zagrebačka Biblija, takav je Šarić, takva je Franjevačka Biblija, a takavje i novi prijevod Biblijskog društva, koga smo nazvali Hrvatski standardni prijevod (HSP).

   Osim takvih prijevoda postoje još tzv. dinamički prijevodi koji ne prevode značenje, nego smisao. Takvi su prijevodi veoma jednostavni i razumljivi, a pogodni su za rad s djecom i mladima ili za misijsko djelovanje. Na hrvatskom postoji i takav prijevod, ima protestantski kanon, a zove se Suvremeni hrvatski prijevod (SHP).

  No, razvidne su kritike kako novom prijevodu nedostaju „poetskiji“ izrazi svojstveni – po uvriježenome sudu – Zagrebačkoj Bibliji. Kako to komentirate?

    Postoje različite vrste poetičnosti. Nekome je poetičan Nazor, a nekome A. B. Šimić. Ja bih rekao da se tu više radi o nekom kvazipoetičnom jeziku, određenoj kitnjastosti koju su čitatelji poistovjetili s Biblijom. Međutim, Biblija je veoma žestoka knjiga, otvorena iizravna, i meni se čini da joj jedan suvremeniji i ekonomičniji stil bolje odgovara. Ako je netko ozbiljno uzeo Bibliju u ruku, otkrio je ubrzo da nije nimalo „poetična“.

    I kad smo (već) kod „poetike“ – uočljivo je kako nedostaju aorist i imperfekt, što za posljedicu ima prigovor da je riječ o osiromašenju jezika…

   I prevoditelji Zagrebačke Biblije, primjerice fra Jerko Fućak, sumnjali su da su aorist i imperfekt, kao glagolski oblici koji su de facto mrtvi, prikladni za prenošenje Božje riječi koja je živa. Fućak je o tome pisao i znanstvene radove, i kad sam ih pročitao, bio sam još sigurniji da smo na pravom putu. Fra Bonaventura Duda dolazio je i na prve sastanke urednika i prevoditelja Biblijskog društva, prije nego su mene uključili u projekt, i bio je vrlo sretan i uzbuđen zbog novog prijevoda.

   Naš jezik nije ni siromašan ni bogat – on ima sve što mu treba, i ne moramo se oko toga brinuti. Korištenje riječi, glagolskih vremena i izraza koji se ne koriste, ali bi nam bili lijepi u Bibliji, meni je afektacija.

    Jasno, nikomu od autora, a i sami ste tomu svjedočili, nije stalo sučeljavati Novu sa Zagrebačkom biblijom. Možete li nam ipak usporediti vremena, pa, dakle, i uvjete u kojima su nastajala ova dva prijevoda?

    Zagrebačka Biblija nastala je u komunizmu, kad ni narod ni jezik nisu bili slobodni, a Crkva je bila izložena progonu. U takvim uvjetima, za samo godinu i pol, urediti i tiskati Bibliju graniči s nemogućim. Ta je Biblija sama po sebi bila veliko i lijepo djelo, ali je u tim vremenima značila i mnogo više jer je afirmirala, ne samo zatomljenu vjeru, nego i naciju i kulturu.

    Danas je hrvatski narod samostalan i suveren, a za jezik se brinu državne institucije. Biblija danas može biti upravo ono što i jest: Božja riječ. Ne mora ispunjavati nikakve druge funkcije, recimo uzgajanje imperfekta.

   Kolika je – i je li uopće?! – prednost novoga prijevoda to što su prevoditelji profesori biblijske teologije, većinom katolici, dok trojica dolaze iz protestantskih zajednica, a hebrejske je knjige pregledao i zagrebački rabin Kotel Da-Don?  

   Sveta Stolica preporuča svim mjesnim Crkvama da na prijevodima surađuju katolici i protestanti, kako bi svi kršćani na nekom području imali istu Bibliju, a ne da svaka zajednica maše s nekakvim svojim prijevodom. Božja riječ tako služi zajedništvu, a ne raskolu. Mali znak zajedništva je angažman prevoditelja iz protestantskih Crkava. Napominjem da Hrvatski standardni prijevod sadrži sve biblijske knjige koje propisuje katolički kanon. Ni u tekstu Biblije ni u uvodima i predgovorima nema ničega što bi bilo protivno katoličkoj vjeri, što su potvrdile biskupske konferencije i Hrvatske i Bosne iHercegovine.

  Suradnja s rabinom Kotelom Da-Donom bila nam je vrlo zanimljiva i vrijedna.S jedne strane pomogao nam je oko nekih nedoumica – pa hebrejski mu je materinji jezik – a s druge smo upoznali i drugačiji način čitanja Biblije. Mi kršćani smo skloni zaboraviti da Stari zavjet nisu napisali kršćani.

Potkraj prošle godine svoj osvrt na predstavljanje novoga prijevoda Biblije dao je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Između ostaloga istaknuo je kako nije riječ o prijevodu na hrvatski „standardni“, nego na „govorni jezik“ te da je to „studijski prijevod“.

   Tu je posrijedi mali nesporazum. Pogrješno je smatrati da je suvremeni standardni jezik odmah i razgovorni, pa da bi novi prijevod bio na nekom razgovornom jeziku. Razgovorni stil primjeren je svakodnevnoj komunikaciji, u obitelji, među prijateljima, u kafiću. Mi tada govorimo o običnim stvarima, često u šali, katkad i vulgarno. Međutim, Biblija govori o važnim i uzvišenim temama: život, duša, smrt, otkupljenje, spasenje.

  Nije moguće o njima govoriti razgovornim jezikom, pa ni ovaj prijevod to ne čini. Kao što sam već rekao, novi prijevod nudi suvremeni biblijski stil. Što se tiče namjene prijevoda, tu je isto došlo do nekih nedoumica. Crkva ima svoj prijevod za misna čitanja i novi prijevod nikako ne pretendira da bi ga zamijenio u liturgiji. On je namijenjen tomu da se čita, da se studira, možemo reći, i nadamo se da će biti čitateljima i čitateljicama na duhovnu korist.

   U biti, Vi kao da ste znali što se iza brda valja, pa ste u jednom intervjuu kazali kako „vaša – misli se na autorski tim od 30 ljudi – Biblija“ nije imala teret da mora biti monument ili nacionalni spomenik, nego je svedena na svoju glavnu svrhu, da bude upućena vjernicima radi spasa njihove duše. Mislite li da je ta glavna svrha postignuta? Ili pak treba pustiti vremenu – i ponajprije vjernicima – da daju konačni sud?

   Novi je prijevod namijenjen svima koje zanima Sveto pismo, a do sada ga nisu čitali ili im pak ponuđeni prijevodi nisu bili razumljivi. Biblijsko društvo nema ambicija da bi taj prijevod bio jedini dopušteni, da bi bio službeni ili liturgijski. Svi vjernici koji su navikli na postojeće prijevode, a spomenuti su na početku razgovora, koji su svi lijepi i vrijedni, slobodni su ih i dalje koristiti.

   Novim prijevodom Biblijskog društva nisu ni ukinuti ni zabranjeni stari prijevodi. Znam, ljudi su se navikli na stari stil, on im je poetičan i ima ritamkoji im je poznat. Vjerujte, i novi prijevod je poetičan i ima ritam, ali svoj, novi.

   A možda je, profesore Beck, s novim prijevodima (sa i bez navodnika…) kao i s našim novim crkvama rađenim po projektima modernih arhitekata? Treba vremena da vjernicima, naviknutima na stare dobre crkve njihova djetinjstva, legnu na srce i dušu. Slažete li se?

   I ja bih se volio vratiti u crkvu svog djetinjstva, ali srušena je. To je bila jednostavna baraka u Novom Zagrebu koju su uklonili pošto je izgrađena moderna crkva. Mislim da je i u našem društvu mnogo toga starog nestalo bez povratka, i da od nostalgije nemamo puno vajde. Razumljivo je da volimo ući u staru crkvu, i da u njoj očekujemo polumrak i patinu, čega nema u novim i modernim crkvama. Ali tu vreba opasnost da nam polumrak i patina postanu Bog, i da onda mislimo da Boga nema tamo gdje je sve svijetlo i novo.

  Bio bi to vrlo jadan Bog kad bi obitavao samo u čađi od svijeća i naslagama voska na stropu. Slično se događa i s novim prijevodom: otkrivamo da nam je Bog bio u aoristu iimperfektu, a ne u svojoj riječi. Novi prijevod nas čini nesigurnima, dobro poznati redci zvuče drugačije, i ne prepoznajemo ulomke koje smo znali napamet. Ali možemo to shvatiti ikao priliku Božju riječ vidjeti novim očima, i da ono preko čega smo automatski žurili, pročitamo kao prvi put, polako i s novim razumijevanjem.