Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Vlč. Juro osnovnu je školu završio u rodnoj Komušini, a Klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Zadru. Teologiju je diplomirao u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1990. po rukama biskupa dubrovačkog mons. Želimira Puljića koji je nekoć u sarajevskoj Bogosloviji bio i profesor i odgojitelj.

Nakon ređenja kratko je djelovao u Zavidovićima, a potom je imenovan kapelanom u Velikom Prnjavoru-Sočanici gdje ga je zatekao vihor posljednjega rata (1992.). Kako je Teologija iz Sarajeva izmještena u Bol na otoku Braču, imenovan je prefektom bogoslova i tu službu vršio dvije godine do odlaska na poslijediplomski studij crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana gdje je postigao licencijat. Nakon povratka iz Rima djelovao je četiri godine kao duhovnik bogoslova. Poslije je imenovan predavačem crkvene povijesti i tu je službu vršio do odlaska na župu Brusnica krajem 2015. Od prije dvije godine djeluje kao župnik u Doboju.

S njim smo razgovarali na temu duhovnog zvanja, rađanja poziva, duhovnih vježbi te općenito o svećeničkom životu...

Poštovani, iako je mnogima jasno što je to duhovno zvanje, možete li nam ga definirati svojim riječima?

Kako se danas promjene događaju strahovito brzo, nije jednostavno, pojednostavljeno i jednoznačno govoriti o mnogim stvarima, pa i duhovnim zvanjima i pratiti sve te promjene. Te promjene osobno sam uočio 1990-ih pa sve do danas. Takvim mijenama podložan je i odgoj, duhovni poziv, duhovnost…

Duhovni poziv najprije bih i najradije nazvao tajnom, s obzirom na sadržaj, relacije (božansko-ljudsko), na subjekte toga pojma (svećenici, redovnici i redovnice, liječnici, roditelji…). Kad sam slavio 25 godina svoga svećeništva u Komušini, okupio sam također oko 20 parova koji su bili 25 godina u braku. Ideja mi je bila proslaviti i svoj, ali i njihov poziv. Bilo je nezapamćeno slavlje. Meni neopisiva duhovna satisfakcija.

Iz svećeničkog, vjerničkog pa i povijesnog iskustva, moglo bi se reći da je čovjek znatno obavijen velom tajne, a pod tim velom nalazi se i duhovni poziv. Duhovni poziv je za mene u prvom redu i na prvom mjestu Božji dar (nikakvom se „gimnastikom“ ne da postići, niti izvježbati); Božje odabiranje (izbor) - „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas…“ (Iv 15,16) – puno je u mome zvanju utjehe i mirnoće donosila ta svijest; milost Božja – „Milošću Božjom jesam što jesam“ (1Kor 15,10); suradnja s Bogom i prostor Duha – „učinit ću vas ribarima ljudi“ Mt 4,18); u nastavku: „Ostaviti sve i poći za Njim.“

Volim sliku nekadašnje prtine u snijegu kad predvodnik prti – gazi, a oni za njim staju u isti trag (prtinu). Tako je lijepa slika i za slijediti Dobrog Pastira (step by step). To su neki od aspekata i segmenata koji mi padaju na pamet.

Četvrta uskrsna nedjelja ili Nedjelja Dobrog Pastira je i Svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja. Recite nam, prema Vašem mišljenju, gdje i kako "nastaje" duhovno zvanje?

U prvom redu kao odgovor nudi se evanđeoski poziv: „Molite Gospodara žetve da radnika pošalje u svoju žetvu“ (Lk 10,2). Svako, dakle, zvanje je izmoljeno ili ga treba izmoliti. Važnu ulogu u svemu igraju mnogobrojne obitelji, sređene obitelji, nesebični odgoj djece, dobro organizirane župne zajednice, svjedočenje onih koji su već u duhovnom staležu, a i tradicija ima svoju ulogu.

Molitva je, svakako, na prvom mjestu. To je naše redovito iskustvo. Divno je pratiti kako Crkva sazrijeva u svojoj nauci i praksi. To pokazuje i Nedjelja Dobrog Pastira koja je Svjetski molitveni dan za svećenička i redovnička zvanja. Međutim, nikad ne smijemo smetnuti da Bog odgaja svoj Narod-Crkvu i da je „Bogu sve moguće“ na milijun drugih načina.

Da bi netko postao svećenikom, osim Božjega poziva, potreban je i čovjekov odgovor. Tko u tom trenutku treba stupiti na scenu, je li to obitelj, župnik? Kako podržavati onoga tko je odlučio krenuti u duhovni stalež?

U jednom dijelu Bosne i na područjima nekih župa, također u mome kraju postojao je i još postoji izraz, doduše sve rjeđe – meni donekle simpatičan izraz – „ići u paroke“ i „postati parok“ ili "ići u časne sestre" i "postati časna sestra". Prvi izraz je „ići“, a znači proces dug koliko i školovanje kroz koje kandidat prolazi odgovarajući odgoj ili duhovnu formaciju… Na tom putu je potrebna podrška dobrih, odgovornih, stručnih ljudi jer taj hod obično nije linearno „po pravcu“, nego po krivudavu putu ili skretanje s puta gdje se ipak ne bi nikada smio izgubiti cilj.

Svaka podrška i hrabrenje su dobrodošli, bilo u obitelji, župi, od profesora, odgojitelja i samih kolega i prijatelja i općenito dobronamjernih i iskrenih ljudi... Svi bi odigrali dobru ulogu ako bi taj kandidat odabrao ispravno i ono što je najbolje za njega. Ispravno i radosno odlučiti se, odabrati. Nisam do kraja sebi odgovorio na pitanje: Ima li veće nesreće od nesretna svećenika i žalosnije situacije od žalosna svećenika?! Svakako mi odzvanja ona Pavlova: „Ni na koga prebrzo ne polažite ruke.“ Pogotovo je porazna ona "hajde Alija u vojsku, nek' je više vojske".

Koje kvalitete trebaju imati mladić ili djevojka koji su se odlučili poći u duhovna zvanja? Postoji li zajednička crta kod mladih generacija koje se odlučuju slijediti Isusa izbliza?

Poznat je poslovični idealizam i snovi mladih ljudi. Dobro je raspoloženje i nutarnji stav kod mladih osoba da se počinje s takvim idealizmom da bi se postiglo realno. Nije floskula da se čovjek uči dok je živ. Principi trebaju biti maksimalni da bi ostvarenja ili rezultati bili realni. Naivnost ne čini dobro duhovnome zvanju kao inače u životu. Duhovna zvanja nisu „tipska“. Svatko treba biti i ostati original. Kvalitete su prema tome: originalan, radostan, oduševljen, spreman… biti čovjek za druge, svjedočkoga stava i uvjeren u ono što radi i govori.

Ovo potonje jednostavno je prevažno. Potrebne su informacije, znanje, razboritost, ali je nutarnje iskustvo nenadoknadivo. I da bude u nutrini slobodan. Teško se izboriti za nutarnju slobodu. Za mene su to uspjeli rarissimi! Pitali moji kolege jednog srednjoškolskog profesora, svećenika: što je za njega zvanje, a on je odgovorio na prvu: "Zvanje je volja!" Nikad me taj odgovor nije napuštao. Bezvoljan čovjek nigdje nije dobro došao.

Koji put, po ljudskim kriterijima, zapazimo da iz obitelji koje dobro poznajemo Bog nije pozvao najdarovitijeg člana. Čudni su putovi Gospodnji kao i njegov izbor. Jer svako zvanje ima svoju povijest. Povijest čovjekova počinje kad odluči nešto veliko napraviti.

Možemo li Vas pitati kada ste se Vi odlučili krenuti za duhovno zvanje i tko je na tu Vašu odluku najviše utjecao?

Radosni i ispunjen svećenički život moga župnika i kapelana. Želio sam činiti ono što oni čine i biti ono što oni jesu. Kasnije se pokazalo da su bili moji nedostiživi uzori. To su bili vanjski uzroci. Ono što me iznutra formiralo to je bio život moje majke: svjedočki život, kroz osobnu vjeru, kršćansku praksu, molitvu, međuljudske odnose, radost i ozbiljnost. Jednom riječju duhovnost. Uvjeren sam da je Bog inspirirao, vodio i odgajao moju Majku.

Što su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi u današnjem životu koji priječe da netko postane svećenik?

Česta su to pitanja i razmišljanja i među svećenicima. Po meni, na prvom je mjestu materijalizam koji je u izravnoj suprotnosti s duhovnim; modernizam, agresivni liberalizam koji ruši sve brane; mentalitet „to je normalno“; odgoj koji ne uključuje altruizam; individualizam koji potiskuje i gura na rub drugoga; briga za druge – čovjek za druge postao je apstraktan pojam (ispražnjen od sadržaja), čovjekova egzistencijalna praznina; transcendentno ostaje samo u filozofskim i teološkim priručnicima…

Vjera o najvećim tajnama razvodnjena na razinu „Djeda Božićnjaka“ i „uskrsnog zeke“, brčkanje u plićaku, a treba „izvesti na pučinu“ (Lk 5,4), naglasak proslave sakramenata pod šatorima i restoranima… mamina i tatina djeca često sputana ili zarobljena omčom „iskrivljene ljubavi“.

Mladi ljudi su na vjetrometini. Sve to pomalo mlada čovjeka guši i udaljuje od ideala. Kako u svemu tome čuti i prepoznati glas-poziv Božji? Ovo su teška vremena!

Da, danas je sve drugačije... Mladost se odgađa i produljuje skoro do 40. godine, a u brak se ulazi, pogotovo muški, "ako ikako može što kasnije". To je dovelo do pojave kasnih duhovnih zvanja. Kako tumačite taj fenomen i što on donosi Crkvi i redovničkoj zajednici?

Teško je odrediti je li riječ o duhovnosti ili fenomenologiji. Nova iskustva na koja se navikavamo. Prema narodnoj: "Bolje ikad nego nikad." Ipak je riječ o zdravim, svjesnim i zrelim odlukama. Čini se da i u crkvenim institucijama i događajima postoje neke tranzicije.

Mladići svećeničko zvanje, baš kao i Vi, doživljavaju najčešće preko župnika, a mnogi već kao ministranti odluče postati svećenicima. Međutim, biti prezbiter nije samo "služiti misu", tu je široka plejada poslova koji mogu zapasti mlada čovjeka, od vjeronauka u školi, preko različitih ekonomskih poslova, do "suve birokracije" i diplomacije. Događaju li se tu kolizije između "očekivana" i "dobivena"?

Trostruka je zadaća svećenika: posvećivanje, poučavanje (ova je za mene kruh sa sedam kora!) i upravljanje (danas uspješan svećenik podsjeća na nekakva menadžera!).

Svaka od navedenih zahtijeva nekako i trećinu vremena i truda. Ali sakramenti su najveće bogatstvo Crkve. Njima pripada posebno mjesto. Crkva bez euharistije po meni bi bila karikatura, a isto tako i svećenik. Volim sliku svećenika nadvita i nagnuta nad misalom i nad oltarom.

Duhovne vježbe su nasušno potrebna hrana, kako za vjernike, tako i svećenike, ali i potencijalne prezbitere... Kako gledate na pojavu e-duhovnih obnova, ili duhovnih seminara preko interneta? Utječe li pandemija i na duhovnost te općenito duhovni poziv?

Duhovne vježbe su propis za neke, a preporuka mnogima. Svima pak nasušna potreba. To je ispravno vrjednovanje duhovnih vježbi. Kao što u prirodi ili ljudskom organizmu postoji ritam, taj je ritam potreban i u duhovnoj sferi. U organizaciji duhovnih vježbi često se stavlja naglasak na voditelja duhovnih vježbi (duhovni pisac, iskusan, čuven, zanimljiv, elokventan, ime, pojava…). O tome se priča. Zanemaruje se, međutim, većinu koja sudjeluje na duhovnim vježbama. Često i sudionici nisu svjesni da su oni tu najvažniji. I da se oni moraju najviše angažirati.

Sjećam se kad smo zamolili jednog patera da održi duhovne vježbe đakonima, a on je prije eventualna pristanka tražio kao uvjet pojedinačni razgovor s kandidatima – da vidi i čuje ima li ikakve „fajde“. Zanimljiv i ispravan pristup.

Ako se tako stvari poredaju, onda je razumljiva i prihvatljiva i e-duhovna obnova ili seminar preko elektroničkih medija. Već su davno ljudi definirali današnje vrijeme kao borbu između čovjeka i računala. Treba ući u taj ring. Ne bojati se. Nije lako pratiti novine (novosti) i koristiti postojeće mogućnosti da se ne upadne u pomodarstvo i novotarije. Najvještiji se najbolje snalaze. Kritikama ima mjesta, ali se mora ukorak s vremenom kad su tehnička i elektronička pomagala u pitanju. I u naviještanju evanđelja i mnogim duhovnim sadržajima.

Možda nisam najprikladniji sugovornik za tu pandemiju, možda čak i posljednji jer sam subjektivan. Nisam imao straha. Neobjašnjiva „hrabrost“. Na COVID-odjeljenja išao sam kao i u šoping. Pandemija – što god to značilo – razotkrila je stanje našega duha. Pokazala je duhovni plićak, zapadni čovjek je sav naglasak stavio jedino na materijalno. Otkrila je naše (ne)pouzdanje u Boga; naš akutni strah; neviđenu histeriju; našu zemljanost, materijalizam, grčevito prianjanje za ovaj život… zaborav da smo djeca Božja, da nas je Bog za sebe stvorio. Bojim se da nećemo ništa od te kušnje kao i mnogih drugih naučiti, nego se utvrditi u svojim dosadašnjim stavovima i po meni „sumnjivoj duhovnosti“…

Iako se sakrament ne može ukloniti, svjedočimo kako postoje oni koji nakon ređenja zaključe kako "to ipak nije za njih". Tko je zakazao?

Tu ne bih nikome bio u koži. Strah me i pomisliti. To je preteška odluka s kojom je teško živjeti i nositi se, raskid, duboki trag i tragedija, nezadovoljstvo …Bilo bi pravo zadovoljstvo da su na vrijeme – prije ređenja – donijeli ispravnu odluku. Iskustvo govori da se takve stvari događaju i ponavljaju. I to je tajna… Nije li se izgubio i jedan Isusov učenik, a da o drugima ne govorimo. Ne mislim da će se statistika u tome smislu popraviti. Znamo koji je postotak uspjeha sjemena koje sije Božanski Sijač. Ne smije nam, međutim, biti svejedno kakvu će sudbinu doživjeti to sjeme. I takvi ljudi moraju imati mjesto u Crkvi. Puno je predrasuda. Ne treba dodavati sol na ranu. Ne bih želio da ta njihova odluka bude i raskid s Crkvom i s Bogom... Smijemo se nadati i vremenima kada će i takve osobe koje su posustale u tome pravcu imati pozitivnije mjesto u kršćanskoj zajednici.

Kardinal Puljić često u propovijedima zna reći da se izgubio osjećaj za svetim. Možemo li pitati postoje li oni svećenici koji su izgubili osjećaj da su posvećeni?

Kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru, duhovno je pratio mnoge kandidate za svećeništvo, a i zaredio mnoge mladiće za svećenike. Više od tri desetljeća vodio je Vrhbosansku nadbiskupiju i imao bogato iskustvo rada sa svećenicima.

Doživio je sigurno divnih svećeničkih primjera, ali i onih suprotnih, pa i onih koji su „odlazili“. Neki su ga i zbunili svojim odnosom prema svetome. Nije razumio, a pogotovo prihvatio mlakost, aljkavost i „menefregizam“(briga me!) nekih. Trpio je od toga. Ovakvu krizu nitko nije mogao predvidjeti, pogotovo ne očekivati. Rutina, makinalno obavljanje mnogih stvari može ostaviti utisak da se svećenik nedovoljno ili površno sprema. Žara nam svima treba. Zna se koji put čuti i za starije svećenike kao kompliment „slušaj kako lijepo govori misu kao mladomisnik!“ Potrebna je ta revnost i oduševljenje koje neće slabjeti. Poštujući stari i uvijek novi princip: „Cum sancto sancte tractanda“!

Što je ono na čemu biste najviše zahvalili Gospodinu kroz Vaš život u mjesnoj dijecezi i pozivu?

Uvijek i svugdje gdje sam kroz 32 godine vršio svećeničku službu (bilo u pastoralu, bilo u crkvenim institucijama), bio sam kao svećenik radostan, sretan, zadovoljan, a volio bih da mnogi kažu i dobar. To je moja zahvala i nagrada.

Molim Boga za svježinu duha i tijela u daljnjem služenju Njemu i Njegovu narodu. Jednako i iskreno molim Boga da buduće generacije dožive bolja vremena, nego što smo ih živjeli mi.