Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Vlč. Šekerija je rođen 1960. u župi Bistrica kraj Uskoplja. Pučku školu pohađao je u rodnom kraju, a srednju u Bugojnu. Teologiju je završio na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu gdje je 1990. zaređen za svećenika.

Nakon obnove rada Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije postao je njegovim prvim ravnateljem, i to u teškim vremenima rata. Bio je potom, između ostaloga, župnikom u Maglaju u svetištu Sv. Leopolda Bogdana Mandića te katedralnim župnikom u Sarajevu. Jedno vrijeme je djelovao kao dijecezanski ravnatelj PMD-a Vrhbosanske nadbiskupije te kao ravnatelj Caritasa u Makedoniji. Danas je župnik u Tesliću.

S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima kada je riječ o svećeničkim susretima...

Poštovani, nalazimo se pred još jednim redovitim susretom svećenika koga zovemo saborom. Na početku nam recite zašto su potrebni ovakvi vidovi okupljanja svećenika kad postoje okupljanja i na razini nadbiskupije, provincije, samostanskih područja, arhiđakonata i dekanata...

Svakako da je susret potreba, to se može vidjeti prema dnevnom redu. Od euharistijskog slavlja koga redovito predvodi ordinarij za što se ozbiljno spremao – to se može zapaziti po homiliji koju je pripremio za tu prigodu i koja je upućena onima koji su pozvani na taj susret. Za svaki susret pripremi se uvijek nova tema koja bi trebala biti korisna u pastoralnom radu svećenika. Susreti su milosni dar. Za njih se spremamo, kako mi koji dolazimo, isto tako organizatori domaćini koji nas iščekuju. Može se također reći da su skupovi postali tradicija.

Mislim, svaki susret je koristan i dobar. Prigodom susreta pozdravljamo jedni druge, upoznajemo jedni druge, gdje su na službama i s njihovim radom, njihovim radostima i poteškoćama. Razgovaramo o radu u pastoralu. Učimo jedni od drugih, pomažemo jedni drugima u rješavanju pastoralnih poteškoća. Možemo jedni drugima ponuditi svoja pozitivna iskustva. U susretima se obogaćujemo.

To su radosni susreti jer je centar našeg okupljanja sam Isus Krist naš Gospodin koji je izvor radosti, sreće i mira. Tako će Psalmist reći: „Prava je naredba Gospodnja – srce sladi; čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje“ (Ps 19,9).

Što treba činiti kako bi svećenici bili zadovoljni svojom inkardinacijom u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i članstvu u Provinciji Bosni Srebrenoj?

Kada dođem na novu župu ili dobijem neki novi dekret za novu službu, u susretu s ljudima pitaju me: „Kako ti je u novoj službi; jesi li se navikao; kako se snalaziš?“ Ja znam reći gdje god idem, ja nosim sebe i meni je najteže sa samim sobom.

Sigurno da postoje razlike od mjesta do mjesta, od službe do službe, utjecaj okoline. Sami međusobno smo različiti po karakteru, dolazimo iz različitih obitelji jer znatnim dijelom na naše ponašanje je utjecao i obiteljski odgoj koga nosimo sa sobom ma gdje bili.

Narodna je izreka: „Gdje čeljad nisu bijesna, nije ni kuća tijesna.“ Bjesnoća, ljutnja, srdžba… uvijek postoje, ali trebaju biti pod kontrolom razuma. Sv. Pavao će reći: „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek' ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu“, (Ef 4,26-27).

Mi naše nezadovoljstvo iskazujemo jedni prema drugima jer smo nezadovoljni postojećim stanjem. Bolje rečeno, nezadovoljan sam samim sobom i svojom poviješću. To znači da mrmljam na samoga Boga i često prigovaram zašto je ovo ovakvo. Ako imam ideju za rješenje problema, trebam ju ponuditi. Ako nemam rješenja, problem i dalje ostaje, onda preko molitve i slušanja Božjeg glasa treba se dati voditi. Svatko na svom području gdje je posijan, neka nastoji cvasti uz Božju pomoć. Mi imamo sredstva: molitva, čitanje Biblije, sakramenti, osobito slavljenje sv. mise… Ona su nam ponuđena da se služimo njima dok hodimo ovom zemljom. Koristeći se njima svakodnevno, doživljavamo Božju blizinu i pomoć na našem životnom putu. Doživljavamo Božju ljubav.

Što je rekao papa Franjo kad je boravio u Makedoniji: „Čovjek današnjice nije gladan toliko kruha koliko Božje riječi.“

Bog nam daruje svoje milosrđe i poziva nas da i mi tako činimo da dijelimo to bogatstvo Božjeg milosrđa drugima koji su ga gladni i žedni, koji su siromašni Božje Ljubavi. Naše pogreške nas čine bolesnima, a Bog nam daruje besplatno sakramente ozdravljenja, samo treba vjerovati i kušati ih. Što kaže Psalmist: „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.“ Isus nas poziva ovim riječima: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“, (Mt 11,28-30). Bog nam šalje anđele naše čuvare, zaštitnike, pomoćnike da se gdje nogom ne spotaknemo o kamen. „Pa nek’ padaju tisuće kraj tebe, desetci tisuća s desne tvoje, tebi se neće primaći. Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim“, (Ps 91,7.10-11).

Kada god sam bio u stisci – to nekada mogu biti sitnice, ali za mene su u tom trenutku velike stvari – Bog mi je uvijek poslao anđela da mi pomogne, preko ljudi ili na neki drugi način, bilo dobrom viješću ili dobrim savjetom. To je za mene znak da me Bog ljubi.

Na susretima svećenika počesto se naglašava važnost molitve, a ona i jest, uz euharistiju, okosnica ovih okupljanja. Postoji li recept za zdravo svećeništvo u zajednici mjesne Crkve?

Poznato je u narodu da obitelji u kojoj se zajedno moli, osobito muž i žena, ta obitelj zajedno ostaje. Molitva je važna za zdrav i normalan suživot. Mi svećenici kod đakonskog ređenja preuzeli smo obvezu moljenja Časoslova. Molitva je razgovor s Bogom. Dok molim, Bog sluša moj glas. Kada čitam Bibliju, onda Bog govori, tada ja slušam njegov glas. Ako molimo Časoslov redovito, svaki dan i čitamo Sveto pismo, Bog je onaj koji daje zajedništvo. Bog ujedinjuje srca ljudi preko euharistije u kojoj pijemo njegovu krv i blagujemo njegovo tijelo koji su vrhunac zajedništva.

Dijecezanski svećenici često su sami na župama, dok redovnici žive u samostanima... Što mislite jesu li susreti potrebniji dijecezanskom ili redovničkom kleru?

Susreti su potrebni i jednima i drugima. Svaki susret je koristan. Na njima susrećem osobe koje već dugo nisam vidio. Prema broju sudionika koji dolaze na susrete prekratko je vrijeme da bih se sa svakim pozdravio. S onima koje više poznajem izmijenim neke zanimljive informacije, posebno se sjetimo nekih lijepih životnih trenutaka koji su se zbili kroz našu povijest na našem zajedničkom životnom putu.

Središte našeg susreta uvijek je Isus Krist. Jer ako Isus Krist nije u središtu našeg okupljanja, našeg susreta, ti susreti malo po malo gube smisao i postaju dosadni i nestanu. Isus Krist je naš vođa, naš učitelj. Zato je važno uvijek slušati Isusa Krista. Jer sam Bog je progovorio iz oblaka na Gori Preobraženja: „Glas iz oblaka stade govoriti: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni, koji mi je omilio. Njega slušajte!'“ (Mt 17,5).

Isus u Evanđelju po Ivanu govori prispodobu o trsu i lozi. Ova prispodoba je veoma važna za naš život, a osobito nas svećenika. Bez stalne povezanosti s Isusom mi ne možemo učiniti ništa dobra. Zato je nužna povezanost svećenika s Isusom preko sakramenata kao vidljivih znakova. Dakle, sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti koju mi doživljavamo u našem životu. „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“, (Iv 15,1-5).

Tijekom godina zapazili smo da određeni svećenici nikako ne dolaze na ove skupove, dok su drugi redoviti. Kako to komentirate? Ima li objašnjenja ili je sve individualno?

Koliko mi je poznato, Ordinarij uvijek traži pismeni razlog izostanka. Koji je sadržaj tog pisma, meni nije poznato. Jesu li izostanci opravdani, imaju mjerodavne osobe koje o tome odlučuju. Iz spomenutog za mene su susreti radost i veoma korisni. Susretima se obogaćujem. Oni koji ne dolaze na susrete vjerojatno ne znaju koliko gube i što su propustili, a mi koji dolazimo, znamo koliko dobivamo.

Meni je žao da neki nikako ne dolaze upravo zbog ljepote susreta. Doći na susret od nas se traži da se pokrenemo i malo iziđemo iz svoje svakodnevice, traži od nas jedno odricanje. Jer za susret se treba organizirati i spremiti; ostaviti svoj komoditet i krenuti na put; ostaviti svoj uhodani svakodnevni ritam. To pomalo stvara nervozu. Onaj tko krene prema pozivu i cilju, isplati se jer se na takav način obnavljamo, krv bolje cirkulira. Tad sve svoje brige prepustimo Gospodinu da se on brine kao što kaže Psalmist: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi“, (Ps 37,5)... Treba kušati i vidjeti kako je Gospodin dobar i vjeran. S Gospodinom treba riskirati i uvjeriti se da je Gospodin naš, moj i tvoj dobri pastir.

Nije potrebno samo doći na sabor svećenika, potrebno je i aktivno sudjelovati u molitvi, raspravama te predavanjima. Zašto svećenici pate od iste „bolesti“ sjedanja u zadnje klupe, baš kao i njihovi vjernici u povjerenim im župama?

Slažem se da na susretima treba biti prisutan cijelim bićem. Uvijek možemo nešto naučiti i nešto od sebe dati. Nije lijepo da prednje klupe budu prazne, a u zadnje se tiskati. Uvijek je bolje ako ima mjesta, sjesti u prve redove, a posebno kada na početku susreta sami organizatori pozivaju sudionike da se pomaknu naprijed. Mislim da je to i jedan vid naše kulture i poštivanja organizatora, kada nas poziva da popunimo prva mjesta. Što smo bliže predvoditeljima, to bolje čujemo i razumijemo i ljepše je vidjeti da prva mjesta budu popunjena.

Manji dio župnika dođe na svećeničke susrete i „prespava“ predavanje, drugi se ponašaju kao đaci i studenti koji se upišu da su se pojavili, ali većinu vremena provedu ispred pušeći i pričajući, drugi kasne ili odu poslije mise ne sudjelujući u radnom dijelu... Kako se boriti protiv ovih "dječjih" bolesti od kojih pate neki od Kristovih svjedoka?

Bilo bi dobro s ljubavlju brata opomenuti. Svakako ne podržavati takvo ponašanje. Ne dati se zavesti od takvog brata koji često nastoji i drugoga povući za sobom. Oni koji se tako ponašaju, znaju i druge pridobiti za sebe, ali ako drugi ne pristane na takvo nagovaranje, učinio je dobro djelo i još bolje ako brata zadrži da sudjeluje u programu do kraja, budno i aktivno. Ako i to ne ide, onda treba moliti za brata. Jer Isus Krist je naš lijek i liječnik.

Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. (Rim 13,8) Ovo bolesno srce može izliječiti jedino onaj tko je srce načinio, a to je Gospodin. Zato Isus kaže: „Bolesni trebaju liječnika, a ne zdravi.“ Čovjek je obično sklon suditi brata zbog takva ponašanja. Isus kaže: “Ne sudite da ne budete suđeni.“

Od svakog svećenika očekuje se da je temeljito ušao u „bogatstvo Kristova otkupiteljskog djela sadržana u Njegovoj Crkvi“, te da Crkva to bogatstvo ima zadatak i danas nuditi i suvremenicima. Koliko su susreti svećenika na tom tragu kada su neke od tema susreta čisto „menadžerske“?

Bilo bi korisno i veoma dobro i radi općeg dobra organizatorima susreta predložiti da se teme promijene i reći svoj prijedlog koji će biti koristan za usavršavanje svećeničkog života kako bi sami nahranjeni duhovnim sadržajem mogli i drugima dati ono što smo primili. I mi sami nismo nikad dovoljno poučeni.

Kada sam bio student, razmišljao sam: „Da mi je završiti studije i da se odmorim od učenja“; a kad sam susreo jednog profesora koji je po mojem mišljenju bio enciklopedija znanja i vidio ga kako i dalje uči, onda sam sebi rekao: „Preda mnom je život u kome ću se trebati uvijek dati poučavati.“

Ponekad mislim da mnogo toga znam i da nemam što novoga učiti što bi mi bilo korisno za život. Više puta sam se uvjerio da malo toga znam i da je uvijek potrebno dati se poučavati.

Ipak, negativna iskustva svećeničkih sabora su minorna i malobrojna te ne kvare cjelinu. Svećenici nastavljaju i kroz svoje sabore Kristovo poslanje posredovanjem Božjeg milosrđa ljudima. Recite nam kako vi u današnjem svijetu nasljedujete Krista?

Što je rekao časni sluga Božji Petar Barbarić: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.“

Svećenik treba znati koje je njegovo poslanje i koje su njegove svakodnevne obveze. Ja nastojim izvršavati svoje svakodnevne dužnosti, svaki moj novi dan započnem molitvom Časoslova, to je najvažnije za zdravo i normalno funkcioniranje svećeničke službe.

Osluškivati glas Duha Svetoga i dati se voditi od njega. Zahvalan sam Bogu što mi svakog dana daje novu šansu za obraćenje.

To nije uvijek lako, ali život je borba.

Nalazimo se u uskrsnom vremenu. Postoji tužna činjenica da su životi nekih kršćana te posebice svećenika kao „korizma“ nakon koje ne dolazi Uskrs. Koja je, unatoč ovomu, formula sreće i radosna svjedočenja Krista?

Mislim da je važno prepoznati, osjetiti i doživjeti da te Bog ljubi. Posebno prihvatiti činjenicu da me Bog ljubi i onda kada sam napravio neku pogrešku. Dakle, kada mi savjest počne prigovarati za nešto što sam napravio, a nije dobro i da nisam to trebao učiniti, to je jako teško i imaš neku bol i muku u srcu i duši. To se dogodilo i to ne možeš promijeniti. Što tada učiniti i gdje je izlaz, kako umiriti savjest? Tada zao duh nudi razne mogućnosti. Prva je ako je pogreška prema bližnjemu da ga osuđujem, iznosim njegove pogreške – on je kriv, ali tome nema kraja, to zna trajati dugo.

Onda se zaustavim i sebi kažem da me Bog stvarno ljubi. To je istina i ja se osjećam radostan i sretan. Jer je nemoguće živjeti pod teretom grijeha. Ja sam zahvalan Bogu za te spoznaje i doživljaje. Ako su to bile pogreške hotimične, svjesne i ako se odnose na bližnjega, čim prije se izmiriti s bratom, ispraviti pogrešku i namiriti štetu. I čim prije primiti sakrament pomirenja koji se zove i sakrament ozdravljenja. Nekada ili često pojavi se prevelika želja za gomilanjem materijalnih stvari kako bih sebi osigurao bezbrižan budući život: kao da će te stvari ako ih budem imao riješiti, ili donijeti meni sreću. Ista ta sredstva, da bih došao do njih, znaju mi donijeti mnogo brige i boli. Bog mi u takvim situacijama šalje anđela da ohrabri.

Pogledaj oko sebe i prihvati ono što sada imaš i ne budi zabrinut za sutra. I tu vidim često Božje djelovanje koje mi vraća radost, koji mi šalje anđele u ljudskom obliku – to su ljudi koje mi Bog šalje i ja u njima prepoznajem Božju blizinu i ljubav.

To su često sitni događaji, ali su za mene jako važni. Jer život se sastoji od sitnica. Dok ih ne riješim, znaju davati teške boli. To sam vidio da ne mogu bez Božje pomoći i da mi Bog stvarno pomaže.   

Kard. Puljić često u homilijama zna reći kako se bez slavlja euharistije, duhovne dimenzije, prijateljevanja s Kristom i bratom svećenikom te odmora u prirodi ne može uspješno širiti Radosna vijest... Što mislite, pored svih obveza, koliko svećenika ima vremena za odlazak u prirodu, čitanje duhovnih tekstova...?

Može li se ovdje primijeniti ona narodna izreka: "Kada hoću, lako ću, a kada neću, kako ću?"

Sve ono što bi koristilo mojem kvalitetnijem izvršavanju svećeničkih dužnosti, trebalo bi se potruditi i naći vremena za takve aktivnosti. Važno je imati cilj u životu. Životni cilj svećenika je evangelizirati, naviještati evanđelje. Što je rekao Sv. Pavao apostol: “Jao meni ako evanđelje ne propovijedam.“ Ako će sve ono što je naveo kardinal biti korisno za kvalitetnije naviještanje evanđelja, Radosne vijesti, onda se trebam toga držati i nastojati ta sredstva primijeniti.

Smjenom generacija svećenika, pomlađivanjem Crkve te ređenjem mlađe generacije prezbitera rođenih u vrijeme postojanja interneta i odraslih uz sve komunikacijske prednosti koje nosi današnje doba, pitamo se koja je budućnost ovakvih susreta u vremenu postojanja Vibera, Whatsappa, videopoziva, brza dijeljenja slika i videozapisa te tko zna svega što će biti izmišljeno na tehnološkom planu u budućnosti?

Narodna izreka je: "Ne znamo što donosi dan, a što noć." Što Isus kaže: "Ne budite, dakle, zabrinuti za sutrašnji dan, jer će sutrašnji dan imati svoje brige. Dosta je svakom danu zla njegova", (Mt 6,34). Ja bih rekao - živimo dan za danom!