Prof. dr. Daniel Arasa, dekan Fakulteta institucionalne društvene komunikacije

Dobra informativna prehrana najbolji je način za očuvanje zdravlja uma i duše


Posljednja nedjelja u rujnu rezervirana je za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Tim povodom sugovornika smo našli u dr. Danielu Arasi, dekanu Fakulteta institucionalne društvene komunikacije pri Papinskom sveučilištu "Svetoga Križa" u Rimu.

Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Profesor Arasa rođen je u Španjolskoj, u pokrajini Kataloniji. U Barceloni je 1995. diplomirao novinarstvo, a teologiju 1999. u Rimu na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa, gdje je i doktorirao institucionalnu komunikologiju 2007. Prethodno je magisterij iz radiotelevizije postigao 2001. u Dallasu (SAD). Na fakultetu gdje je danas dekan uposlen je od 2001. te je član Uredničkog vijeća časopisa Church, communication and Culture. Govori katalonski, španjolski, talijanski i engleski jezik, a služi se francuskim i portugalskim. Svoju profesionalnu karijeru započeo je kao novinar u novinskoj agenciji Europa Press gdje je radio od 1994. do 1997. Od lipnja 2010. član je tima Rome Reports TV, novinske agencije koja prati događanja vezana uz Papu, Vatikan i Katoličku Crkvu. Papa Franjo u ožujku 2021. imenovao ga je savjetnikom Dikasterija za komunikaciju.

Objavio je i uredio nekoliko knjiga te znanstvenih članaka iz područja komunikologije i crkvene komunikacije. S njim smo razgovarali o važnosti jednog ovakvog dana, stanju u medijima, izazovima za novinare, pravilnu služenju sredstvima društvenih komunikacija…

Poštovani profesore Arasa, ove se godine obilježava 55. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Zašto je jedan ovakav Dan važan za Crkvu, ali i za društvo općenito?

Ako je istina da je Crkva uvijek bila na prvoj crti komunikacije (Crkva je komunikacija!), znakovito je kako je Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija počeo s Pavlom VI., po završetku Drugog vatikanskog sabora, u povijesnom trenutku u kome je Crkva uvidjela jasnu potrebu posuvremeniti se i ići ukorak s kulturalnim promjenama. Stoga su ovi dani jedinstvena prilika za podizanje svijesti među kršćanima i institucijama Crkve o važnosti komunikacije za njezino poslanje.

Kako kažete, ovi dani su također korisni i važni kako bi civilno društvo razmislilo o dobru koje zdrava komunikacija može učiniti čovjeku i negativnim učincima koje može ostaviti pukoj dinamici tržišta. Teme koje su predlagale različite pape oduvijek su se doticale pitanja od značaja i važnosti za sve, ne samo za kršćane.

Ovogodišnja poruka pape Franje nosi naslov Dođi i vidi (usp. Iv 1,46). U njoj Sveti Otac upozorava na rizik ujednačavanja medija koji postaju kopija jedni drugih. Kako Vi ocjenjujete stanje u medijima, osobito u crkvenim, u aktualnom trenutku?

Očigledno se ne može generalizirati. Postoje mediji koji dobro rade svoj posao i drugi koji su štetni. U nekim medijima postoje visokokvalificirani i pošteni novinari, a drugim manje. Istina je da dinamika mreže dovodi do sve radikalnije polarizacije i suprotstavljanja, a to ne koristi dobrobiti društva. Novinarstvo mora biti analitičnije i dublje, a manje se temeljiti na izjavama ili sloganima. Ne poznajem stvarnost svih zemalja, pa tako ni detalje o Bosni i Hercegovini, ali vjerujem da bi mediji kršćanskog nadahnuća, oni crkveni - u njezinu vlasništvu, kao i oni koje promiču kršćanski poduzetnici i novinari, trebali više pridonijeti sijanju mira i sloge. To ne znači baviti se „slatkim“ i dosadnim novinarstvom, ali ne znači ni pasti destruktivnu kritiku onog drugog. Sigurno moramo biti kreativniji u temama i načinu na koji ih tretiramo kako bismo osigurali njihovu privlačnost i pomogli stvaranju slobodnih i odgovornih ljudi u njihovim političkim, ekonomskim, društvenim, kulturnim izborima…

Također, Papa poručuje kako najutjecajniji svjetski mediji ne bi trebali zaboraviti najsiromašnije zemlje i njihove probleme, osobito u vrijeme pandemije. Koliko svjetski mediji posvećuju pozornosti marginaliziranim skupinama, osobito u Aziji, Africi ili Južnoj Americi?

Zasigurno ne na zadovoljavajući način. S trenutnim medijima i brzinom komunikacije, može se reći da je novinarstvo „udarnih vijesti“ sasvim dobro: odmah znamo tragedije, senzacionalne događaje, spektakularne vijesti. To je samo po sebi dobro jer omogućuje, na primjer, da međunarodna zajednica može brzo reagirati kako bi pomogla u katastrofama koje se često događaju u zemljama u razvoju u udaljenim regijama Afrike, Azije ili Južne Amerike. Problem je u tome što su uobičajene stvari, pozitivne ili negativne, ovih mjesta mnogima nepoznate jer „ne proizvode vijesti“. Na primjer, što znamo o ratovima u Jemenu ili Etiopiji, političkoj i ekonomskoj krizi u Libanonu, vjerskim manjinama u Kini ili situaciji u „favelama“ u Brazilu ... Ili migrantima! Govorimo o tome kada oni dođu na našu obalu, kako bismo odlučili: „Što ćemo s njima?“, a mi ne razmišljamo, niti se informiramo o uzrocima koji tjeraju ove jadne ljude da napuste svoje domove u očajnim uvjetima.

Mislim da nas papa Franjo sve tjera dati više prostora u javnoj raspravi o tome kako pomoći ljudima u nevolji, a manje o tome kako riješiti naše male dnevne potrebe. Potaknuo bih kršćanske medije, ne samo da predstave Papine riječi, što svakako činimo dobro, već da više govore o temama koje nam on predlaže: migrantima, siromaštvu, obitelji, brizi za okoliš.

Protekle dvije godine pandemije za sve su bile teške. Kako su se one odrazile na svijet novinarstva? Koji su najveći izazovi za novinare u postojećim okolnostima?

Pandemija je bila razorna s mnogih gledišta: zdravstvenog, ekonomskog i ljudskog. Bilo je, međutim, i pozitivnih stvari. Digitalne tehnologije otvorile su mnoge komunikacijske mogućnosti. No, istina je da se utjecaj na gospodarstvo također odrazio na utjecaj na medije koji su i dalje težili smanjiti troškove, sa značajnim utjecajem na kvalitetu informacija: manje novinara u blizini, manje ulaganja u obuku, smanjenje redakcija. Iako ima više digitalnih medija, tradicionalnih izvora novinarskih informacija zapravo je vrlo malo. Težina informacijskih agencija još je odlučujuća uzimajući u obzir da su i one podložne konkurentnoj i tržišnoj dinamici te da stoga privilegiraju informacije o: sukobu, skandalu ili zabavi.

Po mom mišljenju, najveća opasnost sadašnjeg novinarstva je polarizacija. Mediji su uvelike postali ideološko, političko ili ekonomsko oružje, a društveni mediji samo naglašavaju tu dinamiku. Najveći izazov za novinare je nastaviti biti „peta sila“, ne kako bi nametali svima ostalima, već kako bi doprinosili potrebnom pluralizmu u društvu. Čini mi se da vjersko informacijsko novinarstvo (prije svega mislim na blogove i influencere na društvenim mrežama) nije izuzeto od ove opasnosti: često se umjesto izgradnje posvećuje diskvalifikaciji onih koji imaju drugačije mišljenje.

Mnogi su svjesni kako iza medija stoje različita središta moći: ekonomska, politička... Postoji li danas neovisno novinarstvo?

Nažalost svakodnevno sve manje. Ekonomski pritisci vrlo su jaki i utječu na dinamiku medija. Nemam rješenje za ovaj problem, ali vjerujem da je vrlo važno osposobiti slobodne i odgovorne novinare kako bi kada moraju donositi poslovne odluke, to mogli činiti što neovisnije i uvijek misleći na dobro osoba i društva.

Vi ste dekan na Fakultetu institucionalnih komunikacija na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa. Da bi se netko mogao nazvati katoličkim novinarom, koje osobine treba posjedovati?

Katolički novinar prije svega je novinar, odnosno mora imati znatiželju, interes i otvorenost prema svijetu oko sebe. Mora znati slušati (dođi i vidi, podsjeća nas Papina poruka), poštivati, a ne nametati svoju viziju stvari. To zahtijeva opsežnu i dubinsku intelektualnu obuku koja se tada mora obogatiti i dovesti do najboljeg stupnja kada novinar ima i tehničke kvalitete profesije: pisanje, selektiranje, uređivanje, poznavanje jezika...

Ne misli da sam zaboravio pridjev „katolički“. Činjenica je da se ne može biti dobar katolički novinar ako nije dobar novinar, dobar profesionalac. No, katolički novinar mora biti onaj koji poznaje vjeru jer je živi i provodi u praksi. Na taj način vjera postaje dodatni alat za tumačenje ljudskih događaja i omogućuje nam da produbimo i damo smisao stvarima koje se događaju. Vjera, zajedno s razumom, nikada nije prepreka, naprotiv. Fundamentalizam, odnosno vjera bez razloga, prava je prepreka.

 

Koliko je važno za Crkvu odgajati stručnjake za komunikaciju? Kakva su Vaša dosadašnja iskustva i postoji li zainteresiranost u crkvenom svijetu za taj studij?

Pitati koliko je za Crkvu važno osposobiti komunikacijske stručnjake za dekana Fakulteta za crkvenu komunikaciju gotovo je provokacija (ha, ha, ha)! Šalu na stranu, odgovor je jasan: ako želimo obučavati teologe, filozofe, stručnjake za crkveno pravo, kako možemo izostaviti obuku ljudi koji pomažu u prenošenju teoloških pojmova, objašnjavaju antropološka načela ili daju smisao odlukama i crkvenim zakonima?

Naše je iskustvo bilo vrlo pozitivno. Fakultet institucionalne društvene komunikacije kojim sada upravljam ima za cilj osposobiti komunikacijske stručnjake za crkvene institucije i druge neprofitne organizacije. Nadahnuti kršćanskom vjerom, naši su diplomanti sposobni analizirati i tumačiti društvene trendove, iskoristiti tehničke i strateške inovacije i donositi razborite odluke za dobro Crkve i društva. Već imamo više od 500 bivših učenika koji služe Crkvi u cijelom svijetu, ali kada smo osnovani 1996. (sada proslavljamo 25. godišnjicu postojanja), imali smo samo devet studenata! To pokazuje kako u Crkvi postoji sve veći interes i osjetljivost za komunikaciju. Prije 25 godina mnoge biskupije nisu imale urede za komunikaciju; hvala Bogu, danas to nije slučaj. Unatoč tomu, mnogo toga još uvijek nedostaje. Vjerojatno je jedan od sljedećih ciljeva veća profesionalizacija ovih ureda, ulaganje u sveučilišno osposobljavanje ljudi, laika i svećenika, koji se posvećuju služenju Crkvi na području komunikacije.

Znamo da je Crkva uređena hijerarhijski. No, postoji li u Crkvi javno mnijenje u smislu pluralizma mišljenja u crkvenim medijima?

Crkva je prisutni Krist u povijesti, ali Crkvu također čine ljudi i nitko od nas ne iscrpljuje Kristovu osobu. Svetci to vrlo dobro pokazuju: svi su oponašali Krista, ali svaki na svoj način, sa svojim karakterom i svojom karizmom. I mi kršćani moramo biti usredotočeni na Krista, ali svatko daje svoj doprinos. To se, u kontekstu komunikacije, odražava u legitimnom pluralizmu, a time i u raznolikosti mišljenja. No, referentna točka je uvijek Krist koji je Jedan. Stoga komunikacija, čak i u različitosti, mora voditi zajedništvu. Biti drugačiji ne može postati izgovor za narušavanje jedinstva Crkve. Boli me kad vidim kako neki novinari ili mediji koji tvrde da su katolici osjećaju kako imaju pravo oštetiti ovo jedinstvo kritizirajući ili preispitujući odluke Svetog Oca. O nekim aspektima može se razmišljati drugačije, ili čak misliti da neke odluke hijerarhije ili Pape nisu najbolje, ali uvijek treba imati na umu da je jedinstvo Crkve upravo ono što svakoga održava u njegovoj vjeri i dopušta im imati svoju viziju.

Čini se da u današnjem svijetu komunikacija „šok“ dominira kao kriterij za objavljivanje određenih sadržaja (puno krvi, skandala, čudnih pojava, itd.). A to pridonosi većoj vidljivosti i čitanosti te, posljedično, i profitu. Kako mogu crkveni mediji opstati u takvoj atmosferi?

Ovo je vrlo zanimljivo pitanje i na njega je vrlo teško odgovoriti. Nažalost nemam kristalnu kuglu koja bi mi dala odgovor. Rekao bih samo dvije stvari: strpljenje i kreativnost. Prije svega, strpljenje: čak i ako je istina da „šok“, utjecajna vijest, ima veću neposrednu važnost, posebno za publiku, a time i ekonomsku, ono što se dugoročno isplati je dobro obavljen posao. Izgradnja povjerenja javnosti ključna je za to da nas netko čuje, a to zahtijeva uvijek pružanje ozbiljnih i provjerenih informacija, čak i ako se ponekad čini manje privlačnim. Ukratko, ne smijemo se zanijeti površnom dinamikom, već misliti na dobro publike, u ovom slučaju vjernika koji prate naše vijesti. No, pružanje ozbiljnih i provjerenih informacija ne znači pružanje onih dosadnih ili neprivlačnih. I tu se pojavljuje pojam kreativnosti. Novinar ili crkveni komunikator mora znati učiniti važne stvari zanimljivim. A koje su to bitne stvari? O mnogima o kojima govorimo u našim medijima: žena, čovjek, obitelj, posao, siromašni, ekologija, dijalog s drugim religijama, mir... Kreativnost nije nužno privilegija briljantnih ljudi, već je, prije svega, rezultat stalne potrage za ljudskom inteligencijom za pronalaženje novih načina, jezika i kanala, za ispričati svakodnevne stvari. Mislim da mladi ljudi mogu dati fantastičan doprinos u tom pogledu.

Neki moć medija uspoređuju s oružjem. Prema Vašem mišljenju, jesu li ljudi u Crkvi svjesni koliku moć imaju mediji?

Usporedba mi se čini pogrešnom, čak i ako razumijem njezino značenje. Mediji su upravo sredstvo za postizanje cilja, a ako se dobro razumiju, moraju pomoći ženama i muškarcima da u potpunosti žive svoje dostojanstvo kao osobe i, gledano kršćanskim mentalitetom, svoje dostojanstvo kao djece Božje. Moć da, ali njihova stvarna moć je usluga.

Pogreška bi bila i razmišljanje o „korištenju“ medija kao oružja i oruđa moći i udaljavanje od njih misleći da su oni sami po sebi negativni ili nepotrebni za poslanje Crkve. Mislim da se u Crkvi mora promicati kultura komunikacije koja pomaže oživjeti medije iznutra, prije svega zahvaljujući radu kršćana koji rade kao novinari i kao komunikacijski poduzetnici te svjedoče o životu na ovim mjestima služenja.

Za kraj ovoga razgovora, imate li savjete za naše čitatelje kako pravilno koristiti sredstva društvenih komunikacija?

Siguran sam da mnogi vaši čitatelji već imaju vrlo jasne ideje o pravilnoj uporabi medija. Svakako, razboritost je vrlo važna vrlina, ne samo da se izbjegne konzumiranje negativnih sadržaja (poput pornografije ili nasilja u mnogim TV serijama, na primjer), već da se to proporcionalno iskoristi: naše je vrijeme rijetko, ima puno vrijednosti i moramo ga iskoristiti do kraja. Vrijeme koje imamo je valuta kojom plaćamo svoju vječnu sreću! Iz tog razloga, kako kažu mnogi stručnjaci, dobra informativna prehrana najbolji je način za očuvanje zdravlja uma i duše.

Slobodan sam ohrabriti čitatelje neka prate i podržavaju i crkvene medije te budu konstruktivno kritični prema njima kada ne rade dobro svoj posao, prijedlozima, sugestijama, idejama. Ovo je način da zajedno poboljšamo rad koji crkvene institucije s toliko truda provode u službi svih vjernika i njihovih sugrađana.