Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Naš sugovornik, preč. Šiško rođen je u Slavonskom Brodu 3. srpnja 1969. U 21. godini života odazvao se Božjem pozivu ulaskom u postulat Misijske družbe Duha Svetog u Slavonskom Brodu. Nakon dvogodišnjeg studija filozofije na KBF-u u Đakovu ušao je u novicijat u Dublinu. Poslije novicijata poglavari su ga poslali na studij teologije u Bonn gdje je diplomirao 1999. Za svećenika je zaređen u Đakovu na Petrovo 2000. Otišao je potom u Francusku na tečaj francuskog jezika gdje se spremao za misije na Madagaskaru. Ondje je otišao u jesen 2001. U glavnom gradu Antananarivu djelovao je radeći s djecom ulice kroz dvije godine. Zbog bolesti vratio se u Europu gdje su ga tadašnji poglavari poslali u Pariz raditi s mladima i u formaciji budućih odgojitelja mladih. U Parizu je djelovao šest godina. U jesen 2009. tadašnji poglavari vratili su ga u Hrvatsku gdje je u svojoj rodnoj župi u Podvinju kraj Slavonskog Broda kroz šest godina obnašao službu župnika. Kroz to vrijeme na razini grada Slavonskog Broda i tamošnjeg dekanata pokrenuo je forum mladih Ka.Mo.Brod s kojima su započeti mnogobrojni projekti u pastoralu mladih. U srpnju 2015. napustio je Kongregaciju Duha Svetog i inkardiniran je u Đakovačko-osječku nadbiskupiju. Nadbiskup Hranić imenovao ga je župnikom u Vođincima kod Vinkovaca u kolovozu 2015., gdje djeluje i danas. U Vinkovačkom dekanatu obavlja i službu dekanatskog povjerenika za brak i obitelj, a u kolovozu 2020. nadbiskup mu je povjerio službu nadbiskupijskog povjerenika za misijsku djelatnost Crkve te je postao suradnik Papinskih misijskih djela. Od 1. prosinca 2020. imenovan je i novim dekanom Vinkovačkog dekanata.

Poštovani preč. Šiško, ovogodišnji domaćin susreta misionara Crkve u Hrvata je Đakovačko-osječka nadbiskupija. Što to znači za ovu mjesnu Crkvu?
Ugostiti misionara znači ugostiti samog Isusa Krista! Radost je naše mjesne Crkve Đakovačko-osječke da smo mi ove godine domaćini susreta misionara Crkve u Hrvata. Svi smo mi po krsnoj milosti pozvanici i poslanici. U susretu s misionarom obnavljamo i sami u sebi tu misijsku svijest i ohrabrujemo se u misijskom poslanju Crkve.

Kako je Vama, kao dijecezanskom ravnatelju Papinskih misijskih djela Đakovačko-osječke nadbiskupije, zajedno sa suradnicima, animirati ovaj susret, te koliko je njegova organizacija zahtjevna?
Svaka organizacija zahtijeva odvojeno vrijeme i izvjestan trud kako bi susret protekao u najboljem mogućem ozračju za sve sudionike. Bitna je dobra komunikacija na svim razinama. Isto tako potrebno je na vrijeme sve jasno iskomunicirati i dogovoriti. Svaki detalj je bitan i mora biti transparentan svima. Dragom Bogu hvala, naša mjesna Crkva ima brojne suradnike i animatore u misijskom pastoralu, koji su se rado odazvali na moj poziv i aktivno angažirali u organizaciji ovog susreta.

Na proljetnom misijskom seminaru u Đakovu u ožujku ove godine dogovoreni su bili prvi koraci glede samog susreta. Naš nadbiskup mons. Hranić od prvog trenutka pružio je veliku podršku cjelokupnoj organizaciji. Ravnatelj Ureda za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika (UZUK) i ekonom preč. Mato Gašparović također. Otvorenost i suradnja s prijavljenim župnicima koji će primiti misionara na nedjeljnim misama bila je i više nego dobra i poticajna.

Koji su možebitni plodovi ovogodišnjeg susreta, te koja je njegova posebnost?
Uvijek me iznova zadivljuju predanje i angažiranost misijskih suradnika u župnom pastoralu. Oni su svi volonteri i odvajaju sate i sate kako bi pomogli misijama. Ima trenutaka kada se u tome i umore i ponekad požele da i drugi to učine umjesto njih. I onda se dogodi susret s misionarom u njihovoj župi koji iznova pokrene novu lavinu sebedarja i pročisti u njihovim srcima ljubav za daljnje darivanje sebe u misijskom poslanju Crkve. Uvjeren sam da će i ovogodišnji susret u Đakovu mnoge misijske suradnike valorizirati u njihovu služenju i po njima iznova ohrabriti i njihove župnike da se još više angažiraju za misije.

Koje su to misijske aktivnosti koje se u Vašoj nadbiskupiji provode?
U vidu dodatnog osnaženja djelovanja Odjela Nadbiskupijskog pastoralnog centra za misijsku djelatnost Crkve, osnovan je i zaseban Ured za promicanje župnih misijskih skupina na čijem je čelu s. Ignacija Ribinski. Zahvaljujući tom uredu, puno toga je do sada bilo učinjeno za misije. Pokrenut je, između ostalog, i jesenski formativni seminar za animatore i župne suradnike. Mojim dolaskom za povjerenika pokrenuta su još tri susreta na godišnjoj razini za sve misijske djelatnike u nadbiskupiji. Proljetni susret na komu je naglasak na tome da suradnici budu aktivni protagonisti samog seminara; jednom godišnje da se organizira zajednički izlet svih suradnika, i jednom godišnje da se upriliči duhovna obnova za sve misijske djelatnike.

Brojne župe su misijski jako aktivne, no ima i onih koje su po tom pitanju posustale. Na svima nama je odgovornost pokušati pomoći i tim župama iznova pronaći misijski dinamizam u pastoralu.

Prema Vašem mišljenju, ima li Crkva u Hrvata dovoljno razvijenu svijest o misijama i misionarima?
Ono što mogu uvijek iznova primijetiti jest činjenica da je hrvatski vjernik jako otvoren i senzibilan za misije. Misionari su svugdje rado viđeni gosti. Istodobno percepcija misija kod brojnih vjernika usmjerena je uglavnom na misije ad extra, na nešto daleko, egzotično i kao takvo isključuje u srcima mnogih svijest, a samim time i odgovornost da smo svi pozvani biti misionari u svom životnom okruženju.

Susret s misionarom pokreće brojna pitanja u svima nama, a na nama je pokušati izići iz zone vjerskog „komfora“ i poslužit ću se riječima pokojnog pape Franje: „Misija za sve zahtijeva uključenost sviju. Stoga trebamo nastaviti svoj hod prema Crkvi koja će biti sva sinodalna i misijska u službi evanđelja. Sinodalnost je sama po sebi misijska i, obratno, misija je uvijek sinodalna.“

I sami ste bili misionarom na Madagaskaru. Kako je na Vas utjecalo to iskustvo i u kojoj mjeri Vas je oblikovalo?
Moje misijsko iskustvo na Madagaskaru i rad s djecom ulice u glavnom gradu Antananarivu oblikovali su me kao čovjeka, vjernika i svećenika. To životno iskustvo od neprocjenjive je vrijednosti. Vratio sam se natrag u Europu s osjećajem da sam više primio nego što sam mogao pružiti tim materijalno siromašnim ljudima, a tako bogatim duhom, evanđeoskim vrijednostima  i životnom radošću. Jedna od bitnijih životnih lekcija koju sam tamo naučio jest da ne smijem nikada reći kako ne mogu i kako nemam dovoljno materijalnih sredstava za podijeliti s drugima.

Glede dijecezanskog ureda PMD-a, koliko Vam se javljaju volonteri spremni otići u misije i kakva su Vam iskustva u svezi s tim?
Bude upita, no većina njih već ima jednu jasnu viziju gdje žele otići u misije i što žele tamo raditi. One koji to nemaju uputim na Nacionalnu upravu PMD-a u Zagrebu. Mišljenja sam kako bi bilo dobro za razmisliti i ponuditi na nacionalnoj razini jedan vid temeljne formacije za odlazak u misije (npr. poput MaZ projekta u Njemačkoj – Misionari na određeno vrijeme).

Ima li Đakovačko-osječka nadbiskupija misijskih zvanja te, iz Vašeg iskustva, u kojem dijelu svijeta su misionari najpotrebniji?
Bilo je uvijek i ima ih nekoliko danas. Iako smo mi više nekako usmjereni na Afriku i Južnu Ameriku, nekako mi se sve više čini da Duh Sveti snažno puše prema Aziji i tamošnjim narodima. Indija, Kina, Koreja… pozivaju i trebaju sve više i više misionara. Na ovome mjestu bih spomenuo jednu bitnu rečenicu od utemeljitelja Misijske družbe Duha Svetoga p. Libermanna, koju je izgovorio šaljući svoje misionare u Afriku: „Vaša duša je brod, vaše srce je jedro, vaš duh je kormilo, no Duh Sveti je vjetar...“

Koliko svjedočanstva misionara koji obilaze đakovačko-osječke župe urode plodom?
Za svaki plod treba se dobrano potruditi. Tako i mi svećenici u župnom pastoralu trebamo znati prepoznavati znakove vremena i iskoristiti pohod misionara našim župama kako bi u svakoj župnoj zajednici bila, ako to već nije, jedna skupina vjernika koja će uz suradnju sa svojim župnikom i (nad)biskupijskim povjerenikom za misije biti pokretač misijskih aktivnosti u svojoj župi. Osim konkretnih aktivnosti materijalne prirode za potrebe misija, ne smijemo nikada zaboraviti koliko je važna i bitna molitvena podrška za misionare i misionarke.

Tu naša starija i bolesna braća i sestre, ali i mladi kao jedna posebna interesna skupina, u župi imaju jedno posebno mjesto i poslanje. Pri tome treba staviti i poseban naglasak na molitvu i na to da Gospodin podari Crkvi svojoj nove misionarke i misionare.