Vlč. Alois Kölbl, dušobrižnik za sveučilišta i visoke škole u Grazu

Današnji studenti nisu uvjereni da će jednom živjeti bolje od svojih roditelja


Na početku još jedne akademske godine koja sa sobom donosi nove izazove razgovarali smo s vlč. Aloisom Kölblom, dušobrižnikom za sveučilišta i visoke škole u Grazu.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Alois rođen je 1968. u Grazu. Završio je studij katoličke teologije i povijesti umjetnosti. Od 2004. dušobrižnik je za tamošnja sveučilišta i visoke škole te glavni urednik novina Denken&Glauben. Rektor je sveučilišne crkve Maria am Leech, predsjedatelj Katoličke visokoškolske pastoralne konferencije u Austriji, te duhovni asistent Forum Glaube-Wissenschaft-Kunsta. Od 2017. predstojnik je Župnog udruženja Graz – St. Andrä i Karlau. Od 2002. do 2015. bio je urednik novina Kunst und Kirche. Od 2004. predavač je za kršćansku povijest umjetnosti na Sveučilištu Karl-Franzens u Grazu. Kustos je izložbi moderne umjetnosti. Od 2007. vodi Komisiju za umjetnost Biskupije Graz-Seckau. Suizdavač je djela Sakral: Kunst: Innovative Bildorte seit dem II. Vatikanischen Konzil in der Diözese Graz-Seckau.

Poštovani vlč. Kölbl, budući da je nekoliko Vaših službi koje vršite povezano s mladima, odnosno studentima, možete li nam reći što se danas sve podrazumijeva pod pastoralom mladih?
Već od 2004. vršim službu sveučilišnog dušobrižnika na sveučilištima i visokim školama u Grazu, i od pretprošle godine također službu duhovnika u Župnoj zajednici Sveti Andrija-Karlau koja se nalazi u jednoj multikulturalnoj gradskoj četvrti u Grazu. To su dvije vrlo različite službe i dva različita područja djelovanja. I te kako ima smisla različite vrste rada s mladima također različito promatrati i razvijati specifične pastoralne koncepte. Tako da studentski pastoral nije jednostavno isto što i pastoral mladih. U Austriji, kao i u ostalim zemljama njemačkog govornog područja, nakon Drugog svjetskog rata u uglavnom sveučilišnim gradovima osnivane su tzv. sveučilišne zajednice čiji je zadatak poglavito bio skrb o studentima, a onda također i o profesorima na sveučilištima. Od samog početka, dakle, radilo se o formaciji privremeno postojećih zajednica u akademskom području djelovanja jer se studenti zadržavaju samo određeno vrijeme na jednom studijskom mjestu. Vrijeme studija predstavlja jedno vrlo formativno razdoblje života. Osim toga sveučilišne zajednice trebale bi biti jednostavno forumi za dijalog i platforme na kojima se može pristajati, a da se ne mora biti dio najužeg crkvenog kruga. U fazi osnivanja ključnu ulogu su igrali iskustvo upravo završena rata i katastrofe nacionalsocijalizma. U Grazu je 1946. osnovana i katolička zajednica sa studentskim domom i kapelicom, menzom i centrom za sastanke i događanja, te Katolička sveučilišna mladež kao crkvena laička organizacija. „Bili smo toliko gladni duhovnosti!“, rekao je prije nekoliko godina u jednom dirljivom razgovoru, sada već pokojni, prvi predsjednik Katoličke sveučilišne mladeži u Grazu. Njegov otac je preživio koncentracijski logor tijekom nacističkog razdoblja, a njegova obitelj i mnogi njegovi prijatelji bili su u katoličkoj opoziciji nacističkom režimu. U to su vrijeme studenti sami pomogli nositi krhotine i ruševine iz zgrade sveučilišne zajednice koja je bila oštećena u ratu. Tadašnji student medicine i njegovi kolege željeli su ostaviti stare dane iza sebe i pomoći u izgradnji Crkve i društva. Njihova kršćanska vjera tvorila je presudan temelj za to. Bilo je mnogo rasprava u radnim skupinama, ali i eksperimentiranja i isprobavanja novih stvari. To je bila generacija koja se kasnije s oduševljenjem okrenula reformama Drugog vatikanskog sabora, a već je pokušala i predvidjela neke od tih reformi. Njihov pogled je bio posve usmjeren na bolju budućnost. „Vama bi to trebalo bolje ići!“, bio je također za moju generaciju, desetljećima kasnije, presudan moto naših roditelja. Moja braća, sestre i ja bili smo prva generacija u našoj obitelji koja je diplomirala na sveučilištu. No, mojoj je generaciji poboljšanje značilo gotovo isključivo u materijalnom smislu. To funkcionira sve dok je moguće ovo materijalno i ekonomsko poboljšanje. Ali to također ide svom kraju. U ekonomskom smislu i s obzirom na životni standard, u najboljem slučaju doživljavamo stagnaciju. Neki od mojih kolega iz razreda doživljavaju ozbiljnu krizu smisla jer je njihova životna energija znatnim dijelom određena i vođena povećanjem životnog standarda, a noseći životni temelj, odnosno smisao, zanemaren. Za današnju je generaciju studenata društveno okružje potpuno drugačije. Unatoč intenzivnu studijskom razvoju, višestrukom specijalnom obrazovanju, studiranju u inozemstvu i još mnogo toga, današnji studenti nisu uvjereni da će jednom živjeti bolje od svojih roditelja. Gledanje u budućnost više se ne temelji na nadi i povjerenju. Globalni problemi postali su složeni i nepregledni, a materijalno gledano, čini se da je zadržavanje statusa quo roditeljske generacije maksimalno. Utopije su nestale, a gleda se radije idealiziranim pogledom u prošlost, a ne u budućnost. No, mnogo se toga promijenilo i u Crkvi: nema više ni narodne Crkve u Austriji, u kojoj se prirodno rađa već generacijama i koja je u njoj rođena. Mnogo je toga izgubljeno. Crkva je postala periferni čimbenik našeg društva. Povjerenje i nada osnovni su vokabular biblijske i kršćanske vjere. Važno je to prenijeti mladima. Naravno, to izgleda studentima na sveučilištima u često teškim odnosima „praktične generacije“ potpuno drugačije nego mladim ljudima u jednoj multikulturalnoj župnoj udruzi, gdje je u nekim školama samo nekoliko katoličke krštene djece, iako se i u ovoj gradskoj četvrti već dugo ne radi na način da se cijeli razred, kao i obično što je bivalo, priprema zajedno za sakrament prve pričesti. Naravno da je to veliki izazov. Ali to također vidim kao priliku za pastoralni rad.

Koji su, prema Vašem pastoralnom iskustvu, najveći izazovi za mladog katolika danas u Austriji?
Mislim da izgubljena nada u budućnost pripada velikim pastoralnim izazovima današnjice. Naravno, „ugrađeni“ smo u cjelokupnu društvenu situaciju. Gajim jedno veliko poštovanje za pokret Fridays for Future i demonstracije u kojima mladi naraštaji ispred starijih grubo poručuju: „Pljačkate našu budućnost!“ To ima neke veze, po meni, s onim na što je papa Franjo na Svjetskom danu mladih i u drugim prilikama pozvao i neprestano poziva mlade: „Uključite se!“ I naravno, to ima i neke veze s njegovom enciklikom o ekologiji Laudato si', objavljenom prije četiri godine, o kojoj se nadaleko čulo i koja dobiva mnogo pozornosti na crkvenom polju. Ono što mislim pod tim je da kao Crkva moramo osluškivati brige i zabrinutosti mladih ako želimo doći do njih svojom porukom. Navještenje se uvijek odvija u vrlo specifičnom kontekstu. Kao Crkva možemo puno toga naučiti i od mladih. Veliki je izazov, naravno, što smo kao organizacija u velikoj mjeri izgubili Crkvu među mladima. Također u tom pogledu mi smo ugrađeni u društveni kontekst. U tom pogledu slični smo mnogim organizacijama, pa i političkim strankama na koje se kritički gleda kao na organizacije. Danas se ne veže više na ono kako su prethodne generacije činile. Stoga je važno Crkvu učiti prvenstveno kao zajednicu vjere, a ne samo kao organizaciju koja postavlja zahtjeve i zahtjeve da se podvrgavaju njezinim pravilima i propisima. Na početku je riječ o stvaranju životnog iskustva, i to samo kroz konkretno svjedočenje života. Mladi su također vrlo kritični i vrlo brzo primjećuju kada je nešto stvarno autentično, a kada ne.

Koliko su danas mladi spremni na žrtvu, te koliko im je zapravo „blisko“ značenje same žrtve?
Vrlo često čujem kako su se protekle generacije bile mnogo spremnije društveno angažirati i volontirati u Crkvi i društvu, te postati društveno-politički aktivne. Ali to jednostavno nije istina. Također se mora vrlo pozorno pogledati životni svijet mladih. Ako pogledate uvjete studija, onda morate znati da se dosta toga promijenilo. Sustav studiranja postao je školovaniji, procesi su mnogo definiraniji i uži, tako da je jednostavno manje vremena za uključivanje izvan studija. A ipak se događa! To doživljavam kao sveučilišni dušobrižnik na mnogo načina, kada se studenti spremaju za volontiranje u učenju za podršku socijalno ugroženoj djeci, ili šetaju s mentalno bolesnim pacijentima i daju im vrijeme i pažnju. Naravno, oni koji to čine također shvate da, ne samo da nešto daju, već i sami dobivaju puno toga darovanog s ovom predanošću. To bi iskustvo trebalo mnogo više prenijeti na druge.

U listopadu 2018. u Vatikanu je održana XV. redovita opća skupština Biskupske sinode na temu Mladi, vjera i razlučivanje zvanja. Koliko se u Biskupiji Graz-Seckau pratio njezin rad, te u kojoj mjeri Vi u svom pastoralu nastojite njezine zaključke implementirati u svoje djelovanje?
Kao glasnogovornik Austrijske konferencije sveučilišnog pastorala, austrijskog tijela redovitih sveučilišnih pastoralnih djelatnika, bio sam u mogućnosti sudjelovati na konferenciji u Barceloni koju je organiziralo Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) za pripremu Sinode prije dvije godine. Prvi put su zajedno pozvani predstavnici pastorala mladih, pastorala zvanja, sveučilišnog pastoralnog i visokog obrazovanja iz cijele Europe, a također su bili nazočni i mladi. Bilo je to vrlo važno iskustvo! Ne samo da smo razgovarali o mladima, nego smo razgovarali i s mladima i dijelili svoja iskustva. Mislim da je to i važno iskustvo Sinode biskupa u Rimu na koju su pozvani i mladi. U našoj sveučilišnoj zajednici ugostili smo mlade koji su sudjelovali na Sinodi u Rimu i koji su vrlo pozitivno izvijestili o razmjeni i kvaliteti razgovora. Osjećalo se da je Sinoda zaista slušala mlade. Mislim kako je to vrlo odlučujući i važan razvoj. U našoj biskupiji razvijena je takozvana „vizija budućnosti“ na koju se obvezujemo pastoralno djelovati idućih godina. Postoje naglasci i prioriteti. Pastoral mladih i pastoralna briga za mlade u ovome igraju presudnu ulogu. Mladi ne dolaze sami od sebe, toliko je smislenih ponuda u našem društvu, Crkva je postala jedna od njih, uz mnoge druge ponude. Moramo težiti mladima, aktivno im pristupati i nadasve slušati njih i njihove brige na stvarno iskren način.

Nažalost, svjedoci smo aktualnog vala migracija, poglavito mladih, s prostora Crkve u Hrvata u zemlje Zapada među kojima je i Austrija. Kakvo je Vaše iskustvo s mladima koje susrećete s ovih prostora? Primijetite li razliku u njihovu mentalitetu u odnosu na mlade Austrijance?

U studentskom domu KHG imamo nemali broj mladih iz Bosne i Hercegovine. Kada razgovaram s njima o njihovim planovima za budućnost, gotovo isključivo čujem kako svoju budućnost ne vide u svojoj zemlji, već negdje drugdje u Europi. To je, s jedne strane, razumljivo, ali isto tako i vrlo tužno budući da bi njihova domovina upravo trebala njihovu predanost i posvećenost. Također, našem austrijskom mentalitetu pripada kukati o svemu mogućem u našoj domovini. No, posebno posljednjih godina među mladima se osobito razvio novi osjećaj doma. Nažalost, to je također povezano s isključenjem i ograđivanjem od ostalih.

Postoje i političke stranke koje to tako pokušavaju populistički isticati: „Austrija na prvom mjestu.“ Crkva također može društvu doprinijeti puno jer Katolička Crkva nikada nije bila vezana za samo jedan narod ili jednu kulturu. U svakom slučaju volio bih da se puno više studenata, za koje smatram da su ovdje vrlo predani, vrati u svoju domovinu i tamo ulože svoju energiju, a naravno da su i odgovorni i u politici pozvani stvoriti uvjete za to. To je moguće samo s nadom i povjerenjem.

Činjenica je da mladi danas odlažu stupanje u brak, a ni obitelji s više djece nisu česte. U čemu bi se mogao zrcaliti razlog tomu?
Često doživljavam da se mladi osjećaju preplavljeni mnoštvom ponuda koje naše „multiopcionalno“ društvo nudi. Za generacije prije njih životni su pojmovi bili mnogo jasniji. Mislim da to ima veze i sa strahom da se trajno veže za nešto ili, u ovom slučaju, za nekoga jer još uvijek može postojati bolja opcija koju netko tako propusti. S druge strane, ona također ima prednosti ako se na brak kao trajnu vezu postupno kasnije odlučuje, i nadamo se da će to biti bolje razmotreno i time i odluka biti zrelija.

Kako gledate na ulogu mladih u Crkvi danas, tj. na prostor koji u njoj „dobiju“?
Ako je glavna svrha našeg pastorala pridobiti mlade za suradnju u Crkvi, tada smo već napravili veliku pogrešku. Prvo i najvažnije, može se i mora raditi o tome da se mladima pristupi, da ih se stvarno shvati ozbiljno, s onim s čim su zaposleni i s onim što jesu. Crkveni angažman nastaje tek kad ljudi sebe doživljavaju kao ozbiljno shvaćene i prihvaćene. To je iskustvo od ranog kršćanstva, da, od Isusa i poziva njegovih učenika. A onda se nešto što je prije smatrano nužnim u radu s mladima može prirodno promijeniti jer su se promijenile potrebe mladih.

Tu je i druga strana – što je možebitni uzrok, ponekad, nedovoljne zainteresiranosti i angažmana mladih u župi/ biskupiji?
Mislim da za to postoji čitav niz razloga: već spomenuto temeljno nepovjerenje u sve organizacije, starenje naših zajednica, gdje se adolescenti osjećaju poput stranih tijela i osjećaju preopterećeno, ugled koji Crkva gubi skandalima iz prošlosti, i neke druge stvari bi se mogle nabrojati. Ali možda je samo činjenica da previše dobro znamo kako bi se mladi trebali angažirati, što bi trebali učiniti i što bi trebali činiti i postići da bi se naglo ohladili. Prije svega, mislim da bi moralo biti nešto novo u onome što mladi žele za sebe.

Prema Vašim saznanjima, utječe li pastoral mladih na kasnije opredjeljenje za duhovna zvanja?
Jedino što stvarno pokreće mlade je konkretno, autentično životno svjedočanstvo. To se ne odnosi samo na mlade, ali na njih baš na poseban način. Mislim da to upravo papu Franju zanima, a posebno ljude koji nisu članovi Crkve. Naravno, potrebni su pastoralni koncepti i strukture, ali u konačnici samo za stvaranje konkretnih životnih svjedočanstava i da ih se učini opipljivim.

Koliko pastoralnih plodova ima od okupljanja mladih na susretima na biskupijskoj, nacionalnoj te europskoj i svjetskoj razini? Ponekad se čuje kako su se ti susreti pretvorili u klasični turizam.
Kao mladić to sam shvatio i kao kritično jer naravno ostavljate ekološki trag kad letite iz Austrije na sastanak u Australiju, Brazil ili Panamu, a za to su potrebne i visoke razine resursa. S druge strane, imao sam vrlo dobra iskustva kao sveučilišni dušobrižnik, na primjer kada smo sudjelovali na Svjetskom danu mladih u Krakowu sa studentskim skupinama ili na sastanku mladih ove godine na koji je pozvana ekumenska zajednica iz Taizéa u Beirutu. Na Svjetskim danima mladih stvara se iskustvo sveopće Crkve, iskustvo koje smatram vrlo važnim, jer u Austriji mjesnu Crkvu doživljavamo samo kao onu koja se smanjuje, onda u Beirutu je najprije bilo dirljivo svjedočanstvo života mladih ljudi s kojima smo bili obogaćeni.

Broj kršćana u Libanonu, kao i u susjednoj Siriji, stalno se smanjuje. U našoj zajednici domaćina u Beirutu bila je i skupina mladih ljudi iz Alepa. Nama nije bilo samo dirljivo slušati o njihovim iskustvima u ratu i o tome koliko je još uvijek težak život u bombardiranom gradu, nego prije svega čuti da ne žele otići čak i ako je njihova kršćanska zajednica sve manja i manja, a život se ne olakšava. Žele aktivno doprinijeti izgradnji svog grada i mirnom i solidarnom zajedničkom životu kršćana s pripadnicima drugih religija, posebno muslimanima koji tu čine većinu. To nas je zaista impresioniralo i mislim da je bilo nadahnjujuće za sve iz naše grupe da se angažiraju u mjestima gdje prebivaju. Ukratko, Svjetski dani mladih ili velika okupljanja mladih, koji su, naravno, također „događaji“, imaju smisla samo ako se dio tamošnjeg iskustva može prevesti i u konkretan vlastiti život. I to sam već nekoliko puta mogao doživjeti na vrlo lijep način.