Razgovarala: Josipa Prskalo

Gosp. Ljubić rođen je 1. studenoga 1967. u Širokom Brijegu. Sa suprugom Šimom ima Karla (10), Cvitu (8) i Martu (3). U rodnom gradu 1986. završio je srednju školu, a diplomirao na Pravnom fakultetu u Splitu kao upravni – pravnik 1991. Također, diplomirao je studij Ekonomije poduzetništva na Visokom učilištu Zrinjski u Zagrebu 2012.

Bio je zaposlen u Yugotoursu London (1990. – 1991.) kao predstavnik za Međugorje i supervizor za područje Trpanj – Neum – Klek – Mostar; zatim u Globtouru Međugorje (1993. – 2003.) kao direktor Odjela za turizam, a od 2003. do danas direktor je G-toura Međugorje.

Poštovani gosp. Ljubiću, što su to hodočašća i u čemu se očituje njihova važnost za vjernike?

Kao što i sama riječ kaže, hodočašće je putovanje u neko vjersko središte. Mada i u današnje vrijeme pješačenja do svetišta nisu rijetkost, ipak se mnogo više hodočasti koristeći brojna prijevozna sredstva. Od pješačkih hodočašća ističu se u Santiago de Compostellu u Španjolskoj, a kod nas se hodočasti Sv. Anti, Sv. Ivanu (Ivi), te u brojna marijanska svetišta u BiH i Hrvatskoj.

Važnost hodočašća, po meni, je zajedništvo vjernika u molitvi, koje se ipak drugačije manifestira kada je određena skupina ljudi nekoliko dana zajedno na putovanju i bez obzira na eventualne razlike među njima: tijekom tih nekoliko dana dijele isto, a tijekom molitve zajedništvo se očituje puno jače nego u njihovim župnim crkvama gdje su ipak više okrenuti svakodnevnim navikama, „ritualima“ ispijanja kave s istim društvom poslije mise, obiteljski ručak i sl. Na hodočašću imamo priliku susretati ljude koji dijele slične poglede na svijet, a molitva te sličnosti još više ojačava.

Po čemu se ona zapravo razlikuju od uobičajenih turističkih putovanja?

Osnovna razlika je u motivu za putovanje, dok razlike u organizaciji samog putovanja nema. Bez obzira što je namjera za putovanje drugačija, svaki hodočasnik očekuje čist i udoban hotel, kvalitetnu hranu, dobro i sigurno prijevozno sredstvo, vodiča i sl. Zavjet ili zahvale Bogu za nešto što nam se dogodilo u životu, duhovna obnova, produbljivanje ili traženje vjere, dobivanje oprosta i slični motivi ipak su dijametralno suprotni od onih motiva koji pokreću obične turiste, pa se i eventualni propusti na hodočašćima ipak drugačije rješavaju od uobičajenih turističkih putovanja.

Svako hodočašće je i turističko putovanje, s obzirom da je, pogotovo danas, to nemoguće izbjeći. Zbog toga se sve više pojavljuje putnika na hodočašćima koji idu iz primarno turističkih razloga (npr. Meksiko i Guadalupe, Rim, Sveta zemlja...). Ipak, poslije dan-dva i oni koji su pošli iz turističkih razloga, uključuju se u program hodočašća i postaju dionici jednog vjerskog putovanja.

Svako hodočašće osim klasičnog turističkog vodiča mora imati i duhovnog voditelja putovanja, obično svećenika, koji animira hodočasnike kroz pjesmu i molitvu, te svakodnevno predvodi svetu misu koja je nezaobilazni dio jednog hodočasničkog dana.

Kršćanin je hodočasnik na putu prema Bogu, i to ne samo kao pojedinac, nego i kao zajednica vjernika. Prema definiciji II. vatikanskog sabora, Crkva je „narod Božji na putu“ i hodočasti prema vječnoj domovini. Što nam to poručuje u kontekstu hodočašća danas?

Hodočašće jest „zajednica vjernika“. To je u biti jedno veliko druženje koje se u većini slučajeva nastavlja i nakon povratka. Već sam nekoliko puta spomenuo zajedništvo u molitvi i pjesmi, ali je najvažniji dobitak svakodnevna sveta misa na koju ne idemo pod prisilom. Tu shvaćamo koliko su sveta misa i Tijelo Kristovo, koje dobivamo u pričesti, bitni za naš život i to nas potiče da se tako ponašamo i po povratku s hodočašća. Na hodočašću bismo trebali shvatiti koliko je zajednička obiteljska molitva i potrebna i bitna i kada nam bude teško, sjetimo se nekih događaja s hodočašća, neke propovijedi s neke od lokacija gdje je Isus boravio i bude nam lakše prihvatiti poteškoće... Barem je meni tako... Netko će reći – lako je biti hodočasnik sedam dana u godini, ali je teško biti i ostalih 358 dana u godini. Slažem se, ali se nadam da uz Božju pomoć možda i uspijemo...

Dugi niz godina ste u djelatnosti koja organizira razna hodočašća, kroz tvrtku G-tour Međugorje čiji ste direktor. Što je kod Vas bilo odlučujuće da se počnete baviti ovim poslom?

U Međugorje sam došao kao mladić od 20 godina i ubrzo počeo raditi kao vodič. Tada sam se i prvi put ozbiljnije susreo s hodočašćima jer do tada su moja iskustva bila kao i kod drugih s naših prostora, hodočastiti Sv. Anti na Humac ili u Međugorje s prijateljima ili dok je kod nas na Brijegu bilo popularno i u to vrijeme jedinstveno hodočašće mladih zadnje subote u srpnju. Ta iskustva, obično cjelovečernjeg hoda iz Širokog Brijega do Međugorja, pamtim i danas. Molitvu, pjesmu, umor, ali i ono iščekivanje kada dođemo do Tromeđe i još nam ostalo pola sata do crkve, a crkve nigdje. Pa ushit veselja i olakšanja kada s mosta ugledamo crkvu... Pa zajednička molitva u crkvenom dvorištu i odmor. I povratak u svakodnevicu koja nije bila blistava. To se ne zaboravlja i kada sam počeo raditi s hodočasnicima, uvijek bih njima prepričavao naše zgode. I shvatio da je upravo to, zajedništvo u molitvi i dijeljenju, nešto što ovakva putovanja čini drugačijim od ostalih.

Moji prvi poslovi organizacijske prirode vezani su za prihvat i smještaj hodočasnika u Međugorju, pa mi je bilo puno jednostavnije odlučiti se na iskorak i započeti i organizaciju hodočašća prema drugim odredištima za naše ljude. Ispočetka su to bila putovanja do hrvatskih marijanskih svetišta, zatim talijanskih hodočasničkih lokacija poput Padove, Rima, Assisija, San Giovanni Rotonda, a potom i prema drugim svetištima u Europi (Lourdes, Fatima, Czestochowa, Pavlova misijska putovanja u Grčkoj...) i svijetu – Sveta zemlja, Guadalupe.

Danas smo možda najpoznatiji po hodočašćima u Svetu zemlju jer je i naziv hodočasničke udruge kojoj je fra Mika Stojić na čelu upravo Udruga Sveta zemlja. Nastala je kao plod jednog hodočašća u Svetu zemlju 2005., te su hodočasnici bili i osnivači i promicatelji. Udruga ima i mrežnu stranicu www.sveta-zemlja.com na kojoj se mogu pročitati informacije o Svetoj zemlji, ali i druge zanimljivosti te obavijesti o planiranim hodočašćima...

Budući da ste često u Svetoj zemlji, možete li nam opisati kako izgleda realiziranje jednog takvog hodočašća i što ono samo po sebi nudi hodočasniku?

Prije svega sačinjavamo program hodočašća koji se obično sastoji od tri noćenja u Nazaretu i četiri u Jeruzalemu, te prijevoza zrakoplovom do Izraela i natrag. Program formiramo prema rasporedu svetih misa koje su središnji dio hodočašća, te organiziramo posjete mjestima od posebna značaja iz Isusova života – oko 30 lokacija vodeći računa, koliko je moguće, da pratimo kronološki Isusov put – od Nazareta, preko Galileje, dolinom rijeke Jordana i Judejskom pustinjom do Mrtvoga mora, te preko Betlehema do Jeruzalema. Potom slijedi objavljivanje programa uobičajenim kanalima. Poslije formiranja skupine slijede susreti i slanje informacija o polasku, te samo okupljanje u zračnoj luci i polazak u Izrael gdje uz spomenuti program obilazimo i druga mjesta od velike važnosti.

Na čelu svake skupine nalazi se biblijski vodič – svećenik, te duhovni voditelj – animator, također svećenik. Vodiči su redom vrhunski poznavatelji Svetog pisma, od kojih bih ovdje izdvojio neke kojih, nažalost, nema više među nama pokojni: fra Tadej Vojnović, prof. fra Slavko Topić, prof. fra Božo Lujić, fra Petar Lubina; a od onih koji su, hvala Bogu, tu i s nama su od naših početaka, ističem: prof. dr. Nikolu Hohnjeca, prof. dr. Darka Tomaševića te dr. fra Tomislava Glavnika, a od mladih fra Antonija Šakotu i fra Andriju Majića.

Svatko radi svoj dio posla, a moj se sastoji u tehničkoj provedbi putovanja – brinuti se o smještaju, prijevozu i izletima.

U jednom od pitanja već sam odgovorio koliko hodočasnik dobiva na samopouzdanju da izdrži kušnje na koje svaki dan nailazi. A sa svakog se putovanja u Svetu zemlju kući vraćamo kao hodočasnici Svete zemlje, na što nas podsjeća i diploma koju dobijemo zadnjeg dana boravka.

O Vašoj angažiranosti oko hodočašća u Svetu zemlju govori i činjenica da ste dobili priznanje za promoviranje ove zemlje. Što nam možete reći o tomu?

Prije svega, to sam prihvatio kao iznimnu čast i priznanje našem zajedničkom radu u proteklih 20-ak godina. Kustodija Svete zemlje mi je uručila ovo priznanje, medalju s likom Sv. Franje izdanu povodom 800. obljetnice njegova hodočašća Svetoj zemlji, ističući naš rad na promicanju hodočašća u Svetoj zemlji. Priznanje sam dobio prilikom blagoslova početka radova na Hrvatskoj kapeli Svih hrvatskih svetaca i blaženika na Pastirskim poljanama.

Od ostalih aktivnosti u koje smo bili uključeni, a vezani su za Hrvate u Svetoj zemlji, ističem postavljanje mozaika s likom Gospe Kondžilske 2012., koga je blagoslovio Vinko kard. Puljić,  zatim postavljanje ploče s posvetom braći Pavlu, Antunu i Jakovu koji su Getsemanski vrt kupili i darovali franjevcima, koju je također blagoslovio kard. Vinko zajedno s današnjim patrijarhom u Jeruzalemu biskupom Pierbattistom Pizzaballom 2014., te ove koje se događaju ove godine: postavljanje spomenika Sv. Jeronimu i Nikoli Taveliću na Sionu. Većinu ovih aktivnosti pokrenuo je franjevac konventualac, novi ravnatelj Hrvatskog Caritasa, kojemu ovom prigodom zahvaljujem na iznimnoj suradnji koja traje 15 godina...

Pandemija koronavirusa ostavila je traga na svemu. Kako se to odrazilo i na sama hodočašća, te koliko su ona danas, u ovo, rekli bismo, „postpandemijsko doba“ usložnjenija nego prije?

Svako je putovanje danas zahtjevnije nego prije pojave koronavirusa, poglavito iz razloga koji nisu u našoj ingerenciji. Naime, do pojave ovog virusa nikada nismo otkazali hodočašće, bez obzira koliko prijavljenih hodočasnika bilo. Znali smo ići u Svetu zemlju sa sedam hodočasnika, a danas nismo sigurni da ćemo otputovati ni s nekoliko stotina ili tisuća. Ovisimo o epidemiološkim mjerama i dok je tako, sigurnosti u organiziranju hodočašća, ali i svih drugih putovanja, nema. Trenutno su putovanja moguća svugdje u svijetu, ali se već sada pojavljuju proroci s novim sojevima koji nas čekaju na jesen i sličnim prognozama. Ljudi nisu u strahu od putovanja, već od gubitka novca, kako hodočasnici, tako i mi koji u njihovo ime uplaćujemo depozite.

Ovom prigodom zahvaljujem svim hodočasnicima koji su imali strpljenja i povjerenja u moju tvrtku, te zahvaljujući njima, mogu danas funkcionirati i nadati se boljim danima. Da su hodočasnici povukli svoje novce, meni, kao i mnogim drugima, ne bi preostalo ništa drugo doli zatvoriti obrte i proglasiti stečaje. Hvala Bogu na daru dobrih ljudi!

U kontekstu hodočašća u Bosni i Hercegovini nemoguće je ne osvrnuti se na Međugorje. Kakva su Vaša iskustva s hodočasnicima koji onamo dolaze i što jedno takvo mjesto znači za ovu državu?

Međugorje se već odavno etabliralo kao veliko marijansko svetište i bez obzira na službeni stav Crkve, ljudi su dolazili u veliku broju, po nekim procjenama, više od dva milijuna ljudi godišnje posjeti ovo mjesto. Imenovanjem apostolskih vizitatora u župi Međugorje, pokojnog nadbiskupa Henryka Hosera, te danas nadbiskupa Alda Cavallija, Međugorje konačno dobiva mogućnost organiziranja službenih hodočašća od strane Crkve, te se nakon zatišja prouzročena pandemijom koronavirusa, hodočasnici vraćaju u veliku broju. To se posebno odnosi na Talijane koji su sačinjavali više od 30% svih hodočasnika u Međugorju, ali raduje i povratak Poljaka, Iraca, Amerikanaca, Španjolaca, Libanonaca, te mnogih drugih. Veliki broj noćenja i posjeta doprinosi gospodarskom oporavku Hercegovine, ali možda više od toga, njihov dolazak znači promociju države. Jer dolazeći ovamo, osim Međugorja, upoznat će i druge krajeve, pogotovo u neposrednoj blizini poput Mostara, Ljubuškog, Stoca, Čapljine, pa sve do Sarajeva odakle dolazi veliki broj hodočasnika zrakoplovima.

Nažalost, spominjući zračne luke, ne mogu zaobići ni problematiku Zračne luke Mostar. Veliki broj hodočasnika bi bio najsretniji s dolascima na ovu zračnu luku, što zbog blizine Međugorja, što zbog izbjegavanja velikih gužvi i komplikacija na graničnim prijelazima. Ovim putem još jednom pozivam sve relevantne političke subjekte da se uključe koliko mogu kako bi se oživjela Zračna luka Mostar i samim time Hercegovina, ne samo kao hodočasnička, već i turistička destinacija...

Imate li podatak koliko je tvrtka G-tour od svoga osnutka do sada realizirala hodočašća, u koje sve zemlje te koliko su ona otprilike uključivala hodočasnika? Koji su planovi za budućnost?

Od osnutka tvrtke G-tour Međugorje, prije 19 i pol godina (do 2003. smo djelovali u sklopu poduzeća Globtour Međugorje), preko nas je izravno ili neizravno u Međugorje došlo više od 200 000 hodočasnika, što autobusima, što zrakoplovima; a u našoj organizaciji je u razne hodočasničke destinacije diljem svijeta otišlo više od 70 000 hodočasnika iz zemlje i inozemstva. Tu posebno ističem suradnju s našim biskupijama iz BiH, dva velika nadbiskupijska hodočašća u Svetu zemlju 2012. i 2014., te najveće biskupijsko hodočašće iz Mostara za Rim 2013. kada smo odvezli 1 180 hodočasnika u suradnji s Mostarsko-duvanjskom biskupijom, kao i organizaciju vojnih hodočašća u Lourdes u suradnji s Vojnim ordinarijatom u BiH od 2010.
Također, spominjem i zahvaljujem na povjerenju zbog dodjele organizacije biskupijskih hodočašća u Svetu zemlju za Dubrovačku biskupiju 2008. i 2016., kao i obiteljsko hodočašće za Rim iz 2017. iz iste biskupije. Ističem i veliki broj hodočašća iz ove biskupije, posebno iz župe Sv. Mihajla Lapad koju predvodi don Robert Ćibarić. Ne mogu ne spomenuti i najveće hodočašće Hrvata u Svetu zemlju iz ožujka 2019. Šibenske biskupije (430 hodočasnika) koje je predvodio biskup Tomislav Rogić. Organizirali smo i hodočašća u Svetu zemlju za Hrvatsku provinciju konventualaca, Križevačku biskupiju, vojno hodočašće u Svetu zemlju za Republiku Hrvatsku, hodočašće Hercegovačke franjevačke provincije u Fatimu 2017., kao i hodočašća za HKM u Švicarskoj i Njemačkoj, te veliki broj župa iz BiH i Hrvatske. Planovi su vezani isključivo za prestanak ratnih djelovanja u svijetu, kao i prestanak svih oblika zabrana putovanja i epidemija...