Doc. dr. sc. Zoran Turza, voditelj projekta CRO Laudato si'

Enciklika Laudato si' plod je dijaloga znanstvenika i same Crkve


Petogodišnjica enciklike pape Franje o brizi za zajednički nam dom – Laudato si', obilježena je 24. svibnja. O njezinim plodovima razgovarali smo s doc. dr. sc. Zoranom Turzom, voditeljem projekta CRO Laudato si' i profesorom na Katedri za teologiju HKS-a u Zagrebu.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik dr. Turza, suprug i otac troje djece, rođen je 1978. u Osijeku. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2015. stekao je doktorat znanosti. Na radnom mjestu docenta na Katedri za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta zaposlen je od 2016. gdje studentima povijesti, sociologije, sestrinstva, psihologije i komunikologije predaje teološke predmete. Područja njegova rada su: teologijska hermeneutika, filozofijska hermeneutika, suvremena teologija i filozofija, teološki aspekti oprosta i pomirenja te ekološka teologija. Autor je nekoliko znanstvenih radova, sudjelovao je na nekoliko domaćih i međunarodnih konferencija. Od prosinca 2019. voditelj je projekta CRO Laudato si' – O brizi za naš dom.

Poštovani dr. Turza, 24. svibnja 2015. papa Franjo objelodanio je encikliku Laudato si'Hvaljen budi. Koja je njezina temeljna nakana?
Njezina temeljna nakana je zapravo pozvati, kako on sam kaže, na obnovu dijaloga i to sve stanovnike, kako kaže, na ovom planetu. Dakle, on proširuje vidokrug primatelja enciklike na sve stanovnike i sve ih poziva da razmotre kamo vodi uništavanje okoliša koje, prema njegovim riječima u broju tri enciklike, poprima globalne razmjere. Podsjeća, ne samo katolike, nego sve i poziva nas sve zajedno na obnovu dijaloga, te da zajedno vidimo koji su nam ciljevi za izgradnju budućnosti planeta.

Kada pogledate s distance od pet godina, jesu li i u kojoj mjeri zaživjela načela ove enciklike?
Teško je reći u smislu – u kojim domenama i područjima javnosti su zaživjela. Ako gledamo globalno, enciklika i papa Franjo su kanili poduprijeti Pariški summit koji je održan na jesen 2015. Dakle, to je bio jedan od ciljeva same enciklike da utječu na Skupštinu UN-a 2015. u Parizu kako bi se većina zemalja složila da se potrude oko smanjenja zagrijavanja planeta ispod 2° – to je bila jedna stvar. U tom smislu, na globalnoj razini velike institucije kao što je UN i druge, možemo reći da provode neke radnje po tom pitanju.

Ako mislimo to prebaciti na područje Katoličke Crkve iz koje prodire ta enciklika, onda možemo reći, kada gledamo globalnu Crkvu, da je enciklika jako dobro zaživjela. S više strana i s različitih kontinenata pojavljuju se različita udruženja, akcije – upravo na temelju enciklike Laudato si' – koja provode ta načela. Ako mi tu sad uklapamo možda i treću neku domenu, treće područje javnosti, a to je znanstveni svijet, odnosno sami znanstvenici, među njima je, rekao bih, isto jako dobro zaživjela. Odnosno, ima jako mali broj znanstvenika koji se ne bi složili s tim načelima enciklike, zapravo to znanstvenici govore već i duže vrijeme, i, usudio bih se reći, ova enciklika je jedan plod dijaloga znanosti i vjere ili, možemo reći, znanstvenika i same Crkve, preko Papinske akademije znanosti i Papinske akademije društvenih znanosti, dakle to su dvije institucije u Vatikanu preko kojih su se odvijali ti dijalozi.

Recimo, u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji prvi znanstveni radovi koji su se referirali na encikliku Laudato si', imamo ih u 2016. skoro 10-ak, od kojih je 50% možda teoloških, dakle bilo je više članaka koji su iz drugih znanstvenih disciplina, ne iz same teologije. To govori u prilog činjenici da je i kod nas, među znanstvenicima, jedan dobar odaziv, jedan dobar pregled na encikliku.

Kako iščitavamo iz samog naslova, Sveti Otac se poziva na Pjesmu stvorova Sv. Franje Asiškog koji u jednom zazivu kaže Laudato si', mi’ SignoreHvaljen budi, Gospodine moj. Pjesma podsjeća na to da je planet Zemlja zajednički dom, no koliko smo mi zapravo svjesni toga? Postoje li pokazatelji koji bi to ilustrirali?
Ako me to pitate, najbolje bi se bilo referirati na neka znanstvena istraživanja i da mi kažemo koliko smo, ako hoćemo reći, u Crkvi ili kao zajednica svjesni toga. Mi nemamo nekih znanstvenih istraživanja, upravo to provodi projekt CRO Laudato si' – da dobijemo neke podatke, kako bismo vidjeli koliko je, recimo, zaživjela enciklika i koliko su ljudi svjesni da je Zemlja naš zajednički dom. Ono što mi znamo, eventualno za sada, prema istraživanjima u Europi, u Europskoj uniji i u Hrvatskoj, možemo reći od 2008., pa 2011., 2013., da zapravo većina ispitanika smatra i vidi ekološke probleme kao velike, odnosno smatraju ih jako važnim pitanjima. Dakle, svijest o ekološkim problemima je, možemo reći, razvijena. Možda to može ići u prilog ovom pitanju koje ste Vi rekli, dakle da su ljudi svjesni kako je ovo zajednički dom… Na tragu tih istraživanja, zanimljivo, ona pokazuju da što su ljudi svjesniji kako smo mi u zajedničkom domu i da je taj naš dom ugrožen, to su ljudi više spremni za tzv. prookolišna ponašanja, te za više, možemo reći, nekih ekonomskih, financijskih odricanja, neovisno o spolu, dobi, statusu itd. Znači, što su ljudi više svjesni, to je jedan pokazatelj gdje mi možemo raditi na svim područjima, a ne samo, recimo, u Katoličkoj Crkvi. Što je veća razina svijesti, to je veća razina i truda oko mijenjanja stvari.

Skraćeno, mi to ne možemo precizno reći jer nemamo znanstvenih pokazatelja, možemo samo paušalno govoriti – ako ćemo ovako provizorno – ne smatram da smo u Crkvi dovoljno svjesni toga problema, niti da smo dovoljno svjesni toga, upravo zbog toga ovo sve i radimo.

Kako s tim u korelaciju možemo dovesti još uvijek aktualnu pandemiju koronavirusa, kada je takoreći svijet stao, a Zemlja se uslijed toga „oporavila“?
Ja se možda ne bih usudio reći da se Zemlja oporavila, ili se ne bih do kraja složio s tim. Više bih možda rekao kako nam je Zemlja pokazala da bez čovjeka može. Vidjeli smo fotografije: lavovi se valjaju po asfaltu, dolaze divlje životinje u gradove, čak neke i kod Eiffelova tornja itd. Meni je to jednostavno pokazatelj da zapravo – ovo doba za koje mnogi geolozi tvrde da se mi nalazimo u antropocenu, međutim nisu to još službeno potvrdili, ali ide se prema tome – planet Zemlja može bez jednog bića kao što je čovjek. Reći kako se Zemlja oporavila možda je preteška teza. To svakako mogu mjerenja pokazati, primjerice CO2 je smanjen, koliko je to zapravo utjecalo na atmosferu itd… U svakom slučaju – da ovako nastavimo 10 godina sigurno bi mjerenja pokazala oporavak, s obzirom da je u Kini nestao smog u to vrijeme. Meni je ovo pokazatelj da jednostavno priroda može bez čovjeka i kako smo mi u antropocenu zapravo napravili tako veliki utjecaj i na tlo, i plastificirali ovaj planet da je pitanje koliko smo mi doprinijeli njegovu očuvanju ili smo učinili upravo suprotno. A sama kriza kao što je ova rekao bih da je i prilika kao i svaka kriza – istodobno nešto negativno, ali i pozitivno – ili mogućnost da zapravo preispitamo naše moduse ponašanja, ali i naše stavove prema čovjeku, prema bližnjemu i naše stavove prema prevladavajućim ekonomskim modelima. I financijska kriza iz 2007. bila je prilika koju nismo iskoristili. Vjerujem da je sad i u BiH aktualno pitanje podupiranja poduzetnika; što će tek donijeti ekonomska kriza koja je pred vratima, to pokazuje veliki broj nezaposlenih… Ali ono što Laudato si' zapravo govori i na čemu ona počiva, kao i enciklika Caritas in veritate Benedikta XVI., i čitav socijalni nauk Crkve, je kako je u ekonomskim odnosima na prvom mjestu opće dobro, a ne maksimizacija profita. To u nekoliko navrata papa Franjo u svojem pontifikatu kritizira. Dakle, ako je meni profit broj jedan u mojem poslovanju, to zapravo počiva na neoliberalnoj kapitalističkoj doktrini. Ono čemu papa Franjo vraća kroz encikliku Laudato si', a onda i papinski, i jedan čitav splet ekonomista iz Italije, jest povratak na neko predkapitalističko razdoblje koje počiva na 18. st. u Napulju, tzv. Napuljska građanska ekonomija. Ekonomist Antonio Genovesi 1754. osnovao je prvu katedru ekonomije, zvala se tada Prva katedra građanske ekonomije. Dakle, nije to bio Adam Smith, on se pojavio kasnije i on je bio filozof. Tako čitava ta tradicija, Napuljska građanska ekonomija; pa onda ako se vratimo i u 15. st. u Firencu i građanski humanizam gdje su ideje prije svega bile vrjednovanje obitelji, u tom smislu ekonomska aktivnost i bogatstvo su potvrđivanje čovjekovih kapaciteta, itd. To je jedna sasvim druga paradigma koju Laudato si', socijalni nauk Crkve daje, propagira onima koji to žele slijediti. Ima i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i po svijetu Ekonomija zajedništva čiji međunarodni koordinator, ekonomist iz Rima, sa Sveučilišta LUMSA (Libera Università Maria Ss. Assunta) Luigino Bruni promiče upravo takve tržišne modele i mogu reći kako nekoliko poduzeća u Hrvatskoj djeluje prema načelima Ekonomije zajedništva. Ti su modeli mogućnost da iziđemo na jedan lijep način iz krize, a da se ne vratimo na ono staro koje počiva na postavci da smo mi u tržišnoj ekonomiji jedni drugima neprijatelji, vukovi.

Što nam na ovome planu ekologije, kao smjerokaze, može ponuditi teologija?
Rekao bih da može puno pomoći. A zašto? Jer htjeli mi ili ne priznati, poglavar Katoličke Crkve, odnosno Papa, još je uvijek moralni autoritet na svjetskoj razini. Što on govori i nastoji napraviti, to ima jedan od vodećih utjecaja u svijetu na moralnoj razini. Pa u tom smislu kada dolazi od Rimskog prvosvećenika enciklika kao što je Laudato si' – može imati široki krug učinka na, ne samo vjernike, nego i na sve, kako on kaže, stanovnike ovoga planeta.

Teologija govori ili želi vratiti čitav taj diskurs u odnos prema samom čovjeku. To je ono što on naziva cjelovita ekologija. Teologija i Rimski prvosvećenik podsjećaju da sve dimenzije ljudskog života treba staviti u kontekst poštivanja dostojanstva ljudske osobe, pa tako i našu brigu za Zemlju ne možemo odvojiti od brige za čovjeka. To je ono što u teološkom smislu poručuje u svojem čisto teološkom dijelu enciklika Laudato si' – a to je u drugom poglavlju koje nosi naslov Evanđelje stvaranja – da je zapravo sve povezano. I prema Starom zavjetu, dakako i prema Novom, čovjek svoj identitet nalazi u odnosu prema drugim ljudima, možemo reći prema samom sebi, u odnosnu prema Bogu, ali i u odnosu prema prirodi ili okolišu u kojemu živimo. Dakle, to su te četiri dimenzije bez kojih mi ne možemo razumjeti čovjeka. U tom smislu onda papa Franjo govori kako teologija, ako odgovaram sada izravno na Vaše pitanje, može pomoći jer želi taj odnos smjestiti u ove četiri relacije. Tek iz tog pravog shvaćanja možemo onda i cjelovito djelovati.

Svjedoci smo kako ekologija ima posebno mjesto i u srcu pape Franje, te je samim tim i važna odrednica njegova pontifikata. Potvrđuje to i prošlogodišnja Sinoda o Amazoniji te iz nje proistekla pobudnica Querida Amazonía (Ljubljena Amazonija). Mogu li se u njoj pronaći odjeci enciklike Laudato si'?
To je neodvojivo povezano. Amazona je i ekološko pitanje. Ja bih možda samo proširio – to je bilo i na srcu i prethodnika pape Franje – pape Benedikta XVI. za kojeg su zapravo govorili da je on „zeleni Papa“, jer je on uveo da Vatikan svu energiju crpi iz obnovljivih izvora, uveo je solarne panele, vozio električni automobil. Dakle, njemu je to isto bilo na srcu, kao i papi Ivanu Pavlu II. koji je tu stavljao svoje naglaske u kontekstu poštivanja dostojanstva ljudske osobe, što je, možemo reći, njegovom habitusu sasvim primjereno i logično da je tako bilo.

Ova sada Amazonija proizlazi iz diskursa same enciklike, ali rekao bih i već od prije zanimanja pape Franje kao kardinala i nadbiskupa u Buenos Airesu i kao, možemo reći, misaonog vođe Petog zasjedanja latinoameričkih biskupa u Aparecidi 2007., gdje je također pitanje o Amazoni imalo jedno od ključnih mjesta. Dakle, nije to nešto nenadano što je došlo od pape Franje, on o tomu razmišlja već zasigurno dva desetljeća. A ovdje dolazi, rekao bih, kao nužno pitanje, slušajući što prirodoznanstvenici govore – očito je da Amazona predstavlja jedno od krucijalnih područja našeg planeta kojeg valja očuvati, o kojemu ovisi život našeg planeta – hoćemo li mi zbilja postići do jedno 2060. da se planet zagrije do 4°C?! Očito ako nastavimo s iskorišćivanjem Amazonije da će do toga doći, što predstavlja katastrofalne razmjere za naš ljudski život.
Dakle, ona je sigurno nastavak ili, možemo reći, produženje, složio bih se, enciklike Laudato si'.

Crkva ne prestaje pozivati na obraćenje, a enciklika Laudato si' poseban naglasak stavlja i na ekološko obraćenje. Što bi to, prema Vašem mišljenju, bilo?
Moje mišljenje bi bilo ono što Papa govori o Laudato si', a to je zapravo u broju 217, gdje govori o tzv. ekološkom obraćenju što opet nije ni nešto novo jer o tomu govori i Ivan Pavao II. To govori u prilog činjenici da je enciklika Laudato si' nastala na tragu njegovih prethodnika i da ona pripada socijalnom nauku Crkve. Ono što se misli pod ekološkim obraćenjem u br. 217 to se odnosi na pojedine tipove vjernika. Ne znači sad da se svi vjernici moraju obratiti. Zasigurno i Vi i ja znamo, odnosno dobar broj vjernika, koji već žive ove četiri relacije koje smo spominjali, pa onda i relaciju s okolišem gdje na jedan prekrasan način možemo istaknuti franjevce koji imaju to u svojoj karizmi.

Ovdje on navodi dvije vrste vjernika: „neki zauzeti i molitvi predani kršćani, pod izlikom realizma i pragmatizma, često ismijavaju izraze zabrinutosti za okoliš.“ Dakle, on je svjestan da mi svi imamo prekrasnih vjernika, ali oni doslovno ne vide to kao problem. Tu se sad vraćam na ono što smo prije rekli – što se više ljudi osvijeste ili upoznaju problem, to su više spremni za prookolišna ponašanja, ali onda i za ovo ekološko obraćenje. A drugi su oni, kako on kaže, kršćani koji su pasivni, kojima je sve svejedno i ne smatraju da trebaju bilo što mijenjati; kaže – e, njima je potrebno ekološko obraćenje.

Čisto da ne dođe do zabune, ekološko obraćenje ne znači da se svi sad trebamo obratiti, nego ovi spomenuti. E, sad, tko se nađe u tome – nađe.

Poznato je kako ste Vi u Hrvatskoj jedan od odgovornih za primjenu načela navedenih u enciklici, kao voditelj projekta CRO Laudato si'. Možete li nam predstaviti ovaj projekt, samu njegovu inicijativu i planove?
Sama inicijativa za pokretanje ovog projekta nastala je nakon čitanja ili nakon što je papa Franjo publicirao ovu encikliku, gdje je jednostavno pozvao sve na jedno globalno preispitivanje itd. Tada sam pokušao vidjeti kako ja u svojoj sredini, kao djelatnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, mogu nešto napraviti. U suradnji s fra Vladimirom Vidovićem sa Svetog Duha u Zagrebu, franjevcem konventualcem, zapravo sam došao zajedno na ideju da pokrenemo znanstveno-istraživački, ali možemo reći, stručni projekt, surađujući i s Franjevačkim svjetovnim redom, Franjevačkom mladeži i HKS-om, kako bismo potaknuli, recimo, u prvom redu pripadnike FSR-a, ali onda i sve zainteresirane, na mijenjanje svakodnevnih navika kojima se može pomoći očuvanju okoliša, te da to bude naš odgovor na poziv pape Franje. To je neka osnovna intencija ovog projekta koji je započeo u prosincu 2019. Plan je bio da se završi krajem ove godine velikom međunarodnom znanstvenom konferencijom, ali evo, koji smo morali nažalost odgoditi. Glavna platforma za davanje uputa je Facebook stranica CRO Laudato si'. Onaj istraživački ili zdravstveni dio –  je veliko istraživanje koje je sada bilo zamrznuto zbog koronavirusa, ali se polako pokreće – gdje mi želimo vidjeti što ljudi zapravo misle, odnosno vide li ekološke probleme kao velike probleme, jesu li ljudi spremni za promjenu svojih navika? To želimo istražiti u tom velikom istraživanju – to je znanstveni dio, a ovaj stručni dio je da potičemo ljude na mijenjanje navika.

Kako svaki pojedinac, vjernik, propitujući svoj odnos prema bratu čovjeku i Bogu, može doprinijeti razvijanju veće ekološke svijesti koja će uroditi i odgovornim ekološkim ponašanjem?
Konkretno, primjerice mi, u sklopu projekta, uključujući s lipnjem, završavamo mjesečne aktivnosti, odnosno kroz svaki mjesec potičemo sve zainteresirane, a posebno članove FSR-a i Frame da jednostavno u svojim svakodnevnim aktivnostima pokušavaju napraviti male preinake kako bi doprinijeli očuvanju okoliša. Samim time kako bi podigli razinu svijesti o ozbiljnosti problema, što samo stvara jednu, rekao bih, sintezu i snagu javnosti koja onda ima potencijal da utječe možda i pozitivno na građanske, a onda i državne politike po tom pitanju. Davali smo upute, i to bez ikakvih investicija, kako se može štedjeti energiju za grijanje kućanstva, štedjeti električnu energiju, sljedeći mjesec je izbjegavanje uporabe plastike. Dakle, doslovno postoje neke male, sitne stvari koje mi možemo u našim kućanstvima napraviti, a da zapravo štedimo energiju.

Koje je mjesto ekologije u budućnosti zapadne civilizacije?
Mjesto je već nekako zauzeto. Rekao bih, nemamo više ni mogućnost povratka na neka starija razmišljanja. To postaje, jedno od dva ili tri, ili prvo glavno pitanje u cijelom svijetu i toga su ljudi sve više svjesni. Sad je samo pitanje koliko ćemo mi kršćani uspjeti tu problematiku očovječiti, odnosno pobožanstveniti, ne znam kako se bolje izraziti… Dakle, da ne bi ta problematika propagirala jedno viđenje čovjeka bez njegove transcendentne dimenzije, niti da vidi prirodu da ima status isto kao ljudska osoba, da se ne bi dogodilo pobožanstvenjenje prirode, ni „odbožanstvenjenje“ čovjeka – odnosno odsijecanje transcendencije samom čovjeku, to je ono što mogu kršćani napraviti. Rekao bih kako je za same kršćane to – bili mi toga svjesni ili ne, htjeli mi to ili ne – jedno od najvažnijih pitanja s kojim se tek trebamo suočiti, a u tom smislu mi radimo po ovom pitanju na ovom projektu.