Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Vlč. Tomislav Markić svećenik je Zagrebačke nadbiskupije već punih 30 godina. Rođen je u Zagrebu, a pokojni mu je otac Dominik bio rodom iz Kandije kod Bugojna, dok je majka Janja, rođ. Bulić, podrijetlom iz Klobuka, a rođena u sada ugašenoj župi Banjolučke biskupije Šibovskoj. Ima petero braće i sestara od kojih je još jedan, vlč. Miroslav, također svećenik.
Teološki studij završio je u Beču, a kao svećenik vršio je više službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji: bio je nadbiskupski tajnik, generalni tajnik pripremnog razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, biskupski vikar za trajnu formaciju svećenika, za trajne đakone i za laike, voditelj Đakonske pastoralne godine, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta te župnik zagrebačke župe Blažene Djevice Marije – Kraljice mira u Granešinskim Novakima. Od 2014. vrši službu nacionalnog ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Poštovani, već duži niz godina nacionalni ste ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Što zapravo Vaša služba podrazumijeva?
Nacionalni sam ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu otkako su me na tu dužnost izabrali biskupi Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH) 2014., te ponovno imenovali 2019. na drugi, a 2024. na treći petogodišnji mandat koji je sada u tijeku. Ravnateljstvo je zajednički ured obiju biskupskih konferencija jer je usmjereno na dušobrižništvo hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka koji potječu iz obiju nam domovina. Služba nacionalnog ravnatelja podrazumijeva prvenstveno brigu o personalnim pitanjima, tj. da se našim misijama, župama, zajednicama i centrima diljem svijeta omogući pastoralna skrb na hrvatskom jeziku posredstvom svećenika, bilo redovnika, bilo dijecezanskih svećenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U tom traženju i pronalaženju svećenika, posredovanju kod njihova imenovanja kod mjesnih biskupa, bitna je uloga ravnatelja što podrazumijeva komunikaciju i koordinaciju između ordinarija i biskupskih konferencija naše i lokalne Crkve u iseljeništvu. Personalna pitanja također podrazumijevaju i uključenost u procese izbora područnih delegata hrvatske inozemne pastve, kojih trenutačno imamo 10, a predstavljaju 10 velikih geografskih područja u kojima se nalaze naše pastoralne prisutnosti. Uz to, ta služba podrazumijeva mnogobrojna putovanja: pohode župama i misijama, osobito u prigodi sastanaka svećenika, proslava značajnih jubileja, rješavanja personalnih poteškoća i drugih povoda, potom podrazumijeva suradnju s crkvenim i civilnim tijelima, državnim, političkim, kulturnim, znanstvenim i drugim. Zatim, Ravnateljstvo organizira liturgijski dio komemoracije žrtava Bleiburga i križnih puteva, redovito je suorganizatorom hrvatskih iseljeničkih kongresa i drugih važnijih događanja vezanih uz hrvatsko iseljeništvo. Tako je nacionalni ravnatelj primjerice član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske te sudjeluje u radu i u godišnjim sjednicama tog važnog tijela.

Povijesno govoreći, Vaš prvi predšasnik imenovan je još 1960-ih te od tada, možemo reći, postoji sustavna pastoralna skrb za hrvatske iseljenike. Koliko su se kroz povijest mijenjale dužnosti ove službe?
Budući da smo mi narod višestoljetnog i velikog iseljeničkog obujma, i naša je domovinska Crkva davno pristupila strukturnoj organizaciji hrvatske inozemne pastve te je prema vatikanskim smjernicama osnovano Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu 25. lipnja 1966. Prvi je nacionalni ravnatelj bio vlč. Vladimir Vince imenovan na tu dužnost iz Rima te ćemo iduće godine obilježiti 60. obljetnicu postojanja Ravnateljstva, odnosno te službe. Otada je skrb za naše iseljenike poprimila prilično koordinirano djelovanje i kao plod djelovanja tako ustrojenog sustava nastale su i mnoge nove misije i zajednice. Govoreći o samoj službi, ona ima svoj kontinuitet u ciljevima i misiji od početka do danas. No, zasigurno su se mijenjale povijesne okolnosti, od kojih su najznačajnije bile raspad bivše državne tvorevine i osamostaljenje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što je uvelike olakšalo pastoralnu skrb naših iseljenika. S druge strane, u mnogim je mjesnim Crkvama vremenom postalo zahtjevnije i složenije osnivati nove zajednice i misije, tako da je posljednja misija u čijem je osnivanju Ravnateljstvo sudjelovalo bila ona u Dublinu, koju je utemeljio mjesni biskup krajem 2018.

Budući da su brojne na europskom kontinentu, a svjedoci smo nažalost i s kakvim izazovima se on susreće, što to konkretno znači za opstanak gore spomenutih hrvatskih zajednica?
Opstanak hrvatskih katoličkih misija i zajednica vezan je uz više čimbenika. Prvi od njih je svakako mogućnost naše Crkve u njih poslati dovoljno dobrih i prikladnih svećenika koji bi im služili. Raduju ponegdje znakovi da duhovna zvanja nastaju i u našim misijama, ali je njihov broj još uvijek skroman i nedovoljan  kako bi se iz njih namirile velike personalne potrebe naših misija. Drugi je čimbenik vezan uz brojnost naših iseljenika i dolazak novih, koji u posljednje vrijeme ipak pomalo opada, jer su prilike u domovini u odnosu na Zapadnu Europu objektivno sve povoljnije te se, Bogu hvala, primjećuje i sve veći broj onih koji se vraćaju u svoj zavičaj. Sljedeći je čimbenik vezan uz spremnost mjesne Crkve podupirati pastoralnu skrb zajednica drugih materinskih jezika, što se u posljednje vrijeme također mijenja u smjeru veće zahtjevnosti koja se postavlja pred svećenicima i drugim pastoralnim službenicima. Na kraju, tu su i znakovi vremena s kojima se kao s izazovima susrećemo u našem pastoralu, a to je generalno manja zainteresiranost ljudi za vjerske sadržaje, materijalizam, traženje užitaka u svemu i sve rašireniji životni stil koji nije u skladu s tradicionalnim kršćanskim poimanjem života. No, ima i znakova nade koji se ponegdje javljaju kao odgovor na spomenute izazove. Osobito su mladi nositelji nade i kršćanskih alternativnih životnih pristupa koji se zrcale u jednoj novoj odgovornosti prema stvorenome, prema bližnjemu i prema drugim društvenim stvarnostima koje nas okružuju i izazivaju na djelovanje.

Koliko je dijaspori Crkve u Hrvata teško „opstati“ u zemljama Zapada uzmemo li u obzir vrijednosti koje se tamo „njeguju i promoviraju“?
Ako ćemo biti skroz iskreni, ne primjećuje se velika razlika u vrijednostima koje se putem medija i drugačije promoviraju u zemljama Zapada i ovdje kod nas. Na snazi je snažan konzumerizam te se relativiziraju sve one vrijednosti s kojima smo možda odgojeni i odrasli. Nova vremena postavljaju pred nas nove izazove, a dužnost je i poslanje vjernika djelovati kao kvasac ondje gdje žive te svojim životom svjedočiti kršćanske vrijednosti, ne samo na polju braka i obitelji, nego i rada, gospodarstva, sporta, kulture i u svim porama društva. Nitko se ne može ispričati i osloboditi zadatka i poslanja koga je dobio na krštenju: da svojim životom svjedoči i širi Radosnu vijest o Isusu Kristu koji je živ u svojoj Crkvi i među nama.

Kada govorimo o svećenicima koji pastoriziraju iseljene vjernike, koliko je zahtjevno pronaći one koji su spremni napustiti domovinu i poći među svoje u drugu državu? Postoji li određena priprava za to te koji su uvjeti, ako ih možemo tako nazvati?
Uvjeti koje mjesna Crkva postavlja pred buduće dušobrižnike zajednica drugih materinskih jezika sve su zahtjevniji i složeniji. Traži se unaprijed znanje jezika zemlje u koju se dolazi, temeljno poznavanje i prihvaćanje prilika u novoj mjesnoj Crkvi, spremnost na suradnju i timski rad te mnogo toga drugoga čemu naši svećenici u domovini možda nisu bili izloženi u tolikoj mjeri. Traži se spremnost i otvorenost za sinodalnost na svim razinama, priznavanje značajne i često odlučujuće uloge župnih i misijskih vijeća te drugih crkvenih struktura pa sve to traži i određeno vrijeme prilagodbe okolnostima drugačijim negoli što su kod nas. U temelju toga je ponovno koncilsko i postkoncilsko otkrivanje Crkve kao zajedništva te novo vrjednovanje sinodalnosti koja je svoje značajno mjesto imala od početaka Crkve. 

Ono što se, na neki način, veže uz ovu temu jest i tzv. „ispisivanje“ vjernika iz Katoličke Crkve… Što nam možete o tomu reći?
O tome bi sigurno mogli više reći naši dušobrižnici na terenu, osobito u zemljama kao što su Njemačka, Austrija ili Švicarska gdje postoji neki oblik crkvenoga poreza iz koga se na kraju dobrim dijelom financiraju i naše misije i zajednice. Neki naši vjernici, ne razumijevajući doseg takvih odluka, a želeći uštedjeti nešto novca, prilikom takvih upita ne izjasne se kao katolici kako ne bi morali plaćati crkveni porez. Međutim, doseg takvih kratkovidnih odluka jest doista dalek te takvim nedovoljno promišljenim činima zapravo istupaju iz Katoličke Crkve, iako im to nipošto nije bila prvotna namjera. Kasnije mnogi takve odluke požale i promijene jer se izlažu brojnim neugodnostima i u zemljama gdje su se iselili, a i u zavičaju kamo stižu službene obavijesti o njihovu istupanju iz Crkve. Nemaju primjerice pravo na crkveni sprovod, ne mogu biti kumovi i mnogo toga drugog što pravno slijedi iz jednog nedovoljno promišljenog čina istupa.

Iz komunikacije s Hrvatima katolicima diljem svijeta, koliko je za njih važna prisutnost i briga domaćeg svećenika?
Naši vjernici jako cijene prisutnost i pastoralnu skrb na materinskom jeziku, koje pak ne bi bilo bez hrvatskog svećenika, i to ne samo pripadnici prvog naraštaja iseljenika, već je pastoral na hrvatskom jeziku cijenjen i kod drugog, trećeg pa i kasnijih naraštaja. Vidljivo je to u našim centrima izvan Europe u čijim pastoralnim i drugim kulturnim i sportskim programima sudjeluju potomci naših iseljenika koji slabije ili nikako ne govore hrvatski jezik, ali im i u dalekom svijetu puno znači barem na taj način imati udjela u hrvatskom katoličkom identitetu.

Ta je prisutnost hrvatskog svećenika važna i u Europi i u prekomorskim zemljama. U Europi su česte pripreme na primanje sakramenta ženidbe koja se onda slavi u domovini, a posvuda se u našim misijama i centrima mladi pripremaju za prvu svetu pričest i svetu potvrdu. Mora se priznati da značajan broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka zbog raspršenosti cijelim svijetom živi izvan dosega mreže naših misija i centara pa takvi najjače osjećaju nedostatak pastoralne skrbi na materinskom jeziku. Ovo je posebno slučaj u Južnoj Americi gdje se broj naših misija sveo na samo dvije: na Limu i Buenos Aires.

Prema dosadašnjem Vam iskustvu, kakva je budućnost HKM-ova i HKŽ-ova (hrvatskih zajednica, centara…)?
Budućnost hrvatskih katoličkih zajednica, misija, župa i centara osigurana je onoliko dugo koliko će biti dovoljno naših svećenika, ali i vjernika koji žele slaviti sakramente i primati duhovnu skrb na hrvatskom jeziku. U ovih 11 godina koliko vršim ovu službu nisam primijetio da je takva potreba i žeđ naših ljudi u tom smislu opala. Primjećujem s druge strane kako je sve teže pronaći prikladne svećenike, i zbog sve većih zahtjeva takve službe, ali i zbog nešto manjeg broja novih svećenika u našem narodu. I ovim putem stoga apeliram na sve, a posebno na naše čitatelje da u svoje molitve pridodaju i nakanu za nova duhovna zvanja, jer će bez njihova djelovanja biti teže i izazovnije i u domovini i u iseljeništvu.